Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/09 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-595/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 595/09, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000388 od 30. januara 2009. godine i Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-P-07-000264 od 14. decembra 2007. godine; Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-09-000 002 od 24. februara 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001762 od 5. septembra 2008. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000743 08 Gz od 25. decembra 2008. godine i Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 000743 07 P od 21. maja 2008. godine; Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001352 od 22. januara 2009. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2292/03 od 19. januara 2006. godine; Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-09-000015 od 12. februara 2009. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2291/03 od 15. aprila 2005. godine; Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-08-000 986 od 15. aprila 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001 767 od 27. decembra 2007. godine; Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 P 000 136 09 Gz od 6. marta 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001763 od 10. jula 2008. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001874 09 Gz od 29. aprila 2009. godine i Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001874 07 P od 1. decembra 2008. godine; Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-

08-000 020 od 3. septembra 2008. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001775 od 31. marta 2008. godine; Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 904 od 18. decembra 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-00 2472 od 7. jula 2008. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000243 od 28. novembra 2008. godine i Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-P-07-

000168 od 23. novembra 2007. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001941 od 24. februara 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-000 712 od 10. oktobra 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4 u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000388 od 30. januara 2009. godine i Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-P-07-000264 od 14. decembra 2007. godine; Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-09-000 002 od 24. februara 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001762 od 5. septembra 2008. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000743 08 Gz od 25. decembra 2008. godine i Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 000743 07 P od 21. maja 2008. godine; Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001352 od 22. januara 2009. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2292/03 od 19. januara 2006. godine; Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-09-000015 od 12. februara 2009. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2291/03 od 15. aprila 2005. godine; Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-08-000 986 od 15. aprila 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001 767 od 27. decembra 2007. godine; Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 P 000 136 09 Gz od 6. marta 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001763 od 10. jula 2008. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001874 09 Gz od 29. aprila 2009. godine i Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001874 07 P od 1. decembra 2008. godine; Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-

08-000 020 od 3. septembra 2008. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001775 od 31. marta 2008. godine; Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 904 od 18. decembra 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-00 2472 od 7. jula 2008. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000243 od 28. novembra 2008. godine i Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-P-07-

000168 od 23. novembra 2007. godine; Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001941 od 24. februara 2009. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-000 712 od 10. oktobra 2008. godine u odnosu na čl. 13. i 17. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je u periodu od 26. februara 2009. godine do 14. maja 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli, Kantonalnog suda u Goraždu, Kantonalnog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Zenici i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sudovi) i presuda Općinskog suda u Kalesiji, Općinskog suda u Tuzli, Općinskog suda u Živinicama, te Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 595/09, AP 681/09, AP 759/09, AP 1137/09, AP 1198/09, AP 1352/09, AP 1384/09, AP 1574/09, AP 3763/09, AP 118/10, AP 1437/10 i AP 1764/10. Dakle, ukupno je podneseno 12 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 595/09.

3. Ustavni sud je, odlukama br. AP 3428/08 od 13. maja 2009. godine, AP 377/09 od 11. novembra 2009. godine i AP 1309/09 od 2. decembra 2009. godine donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnih i Općinskih sudova broj 005-0-GŽ-08-000 020 od 3. septembra 2008. godine i broj 032-0-P-07-001775 od 31. marta 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-

000243 od 28. novembra 2008. godine i broj 029-0-P-07-000168 od 23. novembra 2007. godine, te broj 003-0-Gž-08-001941 od 24. februara 2009. godine i broj 032-0-P-07-000 712 od 10. oktobra 2008. godine, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da su bili u toku postupci o apelantovim revizijama protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelacije u kojima je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan da na propisanom obrascu apelacije navede i odluke Ustavnog suda kojima su njegove apelacije odbačene kao preuranjene, što je apelant i učinio te je podnio apelacije br. AP 3763/09, AP 1437/10 i AP 1764/10 protiv rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001630 od 20. oktobra 2009. godine, broj 070-0-Rev-09-000262 od 9. marta 2010. godine i broj 070-0-Rev-09-000868 od 6. aprila 2010. godine.

4. Pravosnažnim i izvršnim presudama, koje su navedene u izreci ove odluke, apelant je obavezan da tužiteljima na ime neisplaćenih razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa, a u nekim slučajevima i na ime neisplaćenih razlika plaće, isplati novčane iznose za vremenske periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju presuda je navedeno da je u dokaznim postupcima nesporno utvrđeno da su tužitelji sudije i da su njihova prava, koja potražuju iz radnog odnosa, propisana čl. 36. i 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01; u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji). Razmatrajući apelantove navode o tome da Zakon o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u članu 41. propisuje samo pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, ali ne i visinu i apelantovu obavezu da tu naknadu i isplati, sudovi su utvrdili da je, s obzirom na to da navedenim zakonom nije utvrđena visina, niti je Vlada Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada TK) uredila visinu posebnim propisom, što je bila u obavezi prema članu 82. tog zakona, pravna praznina u pogledu visine popunjena analognom primjenom odredaba Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti F BiH i službenika federalnih ministarstva i drugih organa federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba) i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Dalje je navedeno da je također i odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH» broj 63/03), kojom je mijenjana odredba člana 41. osnovnog Zakona, također propisano pravo sudije na naknadu za korištenje godišnjeg odmora, te je dodana odredba člana 41.a) kojom je propisana dužnost Kantona da u roku od 30 dana od dana stupanju na snagu zakona svoje propise usklade sa tim zakonom. Sudovi su naveli da okolnost da apelant nije postupio sukladno odredbi člana 82. i dodanog člana 41.a) te nije donio propise o visini regresa, ne može biti na štetu tužitelja. Sudovi su, pozivajući se na stav Ustavnog suda iznesen u Odluci AP 2587/05, ocijenili da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta vezani za njegove materijalne mogućnosti. S obzirom na propuštanje apelanta da donese propise o visini regresa, sudovi su pravilno zaključili da odluke o visini tužbenih zahtjeva zasnuju na odredbama Kolektivnog ugovora, koje je kao relevantne cijenio i Ustavni sud u Odluci AP 2587/05.

6. Osim toga, sudovi navode da na drugačije odlučivanje ne mogu utjecati ni apelantovi žalbeni prigovori da je Vlada TK pristupila Kolektivnom ugovoru tek 2. aprila 2002. godine, kao ni pozivanje apelanta na zaključeni Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) u odnosu na odredbe čl. 24., 31. i 32. Kolektivnog ugovora. Naime, Kolektivni ugovor predstavlja neposredni izvor prava u našem pravnom sistemu i djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja štiti minimalna prava zaposlenika ispod koje se ne može ići. Zaključeno je da nedostatak propisa kojim bi bila uređena visina regresa ne može štetiti ostvarivanju tog prava koje je utvrđeno spomenutim zakonom. Stav sudova je da su žalbeni prigovori apelanata o tome da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti Uredbu Vlade TK o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika i namještenika u organima uprave («Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 6/02 i 15/03; u daljnjem tekstu: Uredba Vlade TK) neosnovani s obzirom na to da je navedena naknada propisana Uredbom Vlade TK određena ispod zakonskog minimuma koji je zagarantiran Kolektivnim ugovorom.

7. Apelantovo isticanje prigovora o tome da nije pasivno legitimirana stranka u ovim postupcima, već da je to neko drugi, odnosno sudovi gdje tužitelji ostvaruju svoja prava, sudovi su utvrdili kao neprihvatljive. Tužitelji su imenovani za sudije, a sudovi na području Tuzlanskog kantona samo su organi sudske vlasti a ne i pravne osobe. Dakle, zbog toga i ne mogu biti stranke u postupku, što se vidi iz člana 1. Zakona o sudovima TK («Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 3/96, 7/96, 2/97, 9/97, 7/99, 13/99, 8/00 i 15/02). Prema navedenom zakonu, Tuzlanski kanton osniva i ukida sudove, te za njihovo finansiranje osigurava sredstva u svom budžetu. Apelantova obaveza da osigura sredstva za rad sudova na svom području proizlazi iz obaveze člana 32. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji. Sudovi su naveli da su neosnovani prigovori neblagovremenosti tužbi u smislu da je protekao rok od godinu dana za podnošenje tužbe nadležnom sudu. Ovo stoga što se po zaključku sudova novelirani član 45. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) ne može primijeniti na konkretne situacije budući da se taj član odnosi na povrede prava radnika o kojim se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, a ne i na ostvarivanje dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja zaposlenika na koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine iz člana 106. ZOR-a i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Rješenjima Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001630 od 20. oktobra 2009. godine, broj 070-

0-Rev-09-000262 od 9. marta 2010. godine i broj 070-0-Rev-09-000868 od 6. aprila 2010. godine, odbačene su kao nedopuštene revizije apelanata izjavljene protiv navedenih presuda. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava obrazlaže navodeći da su redovni sudovi tužiteljima dosudili naknade pogrešnom primjenom Uredbe, odnosno Kolektivnog ugovora. Apelant navodi da su naknade eventualno mogle biti dosuđene primjenom Uredbe Vlade TK. Također, smatra da su sudovi u njegovom slučaju pogrešno protumačili, pa samim tim i primijenili materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije. Apelant smatra da nije obveznik materijalnopravnog odnosa na kojem bi se zasnivala prava i zahtjevi tužitelja. Zatim, ističe i da je pogrešno utvrđen rok zastare koji je, prema apelantovom mišljenju, trebao biti utvrđen na rok od jedne godine, a ne na tri godine kako je odlučeno u osporenim presudama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP 3763/09, AP 1437/10 i AP 1764/10 revizija bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima broj 070-0-Rev-08-001630 od 20. oktobra 2009. godine, broj 070-0-Rev-

09-000262 od 9. marta 2010. godine i broj 070-0-Rev-09-000868 od 6. aprila 2010. godine, pa su konačne odluke u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnih sudova broj 005-0-GŽ-08-000 020 od 3. septembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-000243 od 28. novembra 2008. godine i broj 003-0-Gž-08-001941 od 24. februara 2009. godine.

12. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima tužitelja usmjerenim na isplatu razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa, a u nekim slučajevima i na ime neisplaćene razlike plaća, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

15. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odlukama br. AP 2944/06 od 17. marta 2009. godine i AP 310/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, Ustavni sud ističe da je navedenim slučajevima zaključio da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnih propisa. Navedena obrazloženja Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim, niti je u konkretnim slučajevima pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u predmetnim postupcima, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnim slučajevima ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Zbog toga su u citiranim odlukama u odnosu na navodnu povredu apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

16. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnim slučajevima apelant osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su i ovi navodi apelanta također očigledno (prima facie) neosnovani.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

18. Vezano za dio apelacije u kojem apelant navodi povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav i Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizlazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a taj stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), to se apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/09 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio