Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-120/10 (S. H.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Habeas corpus – postupak
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Ratni zločin
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-120/10
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 120/10, rješavajući apelaciju Senada Hakalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Hakalovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR- 09/786-1 od 23. marta 2010. godine i od 13. marta 2010. godine i rješenja broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine i od 14.
decembra 2009. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i
4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Hakalovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR- 09/786-1 od 23. marta 2010. godine i od 13. marta 2010. godine i rješenja broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine i od 14.
decembra 2009. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senad Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, Ilidža, podnio je 12. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine i Rješenja Suda BiH broj X –KRN-09/786 od 14. decembra 2009. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 9. marta 2010. godine, te 31. marta 2010. godine, kada je naveo da navode iz apelacije proširuje i na Rješenje Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 23. marta 2010. godine i Rješenje Suda BiH broj X- KR-09/786-1 od 13. marta 2010. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 21. januara 2011. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 25. januara 2011. godine dostavio dopunu apelacije na način da je Ustavnom sudu dostavio osporena rješenja.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2010. godine, a Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je dostavilo odgovor 7. oktobra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. oktobra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09-786 od 17. septembra 2009. godine apelantu i još trojici saosumnjičenih određen je pritvor koji je mogao trajati najduže jedan mjesec, odnosno najkasnije od 16. oktobra 2009. godine ili do nove odluke Suda BiH. Navedenim rješenjem apelantu je pritvor određen shodno odredbama člana 132. stav 1. tač. b) i d). Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i saosumnjičenima zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i Dževad Salčin počinili krivično djelo-ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a Nedžad Hodžić i Mensur Memić krivično djelo-ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i b) KZBiH.
7. U prijedlogu Tužilaštva je navedeno da osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz iskaza svjedoka navedenih u rješenju, kao i iz brojne dokumentacije koja je priložena uz prijedlog. S tim u vezi, u obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH, razmatrajući prijedlog Tužilaštva a na osnovu predočene dokumentacije detaljno navedene u rješenju, utvrdio da su osumnjičeni bili pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije RBiH i brigade „Neretvica“, te da su 16. aprila 1993. godine učestvovali u napadu na stanovništvo hrvatske nacionalnosti u selu Trusina u kojem je došlo do ranjavanja većeg broja stanovnika hrvatske nacionalnosti i ubistva većeg broja lica među kojima je bilo i djece. S tim u vezi, Sud BiH je, između ostalog, naveo da su zaštićeni svjedoci „G“, „H“ i „I“ na predočenoj fotografiji prepoznali apelanta kao „Zaimovog sina“, koji je učestvovao u napadu na selo Trusina i po čijoj su naredbi dovedeni Zdravko Drljo i Željko Blažević, koji su kasnije ubijeni. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je utvrdio da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i saosumnjičeni počinili predmetne inkriminisane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje mjere pritvora.
8. Dalje, Sud BiH je naveo da je, kada su u pitanju pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH na osnovu kojeg je apelantu određen pritvor, utvrdio da su osnovani ne samo za apelanta nego i za sve saosumnjičene, budući da iz priloženih dokaza proizlazi da su svjedocima „X“, „A“ i „B“ koji su neposredni očevici i još šest svjedoka, koji su zatražili mjeru zaštite identiteta, upućene direktne prijetnje po njihove i živote članova njihovih porodica koje su detaljno navedene u rješenju. Navedeno je da u toj fazi postupka postoji osnovana sumnja da je u počinjenju predmetnih krivičnih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pored apelanta i saosumnjičenih, učestvovao veći broj saučesnika od kojih su neki bili visokopozicionirani u vladajućim strukturama Armije RBiH na šta upućuje i iskaz prvoosumnjičenog Nedžada Hodžića. Sud je u obrazloženju istakao da „zbog svega navedenog, Sud smatra da postoji realna mogućnost da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli lahko ostvariti kontakt sa saizvršiocima i pomagačima, a s ciljem dogovaranja iznošenja odbrane, na način da se uskrate relevantne informacije, i izjavama daju lažna svjedočenja, a sve s ciljem opstruiranja vođenja ovog krivičnog postupka. Također, iz dostavljenih dokaza uz predmetni prijedlog (službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu) evidentno je da je u dosadašnjem toku istrage došlo do njenog ometanja, i to sprečavanjem pribavljanja dokaza. Sud BiH je naveo i da se konkretan predmet nalazi u osjetljivoj fazi istrage koju Tužilaštvo još uvijek provodi i pokušava dobaviti još dokaza, pa je neophodno da se u tom momentu otklone eventualne opasnosti i stvore uvjeti za okončanje istrage, pa da su u vezi sa svim navedenim ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
9. Sud BiH je, dalje, obrazložio da je ustanovio da postoje i razlozi za određivanje pritvora predviđeni članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da je ovom tačkom predviđeno kumulativno ispunjenje objektivnog i subjektivnog kriterija za određivanje pritvora od kojih objektivni kriterij predstavlja visina zaprijećene kazne za krivično djelo koje se osumnjičenom stavlja na teret a to je kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Navedeno je da se subjektivni uvjet odnosi na postojanje vanrednih okolnosti, ako se radi o krivičnom djelu koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, te ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je nesporno da postoji osnovana sumnja da su svi osumnjičeni počinili krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koja je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet. Osim toga, Sud BiH je naveo da je utvrdio da postoji i subjektivni uvjet, budući da je razmatrao način izvršenja i posljedice krivičnog djela pri čemu je bila izražena bezobzirnost pri samom učinjenju ubistava velikog broja civila različite starosne dobi i pripadnika HVO-a zbog čega su zločini ostavili trajan i negativni utjecaj na veliki broj lica. Prema obrazloženju Suda BiH, tokom provođenja istrage a posebno kada je istraga intenzivirana, upućene su prijetnje istražiteljima Državne agencije za istrage i zaštitu, jednom od osumnjičenih, kao i tužiteljici koja vodi istragu (kojoj su upućene ozbiljne prijetnje po njen život zbog čega je tužiteljica pod stalnom zaštitom). Osim toga, prema navodu Suda BiH, prilikom vršenja istražne radnje pretresanja stana jednog od osumnjičenih njegov sin je uputio prijetnje tužiteljici. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su sve navedene okolnosti vanredne okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi osumnjičenih kod određene kategorije stanovništva, javnosti i pojedinih službenih lica bila stvorena osjećanja straha, nesigurnosti i tenzije koje bi rezultirale narušavanjem javnog reda.
10. Protiv navedenog rješenja apelant i saoptuženi su izjavili žalbe Sudu BiH. Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-09/786 od 24. septembra 2009. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane, prihvatajući sve razloge iznesene u osporenom rješenju.
11. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 15. oktobra 2009. godine produžen je pritvor apelantu i saosumnjičenim za naredna dva mjeseca, tako da može trajati najduže do 15. decembra 2009. godine ili do nove odluke Suda, jer je utvrđeno da i dalje postoje isti razlozi kao i pri donošenju inicijalnog rješenja o određivanju pritvora. Pri tome je sud ponovio sve navedene razloge, te je, osim toga, naveo da je prilikom produženja pritvora osumnjičenim imao u vidu i odluke Ustavnog suda u predmetima Neđo Zeljaja i Slaviša Vuković.
12. Protiv navedenog rješenja apelant i saoptuženi su izjavili žalbe Sudu BiH, koji je Rješenjem broj X-KRN-09/786 od 10. novembra 2009. godine žalbe odbio kao neosnovane.
13. Nakon toga, Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 14. decembra 2009.
godine produžen je pritvor apelantu i saosumnjičenim tako da može trajati najduže do 14. marta 2010. godine ili do nove odluke Suda, jer je Sud BiH utvrdio da i dalje postoje isti razlozi kao i prilikom donošenja inicijalnog rješenja o određivanju pritvora i pri tome ponovio sve navedene razloge. Osim toga, Sud BiH je naveo da je prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora razmotrio i pitanje da li se ista svrha može ostvariti i nekom drugom blažom mjerom, ali da je detaljnom analizom svih okolnosti, imajući u vidu težinu krivičnog djela, okolnost da je još uvijek u toku istraga, zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere-pritvora radi osiguranja prisustva osumnjičenih i osiguranja uspješnog vođenja postupka.
14. Protiv navedenog rješenja apelant i saoptuženi su izjavili žalbe Sudu BiH, koji je Rješenjem broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine žalbe odbio kao neosnovane.
15. Tužilaštvo je 10. marta 2010. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta i saoptuženih broj KT-RZ-107/05 koju je Sud BiH 11. marta 2010. godine potvrdio.
16. Nakon toga, apelantu, Mensuru Memiću i Dževadu Salčinu je Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 13. marta 2010. godine produžen pritvor zbog razloga propisanog članom 132. stav 1. tač.b) i d) ZKPBiH koji po tom osnovu može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice ili do drugačije odluke Suda. U rješenju je navedeno i da će se kontrola opravdanosti pritvora optuženima vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Osim razloga navedenih u ranijim rješenjima koje je Sud BiH ponovio (uz navođenje nove činjenice da je do tog momenta čak 19 svjedoka zatražilo određivanje zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka), u obrazloženju rješenja je navedeno i da se u konkretnom predmetu vodi istraga protiv određenog broja lica od kojih su neka u pritvoru, a neka se nalaze u bjekstvu i za njima je raspisana međunarodna potjernica, te je Sud BiH, imajući u vidu mogućnost utjecaja na saizvršioce i svjedoke i jak motiv za ostvarenje kontakta sa saizvršiocima i ometanje daljeg toka istrage, zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje pritvora shodno odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je odbio prijedlog Tužilaštva da se apelantu i saoptuženim pritvor produži zbog opasnosti da bi mogli sakriti dokaze o izvršenju krivičnog djela, budući da Tužilaštvo nije ponudilo valjane argumente u korist tog navoda, te imajući u vidu da je izvršen pretres svih objekata koje su koristili svi optuženi, pa i zbog tog razloga ne postoji bojazan od sakrivanja ili uništavanja dokaza. Dalje, u vezi sa postojanjem uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da Sud, također, prihvata razloge Tužilaštva BiH koji se navode u prijedlogu, a koji se odnose na prijetnje iznesene u pismu koje je Zulfikar Ališpago (bivši komandant optuženih) uputio političkom magazinu „60 minuta“ i uredniku Bakiru Hadžiomeroviću 25. novembra 2009. godine u kojem je navedeno da će organizirati blokadu saobraćajnica na ključnim mjestima i demonstracije demobiliziranih boraca ukoliko ne budu demantirane optužbe protiv pripadnika navedenih jedinica. Sud BiH je naveo da navedeno jasno ukazuje na „postojanje javnog poziva građanima na vršenje pritiska na nezavisno novinarstvo i slobodu medija, kao osnovnog stuba demokratskog društva, te stvaranje atmosfere koja može rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda“.
17. Osim toga, Sud BiH je prihvatio i razlog Tužilaštva u vezi sa hutbom imama Nezima Halilovića, muderisa, čiji sadržaj ukazuje na zainteresiranost javnosti za ovaj krivični postupak, „te formiranje određenog mišljenja u narodu od strane vjerskih službenika, te je, prema ocjeni ovog suda, opravdana bojazan Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu optuženih moglo doći do stvarne prijetnje po narušavanje javnog reda i mira“. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da postoje vanredni razlozi za produženje pritvora apelantu i saoptuženima.
18. Protiv navedenog rješenja apelant i saoptuženi su izjavili žalbe Sudu BiH. Sud BiH je donio Rješenje broj X-KR-09/786-1 od 23. marta 2010. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je neosnovan žalbeni navod apelantovog branitelja kojim osporava postojanje konkretnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnje Tužilaštva da je apelant izvršio utjecaj na svjedoke ili saizvršioce. U tom kontekstu Sud je istakao da je „uvidom u spis, a, prije svega, u službenu zabilješku Državne agencije za istrage i zaštitu od 8. februara 2010. godine pod brojem 17-04/2-04-2-174/10 koja potvrđuje postojanje konkretnih dokaza iz kojih se izvodi zaključak o konkretnom utjecaju na saučesnike, dok je utjecaj na svjedoke od svih optuženih detaljno obrazložen od sudije za prethodno saslušanje, što prihvata i ovo vijeće“.
19. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se u konkretnom slučaju vrši redovna dvomjesečna kontrola opravdanosti produženja pritvora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je pritvor određen a da nisu navedeni konkretni razlozi za određivanje, jer dokazi koje je prezentiralo Tužilaštvo eliminiraju apelanta kao učesnika događaja u Trusini. Apelant navodi da u spisu nema dokaza koji „potkrepljuju egzistenciju opšteg uslova u radnjama osumnjičenog“, čemu u korist govori i činjenica da Tužilaštvo nikada nije postupilo prema njegovim zahtjevima i dostavilo na uvid naredbu o pokretanju istrage, niti je dopustilo uvid u sve dokaze kojima raspolaže. Prema apelantovim navodima, opravdanje za određivanje pritvora Sud BiH vidi u tome što je istraga u konkretnom predmetu veoma složena i što se vodi protiv nekih visokopozicioniranih lica iz vrhova Armije RBiH i političkog života, što, prema apelantovom mišljenju, ne može biti razlog da mu se odredi pritvor.
21. Dalje, apelant navodi da ne postoji niti jedan dokaz da bi apelant „imao potrebu da utiče na bilo kojeg saizvršioca, da je uticao ili da je bilo kome prijetio, navodne prijetnje koje Tužilaštvo eksploatira a odgovorno tvrdimo da su neistinite, nisu ni po tim konstrukcijama upućene od Senada Hakalovića tim prije jer su sada poznati osumnjičeni i više je njih na slobodi a nije poznato da je bilo koji od osumnjičenih pokušao kontaktirati sa bilo kojim od osumnjičenih, tim prije što Hakalović nije uticajna osoba, niti ima veze sa bilo kojom politički uticajnom osobom, stajalište o procesnoj zajednici je lišeno svakog činjeničnog i pravnog osnova u pogledu Hakalović Senada jer o procesnoj zajednici odlučuje samo Tužilaštvo, ono donosi naredbu o otvaranju istrage, na koju naredbu nema efektivnog pravnog lijeka“. Osim toga, apelant navodi da nije ponuđen niti jedan dokaz u vezi sa tačkom d) člana 132. ZKPBiH da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda, jer se zločin desio prije 16 godina a apelant „nikada nije u svom životu narušio javni red bilo kojom radnjom, niti bi ugrozio integritet bilo kojeg svjedoka Tužilaštva ili pripadnika oštećenih porodica“. Apelant navodi da Tužilaštvo izmišljenim prijetnjama i istupima u javnosti doprinosi i stvara pretpostavke da bi se mogla uznemiriti javnost. Prema apelantovima navodima, razlog za produženje pritvora Sud BiH vidi u pismima upućenim političkom magazinu i hodžinim hutbama, što je sasvim neopravdano.
22. Apelant smatra da mu je morao biti dopušten uvid u sve dokaze, budući da je Evropskom konvencijom, što je potvrdio i Evropski sud, propisana obaveza da se dopusti uvid odbrani u sve spise tužilaštva u toku istrage, čime mu je nesporno povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi, apelant navodi da Sud BiH prilikom određivanja i produženja pritvora nije vodio računa o principima in dubio pro reo i presumpciji nevinosti, budući da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje na njegovu krivicu iz čega proizlazi da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa ni razlozi za određivanje pritvora a Sud BiH se niti jednim argumentom nije osvrnuo na dokaze koje je apelant prezentirao. Apelant smatra da mu je “uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek u predmetu veze Suda BiH, kao i da je isti diskriminiran u odnosu na ista prava zbog svoje socijalne inferiornosti u odnosu na druga lica čija se prava tretiraju pred Sudom BiH (Hadžajlija je komandant, a Hakalović obični vojnik)“. Prema apelantovom navodu, i sama činjenica da je veoma opširna optužnica potvrđena za samo nekoliko sati govori u prilog činjenici da je i potvrđena da bi postojao razlog za produženje pritvora, jer činjenica da njegova radnja zarobljavanja neprijateljskog vojnika, i „pod pretpostavkom da je učestvovao u napadu na Trusinu“, ne može biti smatrana ratnim zločinom.
23. Dalje, apelant navodi da je jedan od dokaza da mu je pritvor određen proizvoljno, „vjerovatno sa namjerom da se iznudi iskaz kakav želi Tužiteljstvo, a ne da bi se obezbijedilo uspješno vođenje krivičnog postupka i izbjegla uznemirenost građana“, i činjenica da je apelant u međuvremenu pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 K 007274 06 K osuđen na kaznu zatvora od sedam mjeseci, ali da Sud BiH nije prihvatio prijedlog za ukidanje pritvora i eventualno određivanje mjere zabrane, jer je konstatirao da zahtjev za ukidanje pritvora nije zasnovan na novim činjenicama. Prema apelantovom navodu, ni Općinski sud nije udovoljio njegovom zahtjevu za dostavu akta o hitnom upućivanju na izdržavanje izrečene kazne zatvora, već je donio Uputu broj 56 0 K 007274 10 Iks od 23. februara 2010. godine kojom je apelant obavezan da nakon isteka pritvora nastavi izdržavanje kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je rekapitulirao sadržaje osporenih rješenja. Osim toga, Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, budući da član 5. Evropske konvencije ostavlja mogućnost za lišavanje slobode lica u opravdanim situacijama kakav je i konkretan slučaj. Sud BiH je naveo da su u svim rješenjima o pritvoru navedeni konkretni razlozi i dokazi za određivanje pritvora, odnosno za postojanje koluzione opasnosti, da je sasvim razložno ukazao na vanredne okolnosti koje postoje u ovom predmetu i zbog kojih je, također, pritvor određen, odnosno produžavan, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
25. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da je sve dokaze na kojima je temeljilo prijedlog za određivanje pritvora i prijedloge za produženje pritvora dostavilo odbrani i prije nego što su prijedlozi za određivanje i produženje pritvora upućeni Sudu Bosne i Hercegovine, odnosno da je u periodu kada se predmet još nalazio u fazi istrage, Tužilaštvo, u skladu sa članom 47. stav 1. ZKPBiH, imalo pravo da ne dozvoli uvid u sve ostale spise i dokaze koji se ne odnose na osnovanu sumnju i pritvorske razloge, a čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj provođenja istrage. Tužilaštvo je navelo da je apelant odmah nakon izdavanja naredbe za njegovo privođenje ispitan i upoznat sa svim razlozima i činjenicama na kojima se temeljila naredba za provođenje istrage i njegovo privođenje. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da je, nakon potvrđivanja optužnice, apelantovom branitelju omogućen uvid u cjelokupan spis, uključujući i interne zabilješke Tužilaštva i Državne agencije za istrage i zaštitu. Tužilaštvo navodi i da nije došlo do povrede apelantovih prava na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju, jer je apelant koristio pravne lijekove u postupku, i prema njemu nije postupano drugačije nego prema ostalim osumnjičenim, jer je u postupku određivanja pritvora vođeno računa o svakom osumnjičenom ponaosob i razmatrane mogućnosti za određivanje blaže mjere.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:
Član 47. stav 1.
U toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo braniocu se može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
Član 131. stav 1.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132. stav 1. tač. b) i d) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Preuranjenost apelacije
29. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
30. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
14) apelacija je preuranjena;
32. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 23. marta 2010. godine, broj X-KR-09/786-1 od 13. marta 2010. godine, broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine i broj X –KRN-09/786 od 14. decembra 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
34. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na član II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 13. i 14. Evropske konvencije
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant prvobitno podnio apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine, a da je nakon podnošenja apelacije apelacione navode proširio i na Rješenje Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 23. marta 2010. godine koje je doneseno u međuvremenu a nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta. Dalje, Ustavni sud primjećuje da protiv navedenih rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno Rješenje Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 4. januara 2010. godine apelant je primio 7. januara 2010. godine a apelacija je podnesena 12. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
38. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
39. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
40. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se nalazi u pritvoru na osnovu rješenja Suda BiH o određivanju i produžavanju pritvora i koje se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje se tereti, što je i opći uvjet za određivanje i produžavanje pritvora, da pobijana rješenja ne daju osnovane razloge iz kojih se može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju da bi, ukoliko se nađe na slobodi, ometao istragu utjecanjem na svjedoke i saizvršioce, te da ne postoji pritvorski osnov zbog tzv. vanrednih okolnosti nastalih kao posljedica navodnog izvršenja predmetnog krivičnog djela. Osim toga, apelant se žali da mu prije određivanja mjere pritvora nisu predočeni dokazi kojima je Tužilaštvo raspolagalo i koje je prezentiralo sudu s ciljem da opravda prijedlog za određivanje pritvora i da se o tim dokazima nije mogao izjasniti.
41. Ustavni sud naglašava da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ...u skladu s nacionalnim pravom... koje uz to mora biti usklađeno i sa standardima utvrđenim članom 5. Evropske konvencije.
42. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije, jer prilikom određivanja pritvora nije bio upoznat sa razlozima i dokazima na kojima je Tužilaštvo zasnivalo prijedlog za određivanje pritvora, odnosno šta su osnovi sumnje i okolnosti koje mu se stavljaju na teret. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora, te da je izjavio žalbu na rješenje o određivanju pritvora. Sama činjenica da apelantu u početku istrage nije dozvoljen uvid u sve dokaze kojima je raspolagalo Tužilaštvo, a radi zaštite vođenja istrage, ne vodi kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti, budući da je apelantovom branitelju nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta omogućen uvid u sve spise. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode o povredi prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim.
43. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Da bi lišavanje slobode bilo “zakonito“ u smislu navedenog člana, ono treba obuhvatati podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
44. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
45. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu i saosumnjičenim u konkretnom slučaju pritvor određen u fazi istrage zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzione opasnosti, tj. kad postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi, između ostalog, ometati krivični postupak utječući na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Osim toga, apelantu je pritvor određen i zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH zbog postojanja vanrednih okolnosti vezanih za prijetnje remećenja javnog reda organiziranjem demonstracija i blokiranjem saobraćajnica. Ne upuštajući se u tumačenje značenja pojma „vanrednih okolnosti“ iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na utvrđenju da je veći broj svjedoka zatražio zaštitu, kao i da su direktne prijetnje osumnjičenih u ovom predmetu upućene i tužiteljici koja vodi istragu, kao i istražiteljima Državne agencije za istrage i zaštitu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da je u vrijeme određivanja i produženja pritvora potvrđen identitet svih apelantovih saučesnika-saizvršilaca, ali da se jedan broj tih lica nalazi u bjekstvu i da je za njima raspisana međunarodna potjernica, te da postoji realna opasnost da bi puštanjem na slobodu apelant (i saoptuženi) stupio u kontakt sa tim licima i preduzeo mjere da onemogući daljnju istragu i usaglasi odbranu radi prikrivanja činjenica.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim rješenjima dao vrlo iscrpne i jasne razloge za svoje zaključke u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora u smislu relevantnih odredaba člana 132. ZKPBiH. Naime, iz navedenih obrazloženja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi samo o pretpostavkama da bi apelantovo sugestivno postupanje bilo moguće, već zato što je Tužilaštvo u svom prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora ponudilo, što je Sud BiH prihvatio i obrazložio, razloge u vidu realnog straha ključnih svjedoka, tužiteljice i pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i da se radi o određivanju pritvora u fazi istrage. Iz toga proizlazi da nema proizvoljnosti u zaključku Suda BiH da u slučaju apelantovog ostanka na slobodi postoji opravdana bojazan da bi on mogao stupiti u kontakt sa saučesnicima koji su u bjekstvu. To bi, kako je Sud BiH obrazložio, vodilo ometanju istrage koja je još u toku zato što ne postoji drugi efikasan način da se takvi kontakti onemoguće ili ograniče. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju Suda BiH o tome zašto nije moguće ispuniti sve ciljeve istrage određivanjem mjere zabrane. Osim toga, Ustavni sud smatra da je i obrazloženje Suda BiH o postojanju tzv. vanrednih okolnosti u konkretnom slučaju argumentirano i zasnovano na realnoj mogućnosti narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim. Dalje, apelant smatra da je njegovo lišavanje slobode bilo i rezultat uskraćivanja uvida u neke od dokaza koji su korišteni kao osnov za određivanje pritvora, čime je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišavanja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da «jednakost strana» mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi, Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Dalje, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi slična pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 40/09, te je zaključio da uskraćivanje mogućnosti uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena u situaciji kad su „redovni sudovi (su) za ovakvo svoje postupanje imali uporište u odredbi člana 61. st. 1. i 2. ZKPFBiH, nalazeći da bi uvid u ove iskaze mogao ugroziti cilj istrage za što su dali detaljno obrazloženje“ ne predstavlja povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 40/09 od 26. februara 2009. godine, tačka 22, objavljena na www.ustavnisud.ba). Dovodeći apelantov predmet u vezu sa navedenim stavovima, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju takvo postupanje suda bilo zasnovano na relevantnim odredbama člana 47. ZKPBiH, te da je apelant učestvovao u svim fazama istrage i da mu je omogućeno da razmatra spise i razgleda sve ostale dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je, kao što je već rečeno, nakon potvrđivanja optužnice apelantovom branitelju omogućen uvid u kompletan spis. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prilikom određivanja pritvora i produženja pritvora u cijelosti zadovoljeni zahtjevi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, pa navode o povredi ovog prava smatra neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva «[...] pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...]». Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije.
48. Budući da apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog razloga nepostojanja zakonske mogućnosti za izjavljivanje žalbe protiv naredbi o pokretanju istrage, Ustavni sud zapaža da ZKPBiH nije predviđena posebna žalba protiv naredbe o pokretanju istrage, ali da je predviđena mogućnost da nakon podizanja i potvrđivanja optužnice optuženi može izjaviti prethodne prigovore (član 233. ZKPBiH) kojima je moguće osporavati dokaze na osnovu kojih je istraga pokrenuta. Također, dokazi na osnovu kojih je istraga pokrenuta mogu se, u slučaju da je u fazi istrage određen pritvor, osporavati i u žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora.
49. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o određivanju (a nakon toga i produženju) pritvora koju je apelant i koristio. Naime, apelant je, kako je već rečeno, izjavio žalbu protiv rješenja kojim mu je pritvor određen, te je u toj žalbi osporavao osnove, odnosno dokaze na osnovu kojih je pokrenuta istraga protiv njega. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da su apelantove žalbe odbijene kao neosnovane ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
50. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek neosnovani. Pravo na nediskriminaciju
51. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršen član 14. Evropske konvencije, odnosno da je diskriminiran zato što je u pojedinim slučajevima vezanim za događaje u Trusini Sud BiH usvajao drugačiji stav isključivo zbog toga što se radi o licima koja su bila komandni kadar, a apelant je bio samo vojnik.
52. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
53. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 6).
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojem osnovu smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojem bi se osnovu trebalo da ocjenjuje, navodno, različit tretman, niti nudi bilo kakve dokaze kojima bi svoje tvrdnje o diskriminaciji potkrijepio. Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je Sud BiH donosio drugačije odluke o pritvoru, odnosno određivanju mjere zabrane za lica koja su, također, učestvovala u istom događaju ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke. Naime, kako je to Ustavni sud već obrazložio, postojanje osnova za pritvor mora se ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.
55. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, ni člana 5. stav 2. Evropske konvencije kada iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora.
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u situaciji kad odluka o određivanju, odnosno produženju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta predviđenih tač. b) i d) navedenog člana, budući da, po utvrđenju suda, postoji bojazan i da će apelant utjecajem na svjedoke i saučesnike ometati krivični postupak, odnosno kad je utvrđeno postojanje tzv. vanrednih okolnosti.
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je apelantu omogućeno pravo na žalbu protiv odluka o pritvoru, odnosno produženju pritvora, te kada je apelantu bio uskraćen uvid u pojedine dokaze za koje je sud, u skladu sa procesnim zakonom, utvrdio da bi otkrivanje tih dokaza dovelo u pitanje cilj istrage.
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u slučaju kada ne postoji zakonska mogućnost za izjavljivanje žalbe protiv naredbe o provođenju istrage a kada je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora i kada je apelant tu mogućnost koristio i u žalbi osporio i dokaze na osnovu kojih je pokrenuta istraga protiv njega.
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskrimanciju iz člana 14. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije kad apelant svoje navode zasniva isključivo na činjenici da je u drugim predmetima vezanim za iste događaje sud drugačije odlučio, budući da drugačija odluka suda u odnosu na pojedine učesnike u postupku ne predstavlja različit tretman.
61. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović