Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3580/10 (D. V.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3580/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3580/10, rješavajući zahtjev Dragice Vlačine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragice Vlačine za donošenje privremenih mjera.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Vlačina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 18. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Rev 08 001 015 od 1. juna 2010. godine. Apelantica je 11. novembra 2010. godine dopunila apelaciju. Osim toga, apelantica je 21. decembra 2010. godine Ustavnom sudu dostavila zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio tuženoj strani da vrati apelanticu na rad“. Potom je, 25. marta 2011. godine, apelantica Ustavnom sudu dostavila podnesak u kojem je podnijela zahtjev i za donošenje privremene mjere kojom će se „naložiti Osnovnom sudu u Prijedoru obustava svih radnji po prijedlogu za protivizvršenje tužene strane do okončanja postupka po apelaciji“.
2. Osnovni sud u Prijedoru je donio Presudu broj Rs-99/05 od 24. marta 2008. godine kojom je poništena odluka „Mittal-rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu broj 81-235/04 od 16. novembra 2004. godine te je naložio tuženom da apelanticu vrati na posao (stav prvi izreke). Tuženi je također obavezan da apelantici na ime naknade plate za period od 16. avgusta 2004. do 17. marta 2005. godine isplati iznos od 1.270,76 KM, zatim je obavezao tuženog da apelantici isplati na ime izgubljene zarade za period od 1. aprila do 31. decembra 2005. godine iznos od 3.248,55 KM, zatim za 2006. godinu iznos od 5.062,36 KM i za 2007. godinu iznos od 5.343,89 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u stavu dva dispozitiva presude. Sud je odbio (stav tri izreke presude) tužžbeni zahtjev apelantice u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća i uplatu doprinosa za PIO za period od 4. aprila do 16. avgusta 2004. godine. Stavom četiri presude odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba u dijelu kojim je tražila isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. januara 1994. do 4. aprila 2004. godine. Osim toga, tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati regres, zimnicu i ogrjev za 2005., 2006. i 2007. godinu Osnovni sud je odbio kao neosnovan (stav pet izreke presude).Također, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantici za period od 16. avgusta 2004. do 31. decembra 2007. godine uplati kod FOND-a PIO RS doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje (stav šest izreke presude) te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 573,54 KM.
3. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 011-0-ž-08-000 196 od 30. juna 2008. godine kojom je žalbu apelantice izjavljenu protiv odbijajućeg i odbacujućeg dijela presude Osnovnog suda odbio kao neosnovanu te potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu. Također, Okružni sud je odbio žalbu tuženog kao neosnovanu, te potvrdio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 015 od 1. juna 2010. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev kao i u pogledu odluke o troškovima spora te presudio da se apelantica odbija sa tužbenim zahtjevom, a da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je Osnovni sud utvrdio da je apelantica bila radnik RŽR“Ljubija“ Prijedor od 1977. godine i da je 1. novembra 2002. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Navedeno je da je po tom ugovoru, apelantica, koja ima srednju stručnu spremu-elektrotehničar, upućena je na internu berzu rada sa statusom neangažiranog radnika koji ostvaruje prava po osnovu penzijskog i zdravstvenog osiguranja i za slučaj nezaposlenosti. Utvrđeno je da je tuženi osnovan 30. aprila 2004. godine ugovorom o osnivanju koji su zaključili RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor i LNM Holding HV sa sjedištem u Holandskim Antilima i da je upis osnivanja tuženog u sudski registar izvršen 12. avgusta 2004. godine. Navedeno je da je ugovorom o osnivanju, tuženi preuzeo 1160 radnika RŽR „Ljubija“ Prijedor. Osim toga, tuženi je preuzeo obavezu da za sve zaposlene izmiri pripadajuća potraživanja iz radnog odnosa do 31. decembra 2003. godine, prema priloženoj specifkaciji u iznosu od 11.050.682,00 KM, a koja se odnose na: neto zarade, obaveze prema članovima Nadzornog i Upravnog odbora, obaveze na ime regresa, terenskog dodatka i otpremnine, obaveza na ime poreza i doprinosa, dugoročne kredite, reprograme obaveza na ime penzijskog i invalidskog osiguranja itd. Sastavni dio ugovora o osnivanju od 30. aprila 2004. godine je bio i Sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza prema kojem je prioritetna aktivnost namirenje dospjelih obaveza prema radnicima, ali samo do iznosa od 11.050.682,00 KM. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi sa apelanticom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 16. avgusta 2004. godine a da se osnivačkim aktom obavezao da joj isplati iznos od 3.453,50 KM na ime neisplaćenih plata.
6. Navedeno je da je tuženi nakon osnivanja donio akt o sistematizaciji radnih mjesta kojim je predviđeno 648 radnih mjesta a 571 radnik (među kojim i apelantica) je ostao neraspoređen. U septembru 2004. godine tuženi je donio Program socijalnog zbrinjavanja viška radnika i Odlukom tuženog broj 81-235/04 od 16. novembra 2004. godine apelantici je otkazan ugovor o radu, na osnovu člana 113. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Vrhovni sud je naveo da su na osnovu ovakvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi djelimično udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu, pobliže opisanom u dispozitivu presude, pozivajući se na odredbe člana 113. stav 1. tačka 2., 124., 125. i 126. ZOR-a, u vezi sa odredbama čl. 154. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Vrhovni sud je dalje naveo da je po shvatanju nižestepenih sudova odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonita iz razloga što tuženi prije donošenja te odluke nije proveo prethodni postupak koji je propisan u ZOR-u, odnosno nije utvrdio kriterijume za odabir radnika koji će ostati u radnom odnosu i onih koji će dobiti otkaz, te što apelantici nije data prednost kod zapošljavanja, odnosno što joj tuženi nije ponudio zaposlenje niti ju je obavještavao o internim i ekstrenim oglasima za popunu radnih mjesta.
8. Vrhovni sud je istakao da smatra da ovakvi zaključci nižestepenih sudova nisu pravilni. Naime, u konkretnom slučaju, tuženi je većem broju radnika (ukupno 571 radnik) dao otkaz ugovora o radu zbog organizacionih i ekonomskih promjena, pa je programom socijalnog zbrinjavanja viška radnika uzeo u obzir stanje privrednog društva kao cjeline, što je u skladu sa odredbama čl. 124. i 125. ZOR-a. Navedeno je da su tim programom, koji je donesen nakon konsultacija sa sindikatom, utvrđene razne mogućnosti zbrinjavanja viška radnika (penzionisanje, sporazumni raskid radnog odnosa uz novčanu naknadu, prekvalifikacija i dokvalifikacija, prelazak radnika u druga preduzeća) kao i kriteriji za popunu radnih mjesta. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je ocijenio nisu prihvatljivi zaključci nižestepenih sudova da tuženi nije utvrdio kriterije za popunu radnih mjesta odnosno za davanje otkaza. Navedeno je da je odredbom člana 126. ZOR-a ustanovljena obaveza poslodavca da, ukoliko u roku od godinu dana od prestanka radnog odnosa radnika koji je uslijedio kao posljedica ekonomskih, organizacionih ili tehnoloških razloga, namjerava da zaposli nove radnike sa istim stručnim kvalifikacijam koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Istaknuto je da se ponuda zaposlenja, u smislu ove zakonske odredbe, ne može se poistovijetiti sa time da je radnik imao mogućnost da se prijavi na raspisani konkurs odnosno oglas već ga poslodavac treba neposredno obavijestiti i ponuditi mu zaposlenje. Ovu odredbu treba tumačiti na način da radnik iz grupe „tehnološkog viška“ ako ima istu traženu stručnu spremu i kvalifikaciju mora imati prednost u odnosu na druge kandidate. Naime, primanjem u radni odnos radnika iste stručne spreme i kvalifikacije dovodi se u pitanje osnovanost razloga zbog kojeg je drugim radnicima te stručne spreme i kvalifikacije otkazan ugovor o radu. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tuženi u periodu od 30. septembra 2004. do polovine 2005. godine raspisao oglas internog karaktera i dva oglasa objavljena u sredstvima javnog informisanja i na oglasnoj tabli Zavoda za zapošljavanje, te da je na osnovu tih oglasa vršio prijem radnika u radni odnos. Navedeno je da je na taj način u radni odnos primljeno i 12 radnika koji su prethodno kao „ tehnološki višak“ dobili otkaz ugovora o radu.
9. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantica nakon zaključivanja ugovora o radu sa tuženim 16. avgusta 2004. godine nije raspoređena na određeno radno mjesto odnosno nije počela raditi (ona nije radila ni dugi niz godina prije toga) mada je formalno bila radnik RŽR „Ljubija“ Prijedor, već se nalazila na spisku neraspoređenih radnika. Nadalje je navedeno da se apelantica nije prijavila na interni oglas tuženog kojim je neraspoređenim radnicima ponuđena prekvalifikacija odnosno dokvalifikacija niti je povodom tog posla zaposlen neko sa istom stručnom spremom i kvalifikacijom kao apelantica. Apelantica se također nije javila ni na javne oglase koji su objavljeni nakon što joj je otkazan ugovor o radu a ni tim oglasima nisu traženi elektrotehničari (srednja stručna sprema). Navedeno je da je međutim, u radni odnos primljeno nekoliko radnika sa istom stručnom spremom i kvalifikacijom kao apelantica, ali ne na poslove elektrotenhničara već na druge poslove (rukovalac buldožera, rukovalac bagera, rukovalac separatora i vakuum filtera, rukovalac automatske vage, otpremač rude, električar), a svi su primljeni na određeno vrijeme i u pretežnom dijelu kao pripravnici tj. lica koja prvi put zasnivaju radni odnos. Vrhovni sud je istakao da se iz toga može zaključiti da u vrijeme kada je apelantica dobila otkaz i godinu dana poslije otkaza, kod tuženog nije postojalo odgovarajuće slobodno radno mjesto na koje bi ona mogla biti raspoređena s obzirom na svoju stručnu spremu i radne sposobnosti, a koje je sistematizovano aktom tuženog. S obzirom na izneseno, Vrhovni sud je naveo da tuženi nije nezakonito postupio kada je, u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a, otkazao apelantici ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njenim radom.
10. Nadalje je Vrhovni sud istakao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi povrijedio odredbu člana 126. ZOR-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da Osnovni i Okružni sud nisu dali značaj odlučnoj činjenici od koje zavisi zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu, a koja nije bila sporna među strankama, da je tuženi, nakon što je apelantici otkazao ugovor o radu, istoj ponudio radno mjesto za koje se traži stručna sprema koju ima apelantica (SSS-administrator). Naime, tuženi je 21. jula 2005. godine apelantici uputio pismeni poziv da se, ukoliko je zainteresovana za navedeno radno mjesto, 28. jula 2005. godine javi u njegovu kadrovsku službu, uz napomenu da je uslov poznavanje rada na računaru (apelantica je 2001. godine završila kurs iz informatike). Apelantica je tog dana došla u kadrovsku službu tuženog ali je odustala od testiranja i time izgubila mogućnost da se rasporedi na navedeno radno mjesto. Navedeno je da je tuženi, u smislu člana 25. ZOR-a imao pravo da prije zaključenja ugovora o radu, putem testiranja provjeri osposobljenost kandidata za rad na određenom radnom mjestu, u konkretnom slučaju (poznavanje rada na računaru), pa se ima smatrati da je učinjenom ponudom apelantici, tuženi ispunio obavezu propisanu članom 126. ZOR-a. S obzirom na izneseno, Vrhovni sud je istakao da su Osnovni i Okružni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev apelantice za poništenje odluke o otkazu njenog ugovora o radu i naložili tuženom da je vrati na posao i da joj za period od prestanka radnog odnosa do 31. decembra 2007. godine isplati izgubljenu zaradu i za isti period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa „pravom na zaposlenje iz člana 5.c) i 5.i)“ Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
12. Prema navodima apelantice, kršenje ovih prava je učinjeno u postupku pred Vrhovnim sudom jer je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ističe da presuda Vrhovnog suda ne sadrži valjano obrazloženje o tome da li je tuženi u odnosu na nju pravilno primijenio kriterije za utvrđivanje viška radnika za čijim je radom prestala potreba čime ju je doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike. Također, apelantica ističe da je u međuvremenu došla do novih saznanja i dokaza o kršenju odredaba ZOR-a od strane tuženog, te da ti dokazi nisu priloženi u procesu koji je vođen kod redovnih sudova jer ih ona u to vrijeme nije imala ali ih prilaže Ustavnom sudu da bi ih uzeo u razmatranje. Dokazi se odnose na činjenice da je tuženi u roku od godine dana od otkazivanja ugovora o radu apelantici primio u radni odnos drugu osobu sa istim kvalifikacijam koje ima i ona. Osim toga, apelantica tvrdi da presuda Vrhovnog suda nema obrazloženje za postupak tuženog u pogledu spiska radnika koji su tehnološki višak a koji je sačinjen prije usvajanja programa zbrinjavanja viška radnika. Apelantica ističe i da je Vrhovni sud naveo da je ključna činjenica za utvrđivanje zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu njoj to što joj je tuženi ponudio radno mjesto „sss-administrator“. Naime, apelantica ističe da je za ponuđeno radno mjesto bilo „potrebno dopunsko obrazovanje i osposobljavanje“ te da ponuđeni test apelantici nije bio samo iz „poznavanja rad na računaru“, već da je bilo potrebno poznavati jednu potpuno sistematizovanu oblast računarskih mreža i sistema, koja nije bila obuhvaćena dotadašnjim obrazovanjem niti stručnom spremom apelantice. Apelantica smatra i da je Vrhovni sud izvršio selektivnu ocjenu dokaza, kao npr. da utvrđuje da je apelantica prvi put zasnovala radni odnos 1977. godine mada je ona počela da raditi 1973. godine. Također se u presudi navodi da ona nije dugi niz godina radila, mada je ona zapravo radila sve do 1. novembra 2002. godine. Apelantica navodi da prednje činjenice ne bi bile toliko bitne da na njima Vrhovni sud nije zasnovao svoje obrazloženje o zakonitosti otkaza ugovora o radu. Apelantica smatra da presuda ne sadrži objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o neosnovanost njenog tužbenog zahtjeva, već da se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoljnom, zbog čega je očigledno da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.
13. Također, apelantica ističe i da je Vrhovni sud o istom pravnom pitanju, u više drugih slučajeva radnika koji su dobili otkaz ugovora o radu kao i ona, zauzeo drugačiji stav, čime je narušio princip pravne sigurnosti i jednakosti svih osoba pred zakonom kao osnovni princip pravne države. Kao dokaz, apelantica je priložila više presuda Vrhovnog suda. Zbog toga, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede njenog prava na rad i zaposlenje pod istim uslovima kao i u odnosu na ostale radnike tuženog. Povreda prava na imovinu, apelantica vidi u činjenici što joj je nakon donošenja osporene presude Vrhovnog suda onemogućeno da nastavi da radi kod tuženog i ostvaruje prihod, jer joj je tuženi nakon prijema osporene presude uručio Odluku o otkazu ugovora o radu.
14. Apelantica je u podnesku od 21. decembra 2010. godine navela da joj se odlukom tuženog o prestanku radnog odnosa čini nenadoknadiva šteta, iz razloga što je uz apelaciju priložila nekoliko presuda Vrhovnog suda u kojim je na osnovu istog činjeničnog i pravnog osnova drugačije suđeno, odnosno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, apelantica traži da Ustavni sud, u smislu člana 77. Pravila Ustavnog suda odredi privremenu mjeru i naloži tuženoj strani da je vrati na rad jer je takva privremena mjera, s obzirom na dokaze koje je apelantica dostavila uz apelaciju, kako u interesu apelantice tako i postupka. Nakon toga, apelantica je u podnesku od 25. marta 2011. godine, navela da je tuženi podnio Osnovnom sudu prijedlog za protivizvršenje novčanog potraživanja koje joj je isplaćeno u ovoj pravnoj stvari po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj 77 0 I 003286 08 I od 24. novembra 2008. godine. Stoga, apelantica urgira za postupanje po njenom ranijem zahtjevu za određivanje privremene mjere, te istovremeno traži da se privremenom mjerom „naloži Osnovnom sudu u Prijedoru obustava svih radnji po prijedlogu za protivizvršenje tužene strane do okončanja postupka po apelaciji“. U prilog iznesenoj tvrdnji apelantica je dostavila prijedlog za protivizvršenje tuženog, zaprimljenog u Osnovnom sudu 15 .oktobra 2010. godine kojim se traži protivizvršenje i nalaže apelantici da tuženom vrati novčani iznos do 26.328,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2009. godine.
15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
17. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremenih mjera opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, apelantica osim navoda da joj se zbog odluke tuženog o prestanku radnog odnosa čini nenadoknadiva šteta, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelantice o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo tuženom da apelanticu vrati na rad, budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
19. Osim toga, u pogledu zahtjeva apelantice da se naloži Osnovnom sud obustava svih radnji u postupku protivizvršenja po prijedlogu tuženog, Ustavni sud ističe da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464-04od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude, u konkretnom slučaju rješenja o protivizvršenju, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelantica, kao što je već rečeno, nije ponudila takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazao da bi donošenjem tražene privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.
20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremenih mjera neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović