Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5842/10 (Ž. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Habeas corpus – postupak
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5842/10
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5842/10, rješavajući apelaciju Žarka Milanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, te Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010.
godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.
stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, te Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010.
godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14.
februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) registriranu pod brojem AP 5842/10, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine.
2. Prvoapelant je 4. februara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 539/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine.
3. Od prvoapelanta je zatraženo da dopuni apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10 i 539/11, a što je on učinio 21. februara 2011. godine.
4. Prvoapelant je 17. februara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 745/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se „naložiti nadležnom sudu da hitno preispita razloge za produženje pritvora vodeći računa o primjeni zakona i sudskoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava“.
5. Prvoapelant je 28. februara 2011. godine dopunio apelacije registrirane pod brojem AP
5842/10, AP 539/11 i AP 745/11.
6. Suad Filipović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bihaća, kog zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 943/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se „naložiti nadležnom sudu da hitno preispita razloge za produženje pritvora i što hitnije, a u skladu sa postojećom sudskom praksom, ispravi nepravdu koju nerazumno trpe on i njegova porodica“.
7. Izet Šahinović (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Bihaća, kog zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 853/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
8. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u apelacijama registriranim pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebno tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 17. februara 2011. godine do 10. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelacije.
9. Vrhovni sud, Okružni sud i Posebno tužilaštvo su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 24. februara 2011. godine do 22. marta 2011. godine.
10. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Vrhovnog suda, Okružnog suda i Posebnog tužilaštva dostavljeni su prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu 17. marta 2011. godine, odnosno 24. marta 2011. godine.
11. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih pet predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5842/10.
III. Činjenično stanje
12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Činjenice u predmetu broj AP 5842/10
13. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, apelantu, te još pet lica u krivičnom predmetu koji se vodi protiv njih zbog krivičnog djela - organizirani kriminal iz člana 383.a stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS produžio pritvor zbog razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji je po ovom rješenju mogao trajati još najduže dva mjeseca, odnosno konkretno prema apelantu do 22.45 sati 9. januara 2011. godine.
14. Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i svi osumnjičeni kao članovi zločinačkog udruženja učinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS, a u vezi s krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana. Okružni sud je svoj zaključak zasnovao na dokazima prikupljenim u dosadašnjem toku postupka, iskazima saslušanih svjedoka, oštećenog kao svjedoka, objektivnim dokazima (zapisnici o pretresu objekata i automobila koje su koristili osumnjičeni, predmetima oduzetim uz potvrdu od osumnjičenih, ugovoru o zajmu, vansudskom poravnanju, listingu telefonskih poziva, preliminarnim vještačenjima tragova i bioloških i drugih materijala izuzetih sa lica mjesta).
15. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP. S tim u vezi je, pored ostalog, istaknuto da je istraga proširena na još jedno lice zbog krivičnog djela pomoći učiniocu krivičnog djela, koje je apelanta i još jednog osumnjičenog skrivalo u svom stanu u Sarajevu do njihovog lišavanja slobode, da se preduzimaju mjere i radnje na otkrivanju identiteta još jednog pripadnika istog zločinačkog udruženja, da nisu pronađena sva sredstva izvršenja krivičnog djela, prije svega vatreno oružje, da je Posebno tužilaštvo u prijedlogu navelo svjedoke koje nije saslušalo a koje neki od osumnjičenih dobro poznaju, pa bi utjecanjem na njih, kao i utjecanjem jedan na drugog mogli usaglasiti iskaze, te, najzad, da listing telefonskih poziva ukazuje da postoji i jedan broj neidentificiranih lica koja mogu imati važna saznanja za postupak i koja su osumnjičenim poznata, a na koje bi, također, mogli izvršiti utjecaj. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora u skladu sa članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. S tim u vezi, ukazano je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina, na način izvršenja i posljedice (djelo je izvršeno u naseljenom mjestu otmicom građanina koji je poznati privrednik na datom području, a što je u javnosti izazvalo veliko negodovanje i nesigurnost, prilikom otmice, koja je unaprijed dobro organizirana, korišteno je vatreno oružje i sredstva prinude prema oštećenom koji je bio izložen maltretiranju i zlostavljanju, prijeteći mu lišavanjem života ukoliko ne postupi na zahtijevani način, a s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi), a što, po ocjeni Okružnog suda, ukazuje na težinu krivičnog djela i opasnost od njegovih počinilaca. Shodno navedenom, zaključeno je da u ovoj fazi postupka, a samo mjesec dana od izvršenja krivičnog djela, u situaciji kada još uvijek nisu otkriveni svi njegovi akteri, odnosno njihovo učešće nije u potpunosti razjašnjeno, puštanje na slobodu svih osumnjičenih bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda prvenstveno u Banjoj Luci, gdje živi oštećeni, njegova porodica i prijatelji, te većina osumnjičenih, njihovi poznanici i prijatelji.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja još istakao da odbrane u toku istrage nisu ponudile niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se osumnjičeni terete. Prvoapelantovi žalbeni prigovori u pogledu pravne kvlifikacije djela za koje se tereti ocijenjeni su neosnovanim. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi istaknuti u žalbama svih osumnjičenih da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, jer pobijano rješenje ne sadrži za svakog od osumnjičenih pojedinačno koje su to činjenice i okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze važne za krivični postupak, odnosno da će, ako bi se našli na slobodi, ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. U vezi s ovim navodima, Vrhovni sud je ukazao na dio osporenog rješenja u kom su pobrojani razlozi zbog kojih je Okružni sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz citiranog člana. Neosnovanim su ocijenjeni i istaknuti žalbeni navodi kojim je osporavano postojanje razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, te u vezi s tim ukazano na iskaz oštećenog S.F., brojne materijalne dokaze prikupljene u toku istrage, koji, i po ocjeni Vrhovnog suda, upućuju na zaključak da se okolnosti pod kojim je djelo učinjeno mogu okarakterizirati kao vanredne, kao i da se radi o krivičnom djelu organiziranog kriminala za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje ima i posebnu težinu s obzirom na način izvršenja i posljedice, pa bi puštanje na slobodu osumnjičenih imalo kao rezultat stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i prvoapelantov žalbeni navod da se mjerama zabrane može postići ista svrha kao i pritvorom s obzirom na to da razlozi zbog kojih je pritvor produžen po navedenim zakonskim osnovama predstavljaju i razloge zbog kojih se blažim mjerama ne može ostvariti ista svrha.
Činjenice u predmetu broj AP 539/11
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, na osnovu člana 200. stav 3. ZKPRS prvoapelantu i ostalim osumnjičenih produžio pritvor za još jedan mjesec zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, a koji je prema prvoapelantu mogao trajati do 22.45 sati 9. februara 2011. godine.
18. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđivano i obrazlagano prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, kao i prilikom produženja pritvora rješenjem Okružnog suda od 4. novembra 2010. godine, te da od vremena njihovog donošenja pa do donošenja ovog rješenja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojim su ova rješenja zasnovana, a na osnovu čega je zaključeno da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje pritvora. Istaknuto je i da je osnovana sumnja potvrđena i dokazima prikupljenim u dosadašnjem toku istrage. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da i dalje u odnosu na sve osumnjičene postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. S tim u vezi je istaknuto da je u daljem toku postupka potrebno saslušati svjedoke koje je Posebno tužilaštvo navelo u prijedlogu za produženje pritvora, a koji još nisu saslušani, pribaviti podatke o eventualno drugim saučesnicima, prikrivačima i svjedocima, pa s obzirom na očiglednu organiziranost osumnjičenih pri izvršenju krivičnih djela, da postoji opravdana bojazan da će osumnjičeni, ako budu pušteni na slobodu, utjecanjem na saučesnike, svjedoke i prikrivače ometati krivični postupak. Vrhovni sud je zaključio i da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. U prilog ovih zaključaka istaknuto je da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, da je izvršenje navedenog djela rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u sredini gdje je izvršeno. Također, ukazano je na način izvršenja djela (djelovanje osumnjičenih u grupi, brojni kontakti koje su ostvarili međusobno u periodu u kom su počinili djela, da je u njegovom izvršenju učestvovalo više lica, primjenu ekstremne sile i prijetnje s namjerom pribavljanja imovinske koristi), te ponašanje osumnjičenih poslije izvršenja krivičnog djela, a zbog čega se okolnosti pod kojim je krivično djelo izvršeno mogu okarakterizirati vanrednim. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a djela imaju posebnu težinu proisteklu iz načina izvršenja i posljedica, boravak na slobodi osumnjičenih kao rezultat bi imao stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Pri tome, ukazano je da se za postojanje ovog pritvorskog razloga ne traži da je došlo do narušavanja javnog reda, već stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti iz člana 200. stav 3. ZKPRS s obzirom na složenost postupka istrage u vezi s čim je ukazano na do sada pribavljeni dokazni materijal, kao i onaj koji će se prikupiti u daljnjem toku istrage, argumente Posebnog tužilaštva kojim je potkrijepljen prijedlog za produženje pritvora, težinu krivičnog djela za koje se istraga provodi i za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna. Neosnovanim je ocijenjen prvoapelantov prijedlog da mu se mjera pritvora zamijeni mjerom zabrane, te je u vezi s tim ukazano da se uspješno vođenje krivičnog postupka prema stavovima iznesenim u rješenju može ostvariti samo mjerom pritvora.
19. Vrhovni sud je, odlučujući o prvoapelantovoj i žalbi ostalih osumnjičenih, neosnovanim ocijenio i njegov žalbeni navod da pobijano rješenje ne sadrži valjane razloge i obrazloženja u pogledu postojanja pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS, te je istakao da razloge i obrazloženja u pogledu postojanja ovih pritvorskih razloga navedenih u pobijanom rješenju u cjelini prihvata i ovo vijeće.
Činjenice u predmetima br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11
20. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine, prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu produžio pritvor nakon što je protiv njih potvrđena optužnica Posebnog tužilaštva broj KT-ST-23/10 od 2. februara 2001. godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS, u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. navedenog člana istog zakona, u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta i u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZRS a po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Prvoapelantu i drugoapelantu pritvor po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, a trećeapelantu do izricanja prvostepene presude a najduže tri godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
21. Postojanje osnovane sumnje da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi počinili inkriminirane radnje koje im se stavljaju na teret i da su počinili krivična djela za koja su optuženi Okružni sud je ocijenio na temelju dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz optužnicu, a na osnovu kojih je optužnica i potvrđena. U vezi s tim, ukazano je na niz pojedinačnih dokaza (izjave 6 svjedoka, dokumentaciju sa uviđaja, kao i drugu dokumentaciju, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija koje su koristili osumnjičeni, uzorke iz automobila koje je koristio jedan od optuženih, te uzorke iz automobila koje je koristio trećeapelant, predmete oduzete od optuženih uz potvrdu, ugovore koje je oštećeni kritične prilike potpisao, a koje je sačinio drugoapelant, listing telefonskih poziva, nalaz izvršenih vještačenja tragova bioloških i drugih materija izuzetih sa lica mjesta gdje su preduzete inkriminirane radnje, rezultati vještačenja DNK, zapisnik o pretresu kuće koja pripada jednom od optuženih). Okružni sud je zaključio da postoji određena mogućnost da su svi optuženi djelovali ne u sastavu zločinačke grupe, već kao organizirana grupa prilikom izvršenja krivičnog djela otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom
1. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a drugoapelant i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZRS. Međutim, po osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant i ostali optuženi inkrimirane radnje preduzeli kao članovi zločinačke organizacije, a trećeapelant kao organizator tog udruženja, a da li će to u toku postupka biti i dokazano van svake razumne sumnje zavisit će od rezultata dokaznog postupka.
22. Dalje, istaknuto je da je Okružni sud imao u vidu da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina, kao i način njegovog izvršenja i posljedice. Okružni sud je ukazao da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi s ciljem da od oštećenog iznude 3.900.000,00 KM organizirano pratili njegovo kretanje i navike, da su ga obmanom naveli da dođe do navedenog restorana, gdje su ga, uz upotrebu oružja i prijetnjom, nasilno odveli do kuće, vlasništvo jednog od optuženih, u kojoj su ga fizički zlostavljali i prijetili da će ga lišiti života ukoliko ne prizna da je dužan trećeapelantu iznos koji su od njega imali namjeru iznuditi, pa je oštećeni u strahu za svoj život pristao i potpisao ugovore koje je sačinio drugoapelant, inače notar, a nakon čega su oštećenog odveli u drugo mjesto i pustili na slobodu. Dalje, Okružni sud je imao u vidu i da su prilikom otmice na javnom mjestu korišteni vatreno oružje i sredstva prinude, da je oštećeni teško zlostavljan, ostavljan dugo svezan u prtljažniku automobila, da su mu nanijete tjelesne povrede i da mu je prijećeno lišavanjem života, a što u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja ima poseban značaj i čini djelo tako teškim, a učinioce opasnim, pa je zaključeno da bi puštanje na slobodu svih optuženih u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (posebno na području grada Banja Luka, gdje žive oštećeni, njegova porodica i prijatelji, a i većina optuženih i njihovi prijatelji i poznanici) a na temelju čega je zaključeno da postoji razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Najzad, Okružni sud je zaključio da se svrha pritvora ne može ostvariti nekom mjerom zabrane ili bilo kojom blažom mjerom koju zakon predviđa, te je ukazano na dužnost svih organa koji učestvuju u ovom postupku da postupaju s naročitom hitnošću a kako bi pritvor trajao najkraće moguće vrijeme, te da će se pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu čim prestanu razlozi za određivanje pritvora.
23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode koji su isticali svi apelanti i ostali optuženi da u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nisu dati razlozi za sve odlučne činjenice, prije svega za postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi koji su se odnosili na postojanje zakonskog uvjeta za primjenu mjere pritvora, kao i neophodnost produžavanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i prvoapelantov žalbeni navod kojim je ukazivao na prethodno rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijen prijedlog Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora. S tim u vezi, ukazano je da se u tom slučaju radilo o prijedlogu Posebnog tužilaštva za produženje pritvora u istrazi, a da se rješenjem koje je prvoapelant pobijao u ovom postupku pritvor produžava nakon potvrđivanja optužnice na osnovu člana 202. stav 1. ZKPRS. Dalje, ukazano je da navedena odredba ne zahtijeva postojanje „naročito važnih razloga“ kao uvjeta za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a kako je propisano članom 200. stav 3. ZKPRS za određivanje pritvora u istrazi. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni prvoapelantovi žalbeni prigovori u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela koje mu se stavlja na teret s obzirom na to da je u ovoj fazi postupka odlučivano o zakonitosti odluke o produženju pritvora, kao i prigovori kojim je izražena sumnja u mogućnost razmatranja i ocjene dokaza kojim se potvrđuju osnovi sumnje, a zbog kratkog vremena od prijema spisa do potvrđivanja optužnice.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Prvoapelant smatra da mu je rješenjima koja su predmet osporavanja u sve tri apelacije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10
25. Prvoapelant, prije svega, ističe da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Ove navode potkrepljuje tvrdnjom da iz činjeničnog opisa radnji za koje se tereti ne proizlaze obilježja krivičnog djela, da je i sam osumnjičeni potvrdio da su se sastali radi poslovnog razgovora, kao i da nije naveo da je on preduzimao bilo kakvu radnju u vezi sa otmicom. Također, prvoapelant osporava i listing telefonskih poziva i zaključke koji su izvedeni na temelju njega, te zaključuje da je proizvoljna i nepotkrijepljena dokazima tvrdnja da je njegova uloga bila da oštećenog na prevaru dovede do mjesta gdje je trebalo izvršiti otmicu. Dalje, prvoapelant osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje se tereti, tvrdeći da se član 383.a KZRS može primijeniti samo u odnosu na ona djela koja u sebi ne sadrže teže kažnjavanje učinioca ako je djelo učinjeno u sastavu „zločinačke organizacije“, odnosno da je trebalo primijeniti član 165. stav
2. KZRS. S obzirom na to da se, po prvoapelantovom mišljenju, ne radi o krivičnom djelu iz člana 383.a KZRS, smatra da ni postupajući sudovi, ni Tužilaštvo nisu stvarno nadležni za vođenje postupka. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora u smislu člana 191. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim ističe da se u obrazloženjima osporenih rješenja ne navode dokazi koje bi on mogao sakriti, uništiti ili izmijeniti, kao ni na osnovu čega postoji osnovana bojazan da je on preduzeo bilo kakve radnje u odnosu na ove dokaze, te da nema dokaza da neki drugi dokazi koje bi mogao sakriti, uništiti i sl. uopće postoje, odnosno da se radi o važnim dokazima. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni ni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. U prilog ovih tvrdnji ističe da ima pravo na primjenu blažeg zakona, tj. člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS a za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, da u obrazloženju osporenih rješenja ne postoji jasna razlika između uobičajenog načina izvršenja krivičnog djela i posljedica i teškog i posebno teškog izvršenja i posljedica djela, da nije utvrđeno da postoje vanredne okolnosti koje su posljedica izvršenja krivičnog djela, odnosno da u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda.
Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 539/11
26. Prvoapelant je posebno istakao da je postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu zapisnika o iskazu svjedoka koji nisu unakrsno ispitani, da su pretres prostorija i uzimanje dokaza izvršeni bez obavještavanja odbrane o tome, da nije utvrđeno i dokazano da postoje važni razlozi za određivanje pritvora iz člana 200. stav 3. ZKPRS, da je povrijeđena presumcija nevinosti, da osporena rješenja ne sadrže razloge i dokaze na temelju kojih je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na prvoapelanta, da su u vijeću sjedile sudije koje su već odlučivale o ovoj stvari povodom ranije žalbe, da osporena rješenja ne sadrže obrazloženje u čemu se ogleda složenost istrage i koji dokazni materijal treba pribaviti, niti da li se to može ostvariti primjenom blažih mjera zabrane.
Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 745/11
27. Prvoapelant smatra da, s obzirom na to da je Vrhovni sud prethodno odbio prijedlog Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, pritvor nije mogao biti određen na osnovu novog prijedloga upućenog samo dva dana nakon odbijanja prethodnog prijedloga, odnosno da je optužnica podignuta i potvrđena istog dana iako se radilo o kompliciranom slučaju samo da bi se ponovo odlučivalo o produženju pritvora, a zbog čega smatra da se radi o „presuđenoj stvari“. Također, prvoapelant smatra da je u konkretnom slučaju donijeto „grupno rješenje“ o produženju pritvora, odnosno da razlozi za određivanje pritvora nisu individualizirani u odnosu na njega, kao i da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi zbog kojih prvoapelantu nije moguće izreći blažu mjeru umjesto mjere pritvora. Dalje, apelant ukazuje i da se sudovi uopće nisu izjasnili na prigovore koji su se odnosili na zakonitost dokaza u spisu, kao i da, ako se oni izdvoje, optužnica se ne može potvrditi, a time otpada i mogućnost produženja pritvora. Prvoapelant ističe da mu je bila uskraćena mogućnost da izjavi prigovore na optužnicu, da nije imao priliku da se upozna sa dokazima, te smatra da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek.
28. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo nadležnom sudu da po hitnom postupku preispita razloge za produženje pritvora. Prvoapelant navodi da se u pritvoru nalazi već četiri mjeseca, da ima suprugu i dvoje maloljetne djece koji nemaju redovan izvor prihoda, da je slabog imovnog stanja zbog čega mu je i postavljen branilac po službenoj dužnosti. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 943/11
29. Drugoapelant smatra da mu je rješenjima Vrhovnog suda od 14. februara 2011. godine i Okružnog suda od 4. februara 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
30. Povreda navedenih prava, po mišljenju drugoapelanta, ogleda se u činjenici da osporena rješenja ne sadrže razloge i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Dalje, apelant ističe da su pogrešno ocijenjeni iskazi triju svjedoka, a koji potvrđuju njegov iskaz da je pokušao prijaviti krivično djelo SIPA-i i MUP-u RS, kao i da Posebno tužilaštvo prikriva dokaze, prije svega iskaz njegove saradnice koji mu ide u prilog. Dalje, drugoapelant tvrdi da je bio prisiljen da prisustvuje potpisivanju ugovora koje je prethodno pripremio u svojoj kancelariji bez bilo kakvih saznanja o krivičnom djelu koje se dogodilo, te, najzad, da je bio uplašen i za vlastiti život, život svoje porodice, kao i život oštećenog. U prilog ovome posebno ističe da je u toku rata proveo više od 100 dana u logorima, da se plašio da prijavi krivično djelo u Prijedoru, gdje je sjedište njegove kancelarije, posebno zbog činjenice da je 2009. godine bačena eksplozivna naprava na njegovu kancelariju.
31. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere s obzirom na sve traume koje je preživio i koje i sada preživljava nezakonitim rješenjem o pritvoru, a kojom će sudu biti naloženo da preispita razloge za određivanje pritvora i što hitnije ispravi nepravde koje nerazumno dugo trpe on i njegova porodica.
Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 853/11
32. Trećeapelant smatra da mu je rješenjem Vrhovnog suda od 14. februara 2011. godine i rješenjem Okružnog suda od 4. februara 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te st. 3. i 4. navedenog člana, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
33. Trećeapelant je, prije svega, istakao da smatra da se radi o presuđenoj stvari, jer je Vrhovni sud prethodno već odbio prijedlog Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, pa da Posebno tužilaštvo nije moglo ponovo isticati prijedlog za produženje pritvora po istom osnovu, tj. članu 197. stav 1. tačka g) ZKP. Dalje, trećeapelant osporava postojanje vanrednih okolnosti a koje su uvjet za određivanje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe. Trećeapelant osporava i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te ističe da se može raditi samo o krivičnom djelu iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, kao i da je penzioner tako da nikakav službeni položaj nije mogao prekoračiti. Trećeapelant smatra da je u pogledu ispunjenosti uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP ispunjen jedino uvjet da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godine. Dalje, trećeapelant je istakao da se posljedice koje su nastupile po oštećenog mogu smatrati neznatnim, jer je zadobio samo lakše tjelesne povrede, nije nastupila šteta po njegovu imovinu, jer nisu realizirani ugovori koje je prisilno potpisao, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu otmice koje se ni po načinu izvršenja, ni po posljedicama ne razlikuje od bilo kog drugog krivičnog djela otmice.
b) Odgovor na apelaciju Odgovori na apelacije registrirane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11
34. Vrhovni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da su neosnovani apelantovi navodi kojim dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, ukazano je da je ona utvrđena rješenjem o određivanju pritvora, odnosno rješenjem o njegovom produženju, da se radilo o kompleksnoj istrazi, te da je u pitanju krivično djelo koje je teško s obzirom na način i okolnosti pod kojim je učinjeno. Vrhovni sud je zaljučio da su razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) jasno obrazloženi.
35. Okružni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da je osporenim rješenjima prvoapelantu produžen pritvor u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS na temelju kojih je prvoapelantu i produžen pritvor.
36. Posebno tužilaštvo je u odgovoru na prvoapelantove navode istaklo da je prvoapelant lišen slobode na način i po postupku koji su propisani zakonom, da je imao mogućnost da se pred sudom izjasni o činjenicama na kojim je temeljena osnovana sumnja, kao i o činjenicama na temelju kojih su ocijenjeni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tač. b) i g), te, najzad, da mu nije bila uskraćena mogućnost da pokrene postupak u kom će sud ispitati zakonitost lišavanja slobode. Najzad, istaknuto je da iz navoda apelacije nije jasno zbog čega apelant smatra da su povrijeđene i garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje.
Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 745/11
37. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući o prvoapelantovoj žalbi, utvrdio da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni razlozi za postojanje osnovane sumnje, kao i da su ispunjeni uvjeti u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, da je mjera pritvora određena uz poštivanje procesnih garancija, te da je prvoapelant lišen slobode zakonitom odlukom suda.
38. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ponovio identične stavove kao i u odgovoru na navode iz apelacija registriranih pod br. AP 5842/11 i AP 539/11.
39. Posebno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije ponovilo identične stavove kao i u odgovoru na apelacije registrirane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11.
Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 943/11
40. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je drugoapelant identične navode iznosio i u žalbi na rješenje Okružnog suda, da su ovi navodi ispitani pred ovim sudom i da su u vezi s tim dati razlozi i obrazloženja u rješenju koje je predmet osporavanja apelacijom. Vrhovni sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede procesnih odredaba, te da drugoapelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
41. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je drugoapelantu pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice zbog krivičnog djela iz člana 383.a stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa krivičnim djelom iz člana 165. stav 2. i krivičnim djelom iz člana 374. stav 3. KZRS u postupku u kom su poštivana sva njegova prava. Dalje, ukazano je da je ovaj sud imao u vidu i ocijenio sve argumente koji su izneseni u postupku u pogledu osporavanja razloga za produženje pritvora, a koji se u bitnom ponavljaju i u apelaciji. Okružni sud je zaključio da su u osporenom rješenju dati jasni i potpuni razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje drugoapelanta, kao i ostalih optuženih u pritvoru, te da se u ovoj fazi postupka ista svrha ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su drugoapelantovi navodi o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neosnovani.
42. Posebno tužilaštvo je u opširnom odgovoru osporilo svaki od navoda koje je drugoapelant istakao u apelaciji, te zaključilo da su apelantove tvrdnje o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na pravično suđenje, prava na efektivan pravni lijek neosnovane. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 853/11
43. Vrhovni sud je istakao da je trećeapelantu pritvor produžen na temelju člana 202. stav 1. ZKP uz ispunjenje zakonskih uvjeta propisanih članom 197. stav 1. tačka g) ZKP, te da su razlozi i obrazloženja dati u tom smislu u rješenju Okružnog suda ocijenjeni kao mjerodavno obrazloženje, pa su kao takvi i prihvaćeni.
44. Okružni sud je istakao da je trećeapelantu produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonima. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS na temelju kojih je trećeapelantu i produžen pritvor.
45. Posebno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da je trećeapelant lišen slobode na zakonit način i u postupku propisanom zakonom u kom su poštivana sva prava koja mu pripadaju. Trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred nadležnim sudom izjasni o svim optužbama protiv njega, odnosno činjenicama i dokazima na kojim je temeljena osnovana sumnja, kao ni mogućnsot ulaganja žalbi kako bi sud razmotrio zakonitost i osnovanost lišavanja slobode.
V. Relevantni propisi
46. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 197.
Razlozi za pritvor (1)Ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
g) u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovoga člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 200.
Trajanje pritvora u istrazi (…) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
Član 202.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora obavlja se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
(...)
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovoga člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
(4) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet (9) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu. Ako u roku od devet (9) mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od donošenja te drugostepene odluke.
VI. Dopustivost
Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13.
Evropske konvencije
47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
48. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
49. Predmet osporavanja apelacijom registriranom pod brojem AP 5842/10 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, koje je prvoapelant primio 24. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2010. godine.
50. Predmet osporavanja apelacijom registriranom pod brojem AP 539/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, koje je prvoapelant primio 19. januara 2011. godine a apelacija je podnesena 4. februara 2011. godine.
51. Predmet osporavanja apelacijama registriranim pod br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine koje je prvoapelant primio 15. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2011. godine, odnosno koje je drugoapelant primio 17. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2011. godine, odnosno koje je trećeapelant primio 17. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 23. februara 2011. godine.
52. Ustavni sud konstatira da su predmeti osporavanja u svih pet apelacija rješenja Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da su u svih pet slučajeva apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su prvoapelant, odnosno drugoapelant, odnosno trećeapelant primili odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su koristili a kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, svih pet apelacija u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije u ovom dijelu nisu dopustive.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
Evropske konvencije
54. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješenjima o produženju pritvora koja su predmet osporavanja u svih pet apelacija povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
55. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
56. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacija donesena samo procesna rješenja kojima je apelantima u više navrata produžavan pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv prvoapelanta i drugoapelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja o produženju pritvora.
58. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, jer je preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
VII. Meritum
59. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
60. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
61. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
62. U suštini navodi prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost svode se na tvrdnju da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Dalje, prvoapelant osporava i postojanje pritvorskih razloga utvrđenih u članu 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, odnosno prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant osporavaju postojanje pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS pri tome posebno osporavajući postojanje vanrednih okolnosti u smislu navedenog člana. Najzad, prvoapelant i drugoapelant osporavaju i ocjenu pojedinih dokaza na kojim su sudovi zasnivali svoje odluke o postojanju osnovane sumnje i pritvorskih razloga iz citiranih zakonskih odredaba.
63. Prvoapelant i trećeapelant su se izričito pozvali na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije. Drugoapelant se izričito pozvao na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, ali iz apelacije proizlazi da i on pokreće pitanja u vezi sa članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
64. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.
65. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
66. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koja se osporavaju u svih pet apelacija konstatirano da se pritvor produžava zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjena krivična djela propisana KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te da je pritvor određen na temelju odluke nadležnog suda a po obrazloženom prijedlogu Posebnog tužilaštva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPRS na način i u postupku propisanom zakonom.
67. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u svim osporenim rješenjima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu obimne dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, odnosno priložena uz optužnicu prilikom njenog potvrđivanja, a koja, po mišljenju Ustavnog suda, „može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su lica koja su u pitanju mogla počiniti krivična djela koja im se stavljaju na teret“. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoljno, te da bi se moglo dovesti u pitanje poštivanje standarda iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
68. Dalje, u pogledu navoda prvoapelanta da u rješenjima o produženju pritvora koja su donijeta u fazi istrage nije utvrđeno postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih rješenja u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS sadrže navode o dokazima koje je trebalo prikupiti u pojedinim fazama postupka na koje je Posebno tužilaštvo ukazivalo u prijedlozima o produženju pritvora, kao i zbog čega su značajni u konkretnom slučaju, te posebno zbog čega postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu svih, u toj fazi postupka još uvijek osumnjičenih, uključujući i prvoapelanta, oni mogli biti uništeni ili falsificirani. U navedenom Ustavni sud ne vidi proizvoljnost koja bi mogla dovesti u pitanje poštivanje standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
69. U pogledu tvrdnji da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, koje prvoapelant iznosi i u odnosu na rješenja o produženju pritvora u istrazi, odnosno koje svi apelanti iznose u odnosu na rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, Ustavni sud primjećuje da sva obrazloženja sadrže analizu razloga i okolnosti konkretnog slučaja na temelju kojih su sudovi ocijenili postojanje ovog pritvorskog razloga pri donošenju svih rješenja o produženju pritvora (visina zaprijećene kazne za krivično djelo, okolnosti konkretnog slučaja: način i sredstva kojim je djelo počinjeno, posljedice koje je uzrokovalo, način djelovanja i organiziranost osumnjičenih, odnosno optuženih prilikom izvršenja krivičnog djela, njihovo ponašanje nakon izvršenja djela, ličnost oštećenog i sl.). Ustavni sud smatra da se obrazloženja data u vezi sa ovim pritvorskim osnovom ne mogu smatrati proizvoljnim u smislu da su sudovi propustili da ocijene bilo koju od pretpostavki za određivanje pritvora u skladu sa citiranom odredbom, te da bi bilo dovedeno u pitanje poštivanje standarda iz člana 5. stav 1. tačka
c) Evropske konvencije.
70. Neosnovane su i tvrdnje prvoapelanta da se „ne zna do kada će pritvor trajati, jer se ne zna koje vanredne okolnosti treba da prestanu“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a u skladu sa članom 202. ZKPRS, utvrđeno da prvoapelantu pritvor može trajati najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice uz obaveznu kontrolu pritvora svaka dva mjeseca.
71. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani prvoapelantovi, drugoapelantovi i trećeapelantovi navodi da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da apelanti nisu detaljnije obrazložili u čemu vide kršenje principa iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, već tvrdnje o povredi ovog člana vežu za povredu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za što je Ustavni sud dao obrazloženje.
72. U vezi sa prvoapelantovim, drugoapelantovim i trećeapelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
73. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Naime, apelantima nije bila uskraćena mogućnost ulaganja žalbi Vrhovnom sudu na rješenja Okružnog suda kojim im je pritvor produžavan kako u istrazi, tako i nakon potvrđivanja optužnice. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbama odlučivao u kratkim vremenskim intervalima, a prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ne osporavaju da su u svim fazama postupka saslušavani, da su imali branioce, odnosno ne navode da im je bila uskraćena mogućnost da se izjasne o prijedlozima Posebnog tužilaštva za produženje pritvora kao činjenicama i dokazima na kojim su oni temeljeni. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
74. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
75. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Odluku Doma za ljudska prava BiH CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da posebno ispituje i navode prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije kada su apelanti lišeni slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da budu ispitani u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima bude preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.
77. S obzirom na to da je predmetni postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da su predmetne apelacije preuranjene u pogledu pozivanja apelanata na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
78. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
79. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prvoapelantov i drugoapelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
80. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović