Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1504/11 (B. Š.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1504/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 1504/11, rješavajući zahtjev Branka Škavića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Branka Škavića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Škavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 013797 10 Kž od 17. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 013797 05 K od 16. novembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje kazne do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 K 013797 05 K od 16. novembra 2010. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je, radnjama navedenim u dispozitivu presude, počinio krivično djelo teški slučaj razbojništva i razbojničke krađe u pomaganju iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-posebni dio (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 24. KZ RS-opšti dio pa je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na osnovu člana 98. stav

1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 250,00 KM. Osim toga, na osnovu člana 108. stav 3. ZKP RS oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (između ostalog iskaza više svjedoka te niza materijalnih dokaza) utvrdio da je apelant, postupajući sa umišljajem, pomagao grupi u izvršenju krivičnog djela razbojništva u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u dispozitivu presude. Osnovni sud je, nakon navođenja sadržaja izvedenih dokaza i njihove analize, utvrdio koje je radnje apelant preduzeo u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Sud je obrazložio da je, između ostalog i na osnovu iskaza svjedoka Arnolda Rezničeka, Josipa Topčagića i Admira Joldžića (koji su učestvovali u izvršenju predmetnog krivičnog djela), koje su dali tokom istražnog postupka, utvrdio da se njihovi iskazi podudaraju u pogledu svih okolnosti bitnih za izvršenje krivičnog djela počev od dogovora o izvršenu djela do samog kraja, na osnovu čega je sud. Također je Osnovni sud obrazložio zašto nije poklonio vjeru izmijenjenim iskazima svjedoka Arnolda Rezničeka i Josipa Topčagića koje su dali na glavnom pretresu kao i drugim dokazima odbrane apelanata.

4. Protiv presude Osnovnog suda, žalbu je, zbog svih razloga previđenih odredbama ZKP RS podnio apelantov branitelj, Simo Tošić, advokat iz Banjaluke..

5. Okružni sud je Presudom broj 71 0 K 013797 10 Kž od 17. februara 2011. godine, žalbu odbio kao neosnovanu, te u cijelosti potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da Osnovni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, na koje je ukazano u žalbi niti one povrede na koje Okružni sud pazi po službenoj dužnosti. Navedeno je da pobijana presuda u svom obrazloženju daje razloge u pogledu odlučnih činjenica o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Okružni sud je također istakao da se pravilno u žalbi apelanta ističe da je Osnovni sud propustio da u dispozitivu navede tačno mjesto gdje se inkriminisani događaj desio, ali i da se, na tom propustu ne može graditi tvrdnja o postojanju apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koja bi imala za posljedicu ukidanje pobijane presude. Okružni sud je istakao da nije od uticaja ni tvrdnja koja se iznosi u žalbi, da apelant nije posjedovao putničko motorno vozilo marke golf, obzirom da je on mogao doći u posjed automobila navedene marke na razne načine, kao ni tvrdnje iznesene u žalbi da je apelant bio ranjen, da je bio odsutan iz jedinice, te da nije raspolagao s oružjem, konkretno automatskom puškom i pištoljem koje je dao na korištenje osobama kojima je pomagao u izvršenju inkriminisanog krivičnog djela.

6. Okružni sud je istakao da ni žalbeni prigovor da je vrijednost prisvojenih stvari trebalo utvrditi u valuti KM kao sredstvu plaćanja u RS i BiH, nije od uticaja na pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant preduzeo sve radnje pobliže opisane u dispozitivu prvostepene presude jer vrijednost prisvojenih stvari, ma u kojoj valuti bila izražena, ne predstavlja kvalifikatornu okolnost a ni obilježje konkretnog krivičnog djela. Okružni sud je naglasio da je pravilan zaključak pobijane presude da je apelant u izvršenju predmetnog krivičnog djela bio pomagač a da je neosnovan žalbeni prigovor da apelant uopšte nije učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela i da uopšte nije ni znao šta će tadā optuženi a sada svjedoci uraditi kod kuće oštećenog.

7. Okružni sud je naveo da pobijana presuda u svom obrazloženju daje razloge zbog čega ne prihvata iskaze poimenično navedenih svjedoka koje su dali na glavnom pretresu a zbog čega prihvata iskaze tih svjedoka koje su dali u istrazi. Okružni sud je dalje u cijelosti prihvatio razloge i obrazloženja koje je dao Osnovni sud. Navedeno je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud pravilno primijenio krivični zakon jer su radnje apelanta opisane u dispozitivu pobijane presude pravilno okvalifikovane kao krivično djelo teški slučaj razbojništva i razbojničke krađe u pomaganju iz člana151. stav 1. KZ RS – poseban dio u vezi sa članom 24. KZ RS - opšti dio. Okružni sud je također ispitao i odluku o izrečenoj kazni apelantu i ocijenio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, u svemu primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je to djelo počinjeno.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant navodi i povredu prava na odbranu. U prilog istaknutim tvrdnjama, apelant ističe da je u toku prvostepenog postupka radi odbrane angažovao advokata Đorđa Stojakovića, a pored toga i avdokata Simu Tošića, s tim da Đorđu Stojakoviću nikada nije otkazao punomoć. Osnovni sud je na glavne pretrese pozivao samo advokata Simu Tošića, koji je apelantu „prikrio“ da je on u istom predmetu i branilac optuženog Admira Joldžića koji se u tom periodu zvao i Aleksandar Ilić (koji je sada u bjekstvu), a koji je u svom iskazu tokom istrage teretio apelanta, što navodi i prvostepena presuda. Apelant dalje navodi da je prema članu 68. stav 1. ZKP RS koji je važio u vrijeme kritičnog događaja više okrivljenih mogu imati zajedničkog branioca samo ako to nije u suprotnosti sa interesima njihove odbrane. U ovom slučaju, apelant ističe da je očito da su interesi optuženog Admira Joldžića (Aleksandra Ilića) i njega suprotni i da ih njih nije mogao zastupati isti branilac, na što ih je Osnovni sud „bio dužan da upozori“ i u svakom slučaju da pozove drugog branioca apelanta Đorđa Stojakovića. Zbog navedenih okolnosti, apelant smatra da nije imao branioca u ovom postupku iako se radi o krivičnom djelu gdje je odbrana obavezna u smislu člana 53. stav 23. ZKP RS. Apelant navodi da u spisu postoji i podnesak advokata Sime Tošića od 31. januara 2010. kojim urgira zakazivanje glavnog pretresa protiv apelanta nakon što je ukinuta prvostepena presuda što je „zaista rijedak slučaj intervencije optuženog za zakazivanje glavnog pretresa tako da ovaj podnesak, koji je inače napisan bez znanja apelanta dovodi u sumnju namjeru advokata i zakonitost njegovog postupanja“. Ove okolnosti apelant je istakao u svom obraćanju Okružnom sudu 23. februara 2011. godine i to nakon što je saznao za „grubu povredu njegovog prava na odbranu“ a ove okolnosti je htio da iznese i na sjednici drugostepenog vijeća održanoj 17. februara 2011. godine „ali mu to nije dozvolio predsjednik vijeća“.

9. Apelant smatra da je u predmetnom postupku „grubo povrijeđeno njegovo pravo na odbranu“, zbog čega se nižestepene presude moraju ukinuti. Apelant ističe i da je presuda protiv koje je izjavljena apelacija, postala pravosnažna, te da bi odlaskom „na izdržavanje kazne za njega nastupila nenadoknadiva šteta, obzirom da nije učestvovao u predmetnom krivičnom djelu“, o čemu također postoje brojni dokazi. Slijedom navedenog, apelant smatra da su ispunjeni svi uslovi da se u konkretnom slučaju izda privremena mjera kojom će Ustavni sud odložiti izvršenje kazne do odluke po ovoj apelaciji.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudo Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

13. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) reguliše i postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 69.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranoj odredbi navedenog Zakona, niti je obrazložio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1504/11 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio