Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1543/09 (M. K)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3a
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1543/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 1543/09, rješavajući zahtjev M. K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev M. K. za donošenje privremene mjere.
Nalaže Službi imovinsko pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać, da ne provodi postupak izvršenja Rješenja broj broj 3/36-
372-1004/98 od 4. juna 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je, 18. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000009 08 od 20. aprila 2009. godine koja je registrovana pod brojem AP 1543/09.
2. Apelant je 8. septembra 2010. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 001287 09 U od 7. jula 2010. godine, koja je registrovana pod brojem AP 3865/10.
3. Apelant je uz apelaciju, registrovanu pod brojem AP 1543/09, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Službi imovinsko pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) odlaganje izvršenja pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 000009 08 od 20. aprila 2009. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
4. Apelant je 4. oktobra 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Službi imovinsko pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) odlaganje izvršenja, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, pravosnažnog Rješenja broj 3/36-372-1004/98 od 4. juna 2009. godine, donijetog u postupku izvršenja Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 000009 08 od 20. aprila 2009. godine, kojim se nalaže apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja iseli iz stana u Bihaću u naselju Harmani H-15 i stan prazan od ljudi i stvari preda Službi pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Budući da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1543/09. Spojene su apelacije br. AP-1543/09 i AP-3865/10.
6. Apelant je, na osnovu ugovora o korišćenju stana od 12. februara 1987. godine zaključenog sa Komandom garnizona Bihać, nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u u Bihaću, naselje Harmani H-15, ulaz III, sprat IV.
7. Apelant je 20. jula 1998. godine, na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, podnio zahtjev Službi za vraćanje u posjed predmetnog stana. U vrijeme kada o njegovom zahtjevu još uvijek nije bilo konačno i pravosnažno odlučeno, apelant je podnio prijavu Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) je donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu, broj CH/00/6254 od 7. septembra 2005. godine, kojom je utvrdila da je prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku i u tački broj 8. Zaključka naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da donese pravosnažnu odluku u apelantovom predmetu u roku od šest mjeseci od dana prijema Odluke Komisije. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu, Komisija je smatrala da član 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 15/02, 24/03 i 29/03) uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa. Komisija je zaključla da nije prekršeno pravo apelanta na mirno uživanje imovine prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana, kao i da nije potrebno ulaziti u ispitivanje člana 8. Evropske konvencije
8. Rješenjem Službe, broj 3/36-372-1004/98 od 30. januara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstava za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 11/2-23-133-UP-2/08 od 7. jula 2008. godine, potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se stan vraća u posjed nosiocu stanarskog prava. U tački 3. izreke rješenja je navedeno da privremenom korisniku Safiji Nanić prestaje pravo privremenog korištenja stana.
9. Federacija Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, zastupana po Federalnom pravobraniocu i Sefije Nanić (u daljnjem tekstu: tužitelji) su podnijeli Kantonalnom sudu tužbu u upravnom sporu radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-133-UP-2/08 od 7. jula 2008. godine.
10. Kantonalni sud je 20. aprila 2009. godine donio Presudu, broj 01 0 U 000009 08 U, kojom je uvažio tužbu tuženih, poništio Rješenje Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-133-UP-2/08 od 7. jula 2008. godine i Rješenje Službe, broj 3/36-372-1004/98 od 30. januara 2008. godine, kao nezakonite, te upravnu stvar riješio tako što je odbio zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana, a predmetni stan je ustupljen Federaciji Bosne i Hercegovine-Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, na raspolaganje.
11. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant Rješenjem VP 3001 Beograd od 28. decembra 1998. godine, kao zastavnik 1.klase, razriješen od profesionalne vojne službe 31.decembra 1998. godine, kojeg dana je i predao dužnost na kojoj je bio postavljen u sastavu navedene VP. Iz navedenog rješenja je evidentno da apelant nije bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu:VRS), jer je u vrijeme kada je penzionisan postojao Zakon o Vojsci u Republici Srpskoj, koji je objavljen 1. juna 1992. godine («Službene novine RS» broj 7/92), kao i Zakon o službi u VRS, objavljen dana 31. decembra 1996.godine («Službene novine RS» broj 31/96), pa u tom smislu nije mogao prihvatiti apelantove navode da je bio pripadnik VRS i da je rješenje od VP Beograd, u stvari, dobio kao pripadnik VRS, jer u navedenom rješenju to uopšte nije navedeno, odnosno, u istom je eksplicitno napisano da je bio zastavnik 1. klase i kao takav penzionisan u Vojsci Jugoslavije. Također je iz note broj 5/7617-6/07 Ministarstva spoljnih poslaova Republike Srbije utvrđeno da je apelant bio u profesionalnoj vojnoj službi od 23. jula 1966.godine do dana razrješenja 31. decembra 1998. godine, te da je 1998. godine podnio molbu za dodjelu stana u zakup u Garnizonu Beograd i da nije dobio stan iz vojnog stambenog fonda na teritoriji Republike Srbije. Kantonalni sud je također naveo da ne može prihvatiti uvjerenje izdato od tzv, Tima za rasformiranje Generalštaba VRS, a iz razloga što Tim za rasformiranje nije organ koji je mogao izdati uvjerenje ovakve vrste, jer je za isto nadležna Personalna služba Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine. Dokaz da je apelant bio pripadnik Vojske Jugoslavije je i samo rješenje o penzionisanju Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Srbije, broj 526881 UP-1-159/99 od 10. februara 1999. godine, iz kojeg je vidljivo da je apelant boravio u Beogradu na adresi u Ul. Agostina Neta broj 56/14, te da mu je kao zastavniku priznato pravo na starosnu penziju iz navedenog Fonda. Iz Odluke CRPC-a broj 703-960-1/1 od 9. jula 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom CRPC-a broj R-703-
960-1/1-90-1084 od 4. marta 2003. godine, utvrđeno je da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 14. decembra 1995. godine, te se ne smatra izbjeglicom u skladu sa članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a prema odredbama člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Kantonalni sud je zaključio da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti imati pravo na povrat stana u FBiH. Kantonalni sud je dalje naveo da je tuženi organ/Kantonalno ministarstvo očigledno pogrešno tumačilo član 3a. citiranog zakona, a što je vidljivo iz odluke Ustavnog suda U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je član 3a. u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da nije u suprotnosti sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je iz člana 3a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 29/03, a koji je bio predmet ocjene Ustavnog suda, vidljivo je da st. 1. i 2. nisu postavljeni kumulativno. S obzirom da je Kantonalni sud našao navode tužitelja u cijelosti osnovanim, odlučio je kao u dispozitivu presude, a temeljem odredaba iz člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
12. Rješenjem Službe, broj 3/36-372-1004/98 od 4. juna 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-410-UP-2/09 od 9. oktobra 2009. godine, naloženo je apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva da u roku od 15 dana od prijema rješenja isele iz predmetnog stana i stan prazan od ljudi i stvari predaju Službi pod prijetnjom izvršenja.
13. Apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu u upravnom sporu radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-410-UP-2/09 od 9. oktobra 2009. godine.
14. Presudom Kantonalnog suda, broj 01 0 U 001287 09 U od 7. jula 2010. godine, odbijena je apelantova tužba kao neosnovana.
15. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je Kantonalno ministarstvo pravilno postupilo kada je izvršilo pravosnažnu i konačnu odluku Kantonalnog suda, a da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani. Kantonalni sud je istakao da nije tačno da je Odlukom Komisije apelantu vraćen stan u posjed, jer se tačka 8. zaključka Odluke Komisije odnosi na donošenje pravosnažne odluke u roku od šest mjeseci, a ne za vraćanje stana u posjed. U prilog tome ide i Odluka CRPC, broj 703-960-171 od 9. jula 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom CRPC, broj R-703-960-1/1-90-1084 od 4. marta 2003. godine, iz koje je vidljivo da se apelant ne smatra izbjeglicom u skladu sa članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskog prava raseljenih lica i izbjeglica. Navedene odluke su konačne i obavezujuće i na osnovu njih je Kantonalni sud i donio presudu, po kojoj je Kantonalno ministarstvo pravilno postupilo. S obzirom da Kantonalni sud nije našao da je učinjena povreda postupka u toku donošenja osporenog akta, to je primjenom odredaba iz člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na povratak iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da mu je povrijeđen član 11. tačka 6. Aneksa 6. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da je nakon 19. maja 1992. godine bio u VRS i da je kao njen pripadnik penzionisan 31. decembra 1998. godine, a ne kao pripadnik Vojske Jugoslavije, te da je svoje učešće u VRS od 20. maja 1992. godine do 31. decembra 1998. godine, a time i validnost priloženih dokaza potvrdio dostavljanjem Uvjerenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Zajedničkog štaba OS BiH Tim za rasformiranje Generalštaba VRS, broj 16-17-07/2-1202 od 4. decembra 2007. godine, kao Uvjerenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Zajedničkog štaba OS BiH broj 16-08-34-1-121-1798/09 od 29. decembra 2009. godine. Ističe da Kantonalni sud nije obrazložio koji su razlozi bili odlučujući da se priložena dokumentacija ne cijeni kao dokaz na osnovu kojeg apelant ima svojstvo izbjeglog-raseljenog lica, odnosno zbog čega je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na rješenju VP 3001 Beograd, noti Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije i podacima sadržanim u rješenju o penzionisanju Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd.
17. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da je u posjedu predmetnog stana od 6. jula 2008. godine, te da bi njegovim iseljenjem iz predmetnog stana i uskraćivanjem njegovog koištenja po drugi put bilo povrijeđeno pravo na dom i da bi nastupile neotklonjive štetne posljedice za njega i njegovu porodicu. Osim toga, predajom predmetnog stana Službi za zajedničke poslove Federacije Bosne i Hercegovine, bio bi omogućen Sefiji Nanić otkup stana što bi dodatno otežalo apelantovu situaciju.
18. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
19. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
20. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac stanarskog prava još od 1987. godine, da se trenutno nalazi u posjedu stana, a da su prethodno nadležni organi već jedanput privremenom korisniku naložili da stan napusti i uveli u posjed istog stana apelanta. Osim toga, Ustavni sud mora imati u vidu i Odluku Evropskog suda za ljudska prava Đokić protiv Bosne i Hercegovine od 27. maja 2010. godine i sagledati moguće implikacije te odluke na konkretan slučaj. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra opravdanim da u konkretnom slučaju donese privremenu mjeru, ocjenjujući da bi za apelanta izvršenjem mogle nastati neotklonjive štetne posljedice te da je usvajanje privremene mjere u interesu stranaka i vođenja postupka pred Ustavnim sudom, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
21. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović