Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-646/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-646/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 646/09, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 004674 09 Rev od 8. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 004664 09 Rev od 18. maja 2010. godine, broj 58 0 P 004671 09 Rev od 18. maja 2010. godine i broj 58 0 P 004669 09 Rev od 15. juna 2010. godine, presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 004688 08 Gž od 12. februara 2008. godine, broj 58 0 P 004 679 08 Gž od 1. aprila 2009. godine, broj 58 0 P 004685 08 Gž od 18. juna 2009. godine, broj 58 0 P 004674 08 Gz od 27. januara 2009. godine, broj 58 0 P 004664 08 Gž od 5. februara 2009. godine, broj 58 0 P 004 671 09 Gž2 od 2. septembra 2009. godine i broj 58 0 P 004669 08 Gz od 27. januara 2009. godine i presuda Općinskog suda u Mostaru broj P.004688 06 od 11. juna 2008. godine, broj P.004679 06 od 10. jula 2008. godine, broj 07 58 P 004685 06 P od 23. oktobra 2008. godine, broj P.004674 06 od 6. maja 2008. godine, broj P.004664 06 od 26. juna 2008. godine, broj 07 58 P 004671 06 P od 8. juna 2009. godine i broj P.004669 06 od 25. aprila 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 3. marta 2009. godine do 19. augusta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 646/09, AP 1871/09, AP 2036/09, AP 1713/10, AP 2348/10, AP 2458/10 i AP 3587/10. Dakle, ukupno je podneseno 7 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da spoji navedene apelacije u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 646/09.
3. Ustavni sud je, odlukama br. AP 361/09 od 15. aprila 2009. godine, AP 510/09 od 15. aprila 2009. godine, AP 3015/09 od 12. januara 2010. godine i AP 402/09 od 14. oktobra 2009. godine, donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 004674 08 Gz od 27. januara 2009. godine, broj 58 0 P 004664 08 Gž od 5. februara 2009. godine, broj 58 0 P 004 671 09 Gž2 od 2. septembra 2009. godine i broj 58 0 P 004669 08 Gz od 27. januara 2009. godine, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da su bili u toku postupci o apelantovim revizijama protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelacije u kojima je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan da na propisanom obrascu apelacije navede i odluke Ustavnog suda kojima su njegove apelacije odbačene kao preuranjene, što je apelant i učinio te je podnio apelacije br. AP 1713/10, AP 2348/10, AP 2458/10 i AP 3587/10 protiv rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 004674 09 Rev od 8. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 004664 09 Rev od 18. maja 2010. godine, broj 58 0 P 004671 09 Rev od 18. maja 2010. godine i broj 58 0 P 004669 09 Rev od 15. juna 2010. godine.
4. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci ove odluke, apelantu je naloženo da isplati tužiteljima novčane iznose za vremenske periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, što uključuje: naknadu za rad u vrijeme praznika, naknadu za rad noću, naknadu za prekovremeni rad, naknadu na ime regresa, naknadu zbog manje isplaćene naknade toplog obroka i naknadu na ime prevoza, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da im naknadi troškove parničnog postupka.
5. Iz obrazloženja presuda Općinskog suda proizlazi da je u postupcima pred tim sudom utvrđeno da su tužitelji uposleni kao vatrogasci u Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi Mostar (u daljnjem tekstu: PVP Mostar), kao i da su u periodima koji su obuhvaćeni tužbama od apelanta primali plaću koja je uvijek bila u fiksnom iznosu bez obzira na rad u dane praznika, prekovremeni rad, posebne uvjete rada i sl., te da im nisu isplaćivane ostale naknade – regresni dodatak i topli obrok u vrijeme rada na godišnje praznike, rada nedjeljom itd. Prema obrazloženju, Općinski sud je odbio apelantove prigovore nedostatka pasivne legitimacije naglašavajući da su tužitelji cijelo vrijeme primali plaću iz apelantovog budžeta. Također, Općinski sud je odbio i prigovore apelanta o zastarjelosti predmetnih potraživanja, uz obrazloženje da u konkretnim slučajevima nije protekao trogodišnji rok zastare propisan članom 106. Zakona o radu. Dalje, Općinski sud je naglasio da je tokom postupaka nesporno utvrđeno da posebnim pravilnikom nije bio regulisan položaj uposlenih u PVP, odnosno njihova prava iz radnog odnosa, unutrašnja organizacija i sistematizacija radnih mjesta, uvjeti za obavljanje poslova, visina plaće i dodataka uz plaću, naknade za prekovremeni i noćni rad, naknade za rad u dane praznika i sl. Stoga je Općinski sud zaključio da se, za sva pitanja koja su trebala biti regulisana posebnim pravilnikom, primjenjuju drugi propisi kojima je regulisana ova problematika i to: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK («Službene novine HNK» broj 8/99), Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/99), Zakon o radu Federacije BiH, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Na temelju relevantnih odredaba navedenih propisa, Općinski sud je utvrdio osnovanost tužbenih zahtjeva, dok je pojedinačne iznose utvrđivao putem vještačenja koja su izvršili sudski vještaci finansijske struke.
6. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, uglavnom su odbijene žalbe apelanta kao neosnovane i potvrđene prvostepene presude, dok su u pojedinim presudama Kantonalnog suda žalbe tužitelja odnosno apelanta, u pogledu troškova postupka, naknade na ime regresa i naknade za prekovremeni rad, usvojene djelimično ili u cijelosti i prvostepene presude preinačene u tim dijelovima.
7. U obrazloženju presuda Kantonalni sud se pozvao na način osnivanja PVP, te je utvrdio da položaj pripadnika PVP i prava iz radnog odnosa nisu bili regulisani posebnim aktom, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnim predmetima primjenjuju drugi relevantni propisi. Iz obrazloženja presuda Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud, u suštini, u svemu podržao zaključke Općinskog suda, te način na koji je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, tako da drugostepene presude predstavljaju, u stvari, potvrđivanje zaključaka i načina na koje je primijenii materijalne propise prvostepeni sud.
8. Rješenjima Vrhovnog suda broj 58 0 P 004674 09 Rev od 8. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 004664 09 Rev od 18. maja 2010. godine, broj 58 0 P 004671 09 Rev od 18. maja 2010. godine i broj 58 0 P 004669 09 Rev od 15. juna 2010. godine, odbačene su kao nedopuštene revizije apelanta izjavljene protiv navedenih presuda. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povrede navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava i s tim u vezi netačno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant smatra da se propisi na koje su se pozvali redovni sudovi ne mogu primijeniti na slučajeve tužitelja, odnosno da ti propisi ne daju osnov da se tužiteljima dosude naknade kako je to navedeno u dispozitivu presuda. Naglašava se da se redovni sudovi ne mogu pozivati na jedan pa na drugi ugovor (Opći kolektivni ugovor i Kolektivni ugovor) kada odlučuju o pravima tužitelja, tj. da uporište za jednu vrstu naknade ne mogu tražiti u jednom ugovoru a uporište za drugu vrstu naknade u drugom ugovoru.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP 1713/10, AP 2348/10, AP 2458/10 i AP 358710 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Vrhovnog suda broj 58 0 P 004674 09 Rev od 8. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 004664 09 Rev od 18. maja 2010. godine, broj 58 0 P 004671 09 Rev od 18. maja 2010. godine i broj 58 0 P 004669 09 Rev od 15. juna 2010. godine, pa su konačne odluke u ovim predmetima, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 004674 08 Gz od 27. januara 2009. godine, broj 58 0 P 004664 08 Gž od 5. februara 2009. godine, broj 58 0 P 004 671 09 Gž2 od 2. septembra 2009. godine i broj 58 0 P 004669 08 Gz od 27. januara 2009. godine.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te obavezali apelanta da isplati tužiteljima određena novčana potraživanja iz radnog odnosa, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj Odluci AP 1531/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 2. decembra 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, a apelant u predmetnoj apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu . U citiranoj odluci je zaključeno da su navodi o povredi na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. S obzirom da se obrazloženje iz Odluke AP 1531/07 u potpunosti može primijeniti na konkretne slučajeve, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva.
15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović