Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3133/09 (M. B.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3133/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3133/09, rješavajući zahtjev Mustafe Bračkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mustafe Bračkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Bračković (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Sarajeva, podnio je, 8. oktobra 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 002999 09 Kž od 28. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 002999 09 K od 17. juna 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, obustavio izvršenje rješenja Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 002999 09 K od 17. juna 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 002999 09 Kž od 28. jula 2009. godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1000,00 KM kao braniocu optuženog Behudina Mašovića, zbog narušavanja procesne discipline za vrijeme trajanja glavnog pretresa. Apelant je obavezan da plati novčanu kaznu u korist budžetskih sredstava suda danom pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom zamjene novčane kazne u smislu člana 48. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).
3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da se pred tim sudom vodi postupak i to glavni pretres protiv optuženog Behudina Mašovića zbog krivičnog djela iz člana 383. stav 3. KZ FBiH. Na glavnom pretresu od 17. juna 2009. godine izabrani branilac optuženog-apelant narušio je svojim ponašanjem procesnu disciplinu i to na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Kantonalni sud je dalje istakao da je tokom trajanja suđenja apelant više puta upozoren od strane predsjednika vijeća u pogledu načina ispitivanja vještaka ekonomske struke u okviru unakrsnog ispitivanja. Predsjednik vijeća je upozorio apelanta da svoja pitanja ograniči u skladu sa zakonom u okviru unakrsnog ispitivanja vještaka te da ne ponavlja već ranije postavljen pitanja, nakon čega se apelant obratio predsjedniku vijeća sa upozorenjem da on zna kako treba ispitivati vještaka, da je on već odavno savladao unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka pred Haškim tribunalom i to prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i ponovo nastavio sa istim načinom ispitivanja vještaka. Kantonalni sud je također naveo da je apelant od strane predsjednika vijeća upozoren usmeno u dva navrata uz napomenu da ako nastavi da ometa red u sudnici da će biti novčano kažnjen, međutim nije poštovao upozorenje i nastavio je da narušava procesnu disciplinu na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Kantonalni sud je zaključio da su se ispunili uslovi za primjenu člana 257. stav 3. ZKP te je apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Imajući u vidu odredbe ZKP u pogledu obaveze predsjednika vijeća da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju bilo neophodno donijeti ovakvu odluku sa ciljem da se ubuduće spriječi takvo ponašanje apelanta i da se istovremeno kazni bog svog dosadašnjeg ponašanja.
4. U pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na tvrdnju da Kantonalni sud prije donošenja rješenja kojim je kaznio apelanta nije donosio u pogledu upozorenja procesna rješenja, Vrhovni sud je istakao da je obaveza predsjednika vijeća koja proizilazi iz člana 257. stav 3. ZKP da apelanta prije kažnjavanja upozori da isti svojim ponašanjem ometa red da se ne pokorava naređenjima predsjednika vijeća i da se tako ne može ponašati te ga upozoriti da će u protivnom biti kažnjen. I sve i da je postojala obaveza donošenja takvih procesnih rješenja, pojasnio je Vrhovni sud, nedostatak takvog formalnog rješenja ne može imati za posljedicu nevaljanost konstatovanog upozorenja na strani 36 zapisnika sa glavnog pretresa od 17. juna 2009. godine a koje upozorenje je u skladu sa navedenom odredbom ZKP. Također je Vrhovni sud istakao da zabranjivanje pitanja apelantu kao branitelju optuženog i zabrana vještaku odgovora na pitanje koje je već ranije bilo postavljeno, a što se u više navrata dogodilo tokom glavnog pretresa od 17. juna 2009. godine, ne može predstavljati kršenje prava na odbranu. Okolnost da je apelant vještaku na glavnom pretresu ponavljao pojedina pitanja proizilazi iz zapisnika sa tog pretresa zbog čega je predsjednik vijeća opravdano u više navrata opominjao apelanta ukazujući mu da je upravo predsjednik vijeća zadužen za rukovođenje glavnim pretresom i da vodi računa o ekonomičnosti postupka i vremena.
5. Dakle, zaključio je Vrhovni sud zabrane predsjednika vijeća u takvim okolnostima ne mogu predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP jer je to pravo predsjednika vijeća u smislu člana 278. stav 1 ZKP. Vrhovni sud je dalje naveo da obrazloženje prvostepenog rješenja sadrži materijalno pravnu osnovu za izricanje novčane kazne u smislu odredbe člana 257. stav 3. ZKP. To što predsjednik vijeća u izreci rješenja donesenog na zapisnik sa glavnog pretresa nije određeno naveo da se isto donosi zbog narušavanja procesne discipline (kao što je navedeno u izreci prvostepenog rješenja) po ocjeni Vrhovnog suda ne može dovesti do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP a kako to navodi apelant u žalbi. Vrhovni sud je istakao da je važno da su radnje apelanta naznačene u izreci rješenja donesenog na zapisnik od 17. juna 2009. godine u svakom slučaju po svom sadržaju radnje koje predstavljaju narušavanje procesne discipline pa navedeno protivrijećnost ne može predstavlja bitnu povredu odredaba ZKP, niti je zbog toga izreka osporenog rješenja nerazumljiva.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izdržavanja člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da osporena odluka Vrhovnog suda nije dovoljno obrazložena jer sud nije preispitivao njegove žalbene navode odnosno nije utvrđivao da li su pitanja zaista ponavljana i koja su to ponavljana pitanja, da li je kažnjen samo zbog iznesenog stava da se ne može prekidati i molbe da se ne prekida dok pitanje nije ni postavljeno i zapravo ličnog odnosa njega i predsjednika vijeća te da li je uopće bilo osnova za kažnjavanje. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo i zbog proizvoljne primjene člana 257. stav 3. ZKP jer je prema odredbi navedenog člana predsjednik vijeća bio dužan da ga upozori a ako upozorenje bude bezuspješno mogao je narediti da se udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom. Apelant je istakao da je sud svojim postupanjem povrijedio i njegovo pravo na slobodu izražavanja i iznošenja vlastitog mišljenja jer ga je pokušao ograničiti kao branitelja u iznošenju vlastitog stava u vezi sa predmetnim slučajem u molbi da ga se ne prekida odnosno ograničiti primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Predložio je da se apelacija usvoji i da se osporene odluke ukinu kao nezakonite.
7. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da bi izvršenjem po osnovu osporenog rješenja za apelanta nastala «nepopravljiva posljedica» zato što je potpuno nejasno kome se uplaćuju sredstva (da li u korist budžeta Federacije ili Kantona), nema podataka o šifri općine pa bi u slučaju plaćanja kazne na neodgovarajući uplatni račun bio izložen riziku ponovnog plaćanja već jednom plaćene kazne.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović