Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1769/09 (D. T.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1769/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-1769/09, rješavajući zahtjev Danila Tešnjaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Danila Tešnjaka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Danilo Tešnjak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Janje, kojeg zastupa Slavko Maksumić, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002302 od 17. novembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Podneskom od 11. aprila 2011. godine apelant je urgirao donošenje odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud donio je odluku broj CH/029345 i CH/03/14641, od 27. juna 2007. godine kojom je utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo na imovinu, te je naredio Federaciji Bosne i Hercegovine da bez odlaganja izvrši Odluku komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC), odnosno da uvede apelant u posjed nekretnina. Ista odluka odnosila se i na Safeta Agovića (koji je bio u posjedu nekretnina), te je utvrđeno da njemu nije povrijeđeno pravo na imovinu, ali je u odnosu na njega je ukinuta presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001-140 od 2. aprila 2007. godine, te je naređeno Federaciji BiH donese novu odluku i odluči o pravu apelanta na „naknadu štete“ i o pravu Safeta Agovića o povratu uloženih sredstva.

3. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 043-0-P-05-

000534 od 24. januara 2008. godine kojom je utvrđeno (prvi stav izreke presude) da je apsolutno ništav ugovor zaključen između apelanta, kao prodavca i Šabana Delića (koji je u postupku bio prvotuženi), kao kupca, ovjeren pred Općinskim sudom, broj Ov 632/93 od 21. avgusta 1993. godine čiji je predmet kupoprodaja nekretnina označenih kao k.č. 325/5 upisane u z.k. ulošku broj 733 k.o. Vraca kojoj prema novom premjeru odgovaraju k.č. br. 75 i 76 upisane u p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han i nekretnine - stambeni objekat na naprijed izgrađenim parcelama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Utvrđeno je (stav drugi izreke presude) da je apsolutno ništav ugovor zaključen između Šabana Delića, kao prodavca i Safeta Agovića (koji je u postupku bio drugotuženi), kao kupca, ovjeren pred Općinskim sudom, broj Ov 877/97 od 30. maja 1997. godine o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Nadalje, prvostepenom presudom utvrđeno je da je Safet Agović dužan trpiti da se apelant uknjiži u zemljišne knjige, kao i u posjedovni list, kao vlasnik odnosno posjednik sa dijelom 1/1 uz istovremeno brisanje Safeta Agovića kao vlasnika iz zemljišnih knjiga, odnosno kao posjednika (stav tri izreke presude). Safet Agović je stavom četiri izreke presude, obavezan predati u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine apelantu, uz naknadu troškova postupka. Prvostepeni sud je obio kao neosnovan protutužbeni zahtjev Safeta Agovića da mu apelant isplati iznos od 562.000,00 KM na ime naknade štete za ulaganja u sporne nekretnine a koja su izvršena u periodu od 1997. godine, kada je sporne nekretnine stekao u posjed i vlasništvo do 2006. godine kada je provedeno vještačenje na okolnosti vrste i visine ulaganja.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u ponovljenom postupku, u kojem je donio presudu, proveo dokazni postupak u kojem je pročitao kupoprodajne ugovore, izvršio uvid u zemljišne izvatke, izvršio uvid u fotografije stare kuće apelanta i nedovršenog objekta, pročitao iskaze svjedoka, izvršio uvid u drugu materijalnu dokumentaciju i proveo vještačenje po vještaku građevinske struke.

5. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), o ništavosti ugovora koji su protivni moralu i prinudnim propisima, član 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (o ništavosti ugovora koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine) i člana 60. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (o povratu imovine oduzete u toku rata). Osim toga, Općinski sud se pozvao i na Ustav Bosne i Hercegovine i Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija).

6. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je na osnovu zaključka upravnog organa broj 10-

23-12-6133/01 od 7. februara 2002. godine Safetu Agoviću naloženo da predmetne nekretnine napusti i preda ih u posjed apelantu.

7. Općinski sud je utvrdio da ugovor o kupoprodaju kuće iz 1993. godine zaključen između kćerke apelanta, kao punomoćnika apelanta i Šabana Delića. Općinski sud je utvrdio da kćerka apelant nikada nije imala punomoć za zaključenje kupoprodajnog ugovora, kao i da je Šabanu Deliću dala na čuvanje predmetne nekretnine. Prema mišljenju Općinskog suda predmetni pravni posao je ništav u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji nepokretnosti, te ne proizvodi nikakav pravni učinak, što implicira da se moraju poništiti sve pravne posljedice proizišle iz ništavog pravnog posla. Prema stavu suda to podrazumijeva i poništenje ugovora između Šabana Delića i Safeta Agovića.

8. Općinski sud je u odnosu na protutužbeni zahtjev Safeta Agovića, usmjeren na isplatu ulaganja u sporne nekretnine, utvrdio da je neosnovan jer apelant Safetu Agoviću nije načinio štetu, u smislu odredbe člana 154. ZOO. Prema stavu suda eventualnu štetu Safet Agović bi mogao potraživati od Šabana Delića, sa kojim je zaključio kupoprodajni ugovor za koji je sud utvrdio da je ništav. Općinski sud je naveo da o zahtjevu apelanta da mu Safet Agović i Šaban Delić isplate iznos od 300.000,00 KM nije mogao raspravljati jer je takav zahtjev prema mišljenju suda imao karakter ponude koju tuženi nisu prihvatili.

9. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. stav

1. Zakona o parničnom postupku.

10. Protiv prvostepene presude Šaban Delić i Safet Agović su izjavili žalbu.

11. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-08-000 504 od 10. marta 2008. godine kojom je žalbu Safeta Agovića djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je obavezao apelanta da Safetu Agoviću isplatiti na ime povrata uloženih sredstava u nekretnine iznos od 562.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. januara 2006. godine do isplate. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanta žalba Safeta Agovića je uvažena na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba Safeta Agovića je odbijena. Žalba prvotuženog Šabana Delića od 25. februara 2008. godine je u cijelosti odbijena, dok je njegova žalba od 4. marta 2008. godine odbačena kao neblagovremena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu član 154. ZOO kada je odbio Safeta Agovića sa protutužbenim zahtjevom, zaključujući da apelant nije skrivio štetu Safetu Agoviću. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je Safet Agović izvršio ulaganja u predmetne nekretnine od momenta kada je postao njihov vlasnik 1998. godine, odnosno kada je iste kupio od Šabana Delića, te je procjena ulaganja izvršena na osnovu nalaza vještaka. Kantonalni sud je naveo da je u skladu sa odredbom člana 17.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da osoba koja je uložila svoja lična sredstva u nekretnine ima pravo na povrat tih sredstava prema odredbama ZOO. Kantonalni sud je naveo da je Safet Agović imao osnov-zakjljučeni kupoprodajni ugovor za ulaganja. Kantonalni sud je zaključio da, obzirom da je utvrđeno da je ništav ugovor to je osnov ulaganja upisom apelanta kao vlasnika otpao, zbog čega Safetu Agoviću pripada pravo na povrat uloženog u smislu člana 210. ZOO. Kantonalni sud je zaključio da je Safet Agović bio savjestan graditelj jer je u vrijeme ulaganja nekretnine smatrao svojim, pa mu i pripada naknada u skladu sa članom 215. ZOO. Zbog navedenog Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio u ovom dijelu te je apelant obavezan da Safetu Agoviću isplati iznos od 562.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

13. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio zašto u odnosu na ostali dio presude žalba Safeta Agovića nije osnovana, kao i zašto je u cijelosti neosnovana žalba Šabana Delića.

14. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju.

15. Vrhovni sud je donio rješenje broj 070-0-Rev-08-000777 od 10. jula 2008. godine kojim je usvojio reviziju i presudu Kantonalnog suda ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu Safeta Agovića kao i u dijelu za troškove parničnog postupka i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta osnovana. S tim u vezi Vrhovni sud je utvrdio da je nižestepenim odluka utvrđena apsolutna ništavost ugovora koji je zaključen između apelanta i Šabana Delića (iz 1993. godine), kao i ugovora zaključenog između Šabana Delića i Safeta Agovića (iz 1997. godine), a samim tim to znači da ugovora kao da nije nikada ni bilo, što znači da ugovorne strane trebaju da uspostave pređašnje stanje i izvrše povraćaj onoga što su jedna od druge primile.

17. Vrhovni sud je nadalje naveo da je stavom 4. odluke prvostepene presude obavezan Safet Agović da preda apelant u posjed predmetne nekretnine označene na način kao u ugovoru iz 1997. godine, prema podacima u zemljišnim knjigama i operatu. Navedeno je da iz ugovora iz 1997. godine proizilazi da su predmet ugovora nekretnine – stara kuća sa okućnicom i nedovršena započeta nova kuća. Vrhovni sud je nadalje naveo da is stanja spisa i iskaza stranaka proizilazi da je stara kuća porušena i na mjestu porušene kuće i pomoćnih objekata izgrađen poslovni objekat, kao i da je Safet Agović na započetoj kući rekonstrukcijom, adaptacijom i dogradnjom taj objekat završio i pretvorio u poslovnostambeni objekat.

18. Dakle, prema zaključku Vrhovnog suda, Safet Agović je dužan apelantu predati novi poslovno-stambeni objekat, koji je izgradio na zemljištu apelanta, a ne objekat koji je apelant imao i koji je bio predmet zaključenog kupoprodajnog ugovora jer restitucija nije moguća. Zbog navedenog, prema stavu Vrhovnog suda, odnos Safeta Agovića i apelanta je potrebno cijeniti imajući u vidu odredbe čl. 27. do 30. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kao sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

19. Vrhovni sud je naveo da nema mjesta primjeni instituta neosnovanog bogaćenja kada je u pitanju sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, a posebno da nema mjesta primjeni člana 17.d) Zakona o prestanku primjene, a na šta se pozivao apelant u reviziji. Vrhovni sud je svoj stav opravdao činjenicom da Safet Agović nije ni bio privremeni korisnik nekretnine apelanta, niti je u nekretnine apelanta ulagao svoja sredstva na ime neophodnih troškova, jer je na zemljištu apelanta izgrdio objekte koje je posjedovao kao graditelj, te mu pripada pravo na naknadu koju potražuje protutužbenim zahtjevom. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nema osnova za apelantov revizioni navod da se trebaju primijeniti odredbe čl. 220. do 228. ZOO jer se u konkretnom slučaju ne radi o poslovodstvu bez naloga.

20. Vrhovni sud je naveo da je osnovana apelantova revizija u dijelu u kojem je drugostepeni sud počinio povredu parničnog postupka kada je na sjednici vijeća bez otvaranja javne rasprave izvršio drugačiju ocjenu dokaza, nalaza vještaka građevinske struke. Prema mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je drugačijom ocjenom neposredno izvedenog dokaza-nalaza vještaka koji nema karakter isprave, utvrdio drugačije činjenično stanje, odnosno zaključio da je protutužbeni zahtjev Safeta Agovića osnovan u visini koju je utvrdio vještak. Kako je prema mišljenju Vrhovnog suda činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je našao da nema mjesta za preinaku presude, već je dao upute Kantonalnom sudu u kom pravcu da postupa u ponovnom postupku.

21. Kantonalni sud je u ponovnom postupku postupajući po rješenju Vrhovnog suda donio presudu broj 004-0-Gž-08-002 302 od 17. novembra 2008. godine kojom je žalbu Safeta Agovića uvažio i prvostepenu presudu u stavu četvrtom (u pogledu troškova parničnog postupka) i stavu petom (kojom je protutužbeni zahtjev Safeta Agovića odbijen) preinačio na način da je apelant obavezan da Safetu Agoviću isplati na ime povrata sredstava uloženih u nekretnine iznos od 562.000,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 7. decembra 2007. godine. U pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u potpunosti postupajući po uputama Vrhovnog suda, kao i imajući u vidi odluku Ustavnog suda broj CH/02/9345 i CH /03/14641 (od 27. juna 2007. godine), nakon održane javne rasprave odlučio kako je navedeno iz sljedećih razloga.

23. U toku postupka utvrđeno je da su ništavi ugovori zaključeni između apelanta i Šabana Delića i Šabana Delića i Safeta Agovića. Nadalje, Safet Agović je obavezan da apelantu preda u posjed nekretnine a nesporno je utvrđeno da je u nekretnine Safet Agović ulagao vlastita sredstva (prema nalazu vještaka). Nadalje, proizilazi da su ulaganja vršena u jedan stari i jedan novosagrađeni objekat koji je bez izmjena kupio Safet Agović od Šabana Delića 1997. godine i od momenta kada je zvanično postao vlasnik isti je ulagao u objekat i vanjsko uruđenje objekta. Prema provedenom vještačenju ukupno ulaganje u objekat iznosi 562.000,00 KM, a prema nalazu vještaka dovođenje objekta u stanje u kakvom je bio 1993. godine je teško izvodljivo i ekonomski nije opravdano.

24. Kantonalni sud je nadalje naveo da na nalaz vještaka stranke nisu imale primjedbi, te je sud zaključio da je visina ulaganja osnovana.

25. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je Safet Agović u vrijeme vršenja ulaganja s obzirom na ugovor o kupoprodaji imao pravni osnov .ulaganja budući da je na osnovu predmetnog ugovora postao vlasnik predmetnih nekretnina a vlasništvo je stekao na osnovu rješenja Općinskog suda od 5. januara 1998. godine kada je izvršena uknjižba vlasništva 1/1. Međutim, imajući u vidu da je osnov otpao, i da je Safet Agović dužan apelantu predati nekretnine, prema mišljenju Kantonalnog suda ostalo je neriješeno pitanje prava graditelja-Safeta Agovića, u skladu sa st. 4. i 5. člana 28. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da se odnos između apelanta i Safeta Agovića ima riješiti primjenom odredbi člana 28. stav 4. i člana 30. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojim je propisano da kada vlasnik zemljišta traži da mu pripadnu objekti izgrađeni na zemljištu graditelj ima pravo tražiti naknadu vrijednosti objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda apelant je imao pravo izbora, u skladu sa članom 28. stav 1 Zakona o vlasničko pravnim odnosima i opredijelio se za povrat nekretnina, a tim izborom je po zaključku Kantonalnog suda dužan naknaditi Safetu Agoviću vrijednost nekretnina u visini prosječne građevinske cijene objekta.

26. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju.

27. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine kojom je reviziju odbio.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud odluku, kojom se obavezuje apelant da Safetu Agoviću isplati iznos od 562.000,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao naknadu za uložena sredstva u izgrađene objekte na zemljištu apelanta, u visini prosječne građevinske cijene objekta, temelji na odredbama člana 28. st. 4. i 5. Zakona o vlasničko-pravim odnosima ("Službene novine Fe erac1Je BiH", broj. 6/98 i 29/03). Vrhovni sud je naveo da zakonska odredba na koju se poziva drugostepeni sud reguliše situacije koje nastaju građenjem na tuđem zemljištu, bilo što graditelj zna od početka gradnje da to radi na tuđem zemljištu ili što u početku ne zna ali se vlasnik protivi gradnji a on nastavi sa gradnjom. Dakle, situacije u kojima je na jednoj strani nesavjesni graditelj a na drugoj savjesni vlasnik zemljišta. Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom, koji je precizirao na ročištu za glavnu raspravu od l6. februara 2006.godine, kao vlasnik zemljišta tražio da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu i da sud obaveže Safeta Agovića da mu preda predmetne objekte, te je sud zaključio da je apelant, obzirom na te okolnosti, dužan da graditelju naknadi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu gdje se nalazi nekretnina u vrijeme donošenja sudske odluke (član 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima).

29. Odluka drugostepenog suda, prema stavu Vrhovnog suda, pretpostavlja nesavjesnog graditelja, čemu se Safet Agović ne protivi kada u tom smislu opredjeljuje svoj protutužbeni zahtjev. U suprotnom, da je savjestan, Safet Agović bi imao pravo na naknadu za građevinski objekat po prometnoj cijeni objekta (član 29. Zakona o vlasničko pravnim odnosima).

30. Prema mišljenju Vrhovnog suda iz navedenog slijedi da je Safet Agović tretiran od strane drugostepenog suda kao nesavjestan graditelj, pa samo zbog toga što ta činjenica nije posebno apostrofirana u obrazloženju pobijane presude prema mišljenju Vrhovnog suda ne znači da drugostepeni sud nije utvrdio savjesnost graditelja i da je odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kako neosnovano apelant navodi u reviziji.

31. Vrhovni sud je naveo da je apelant, kao vlasnik zemljišta mogao zahtijevati da Safet Agović vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu isplati prometnu vrijednost zemljišta. Navedeno je da apelant nije tražio da Safet Agović poruši objekte, da je nižestepenim odlukama njegov tužbeni zahtjev usvojen i naređeno Safetu Agoviću da mu preda u posjed nekretnine, te da je apelantu priznato pravo vlasništva na navedenim objektima. Nadalje, kako je usvojen apelantov zahtjev za promjenu upisa prava vlasništva i posjeda u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je restitucija tj. dovođenje objekata koji su bili izgrađeni na k.č. broj: 325/5 K.O. Vraca i pripadajućeg zemljišta u prvobitno stanje kako je bilo 1993. godine, teško izvod1jiva i ekonomski da nije opravdana, a da su apelantu predati u posjed novosagrađeni objekti, prema mišljenju Vrhovnog suda ne stoje navodi u reviziji da apelant nije tražio da mu pripadne pravo vlasništva na sagrađenoj poslovnoj zgradi i da se njegov tužbeni zahtjev odnosi na uspostavu zemljišno-knjižnog i posjedovnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ništavnih ugovora kao i da njegov zahtjev sadrži u sebi traženje da Safet Agović poruši poslovnu zgradu i da zemljište vrati u prvobitno stanje.

32. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tačno da se drugostepeni sud nije bavio činjenicom upisa prava vlasništva na sagrađenim objektima ali iz podataka spisa, slijedi da su oba objekta izgrađena na osnovu potrebnih dozvola. Vrhovni sud navodi da prema utvrđenju drugostepenog suda dosuđeni iznos naknade odgovara procijenjenoj vrijednosti izvršenih radova, tj. investicionih ulaganja tuženog Safeta Agovića u izgradnju objekata na k.č. broj: 325/5 od 1998. godine do 30. januara 2006.godine, kao prosječne građevinske cijene objekata. U dosuđeni iznos naknade nije uračunata vrijednost novog stambenog objekta u izgradnji nego samo ulaganja Safeta Agovića kojima je postojeći nedovršeni stambeni objekat rekonstruisan, adaptiran i nadograđen. Vrhovni sud je naveo da su apelantu predati u posjed objekti sa zemljištem na kome su izgrađeni, sa pravom vlasništva na zemljištu i zgradi koji čine jedinstveni objekat prava vlasništva, zbog čega nema osnova da se dosuđeni iznos naknade umanjuje za vrijednost zemljišta i stambenog objekta u izgradnju, kao nekretnina apelanta. Što se tiče vrijednosti stare kuće i objekata koji su porušeni navedeno je da apelant nije tražio naknadu po ovom osnovu uz postavljeni i usvojeni tužbeni zahtjev. Ovakav zahtjev i to alternativno apelant je postavio na ročištu od 24. decembra 2007. godine, tražeći da ga sud usvoji u slučaju da ne usvoji prethodni (član 55. stav 4. ZPP), pa kako je usvojen prvi tužbeni zahtjev apelanta kao osnovan, to o zahtjevu za naknadu štete kao alternativnom tužbenom zahtjevu sud nije ni mogao odlučivati.

33. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su prigovori apelanta u reviziji koji se odnose na nalaz vještaka građevinske struke prigovori na činjenična utvrđenja iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji ponovo upućuje na primjenu odredbe člana 17.d. Zakona o prestanku primjene kao i na odredbe člana 220. do 228. ZOO, iako je o tome Vrhovni sud svoj stav iznio u rješenju od 10. jula 2008.godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedene zakonske odredbe se ne mogu primijeniti na Safeta Agovića jer su njegova prava proizašla iz prava građenja na tuđem zemljištu.

34. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio i o zateznim kamatama, u skladu sa odredbom člana 324. ZOO. Apelant se u reviziji pozivao na odredbe člana 104. i 122. ZOO upućujući na pravilo istovremenog ispunjenja po kojem bi obaveza plaćanja naknade dospjela nakon što Safet Agović vrati apelantu njegove nekretnine, što je u suprotnosti sa navodima apelanta iz revizije da je Safet Agović deposediran u postupku izvršenja Odluke CRPC zaključkom nadležnog upravnog organa. S obzirom da prema ocjeni Vrhovnog suda ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena jer u postupku pred drugostepenim sudom nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP a budući da je drugostepeni sud, po zaključku revizionog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio protutužbeni zahtjev Safeta Agovića, to je Vrhovni sud primjenom odredbi člana 248. ZPP odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.

35. U postupku izvršenja po prijedlogu Safeta Agovića Općinski sud je donio zaključak broj 43 0 I 013956 09 I od 23. marta 2011. godine kojim je određena javna prodaja nekretnina apelanta iz z.l. ul. 23 KO SP Vraca (stari ZK uložak 733 KO Vraca) označena kao KČ broj 325/5 i 325/33, koje po novom premjeru odgovaraju KČ broj 75 (cijepana na 75/1 i 75/2) i 76 upisane u PL Perin Han, označene kao livada bara kuća i dvorište površine 1746 m2 i označena kao kuća i zgrada površine 254m2 upisane u el.ul.broj 23 KO Vraca za dan 25. maj 2011.godine u 11,00 sati.

36. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava navedene odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao i zbog zaključka sudova da je apelant opredijelio svoj zahtjev na način da je tražio da mu pripadne pravo svojine objektu koji je Safet Agović izgradio. Nadalje, apelant navodi da je dosuđeni iznos previsok. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će spriječiti izvršenje presude Kantonalnog suda. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant je naveo da nema na raspolaganju efektivna pravna sredstva kojim bi spriječio izvršenje navedene presude, te bi za njega nastala štete u iznosu od 562.000,00 KM a donošenjem privremene mjere bi se ova šteta spriječila. Pri tome apelant je naveo da je u njegov slučaju već jednom donijeta odluka CH/02/9345 i CH/03/14641 „koju Kantonalni i Vrhovni sud nisu ispoštovali“.

37. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

38. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

39. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava koji se ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri, nije naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru koji se tiče zabrane prodaje imovine u izvršnom postupku protiv njega osnovan, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje te privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

40. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

41. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

42. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1769/09 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio