Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-682/11 (P. N.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-682/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-682/11, rješavajući zahtjev Pere Nikića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Pere Nikića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Nikić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 14. februara 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 001025 10 KŽ od 14. decembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Okružnog suda broj 13 0 K 001025 10 Kž od 14. decembra 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-29/01-Š od 9. jula 2009. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude, učinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. februara do 21. marta 2007. godine. Navedenom presudom od apelanta je oduzeta PA puška kao predmet izvršenja krivičnog djela. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, a oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni presudom broj 13 0 K 001025 10 Kž od 14. decembra 2010. godine djelimično uvažio i povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti preinačio presudu Osnovnog suda u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni tako što se apelant za radnje opisane u izreci te presude oglašava krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1 preuzetog KZ SR BiH i uz primjenu člana 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1) preuzetog KZ SFRJ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 4 mjeseca. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant kritične prilike lišio života M.E. tako što je iz poluautomatske puške M-59/66 kalibra 7,62 mm ispalio jedan hitac u njegovom pravcu i nanio mu povrede od kojih je kod oštećenog na licu mjesta nastupila smrt.
5. Istaknuto je da apelant u žalbi i ne osporava da je pucao u M.E. i na taj način ga lišio života. Međutim, apelant je naveo da se događaj desio 31. avgusta 1992. godine, „treći mjesec“ nakon početka ratnih operacija, da je bio u stanju straha koji je doveo do jakog afekta, da se radilo o ubistvu na mah i da je samim tim došlo do zastare i amnestije za ovu vrstu krivičnih djela. Dalje je apelant u žalbi naveo da ni jedan dokaz ne potvrđuje da je apelant djelovao umišljajno da liši života oštećenog a da iz iskaza svjedoka S.S. proizlazi da je prilikom naguravanja apelanta i oštećenog došlo do opaljena puške te da se prema tom iskazu radilo o nehatnom ubistvu.
6. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi samo ponavlja odbranu i prigovore koji su bili predmet ocjene prvostepenog suda i koje taj sud sa pravom nije prihvatio jer i po ocjeni Okružnog suda nemaju uporišta u izvedenim dokazima i rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka. Okružni sud je obrazložio zbog čega nije mogao prihvatiti apelantove žalbene prigovore kojima se osporava činjenična i pravna osnova prvostepene presude.
7. Ispitujući prvostepenu presudu po službenoj dužnosti Okružni sud je našao da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu apelanta kada je apelantove radnje kvalifikovao po KZ RS koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja, a ne po odredbama materijalnog propisa koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela tj. preuzetog KZ SRBiH. Istaknuto je da prema odredbama člana 4. KZ RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 118/04, 37/06 i 73/10) na učinioca krivičnog djela se primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela a ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon jednom ili više puta primjenjiće se zakon koji je blaži za učinioca.
8. Okružni sud je naveo da zakon koji je primjenio prvostepeni sud nije blaži u odnosu na zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela za koje se apelant tereti jer se po tom zakonu za krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1, a u skladu sa članom 32. stav 1 može izreći i kazna zatvora u trajanju od 20 godina dok se prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela kao maksimalna kazna za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1, a u skladu sa odredbom člana 38. preuzetog KZ SFRJ, može izreći kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Pored navedenog preuzeti KZ SFRJ u članu 38. predviđa mogućnost ublažavanja kazne za ovo krivično djelo i do 1 godine zatvora dok je po članu 39. stav 1. KZ RS ta granica veća i iznosi 2 godine pa nema nikakve sumnje da je u konkretnom slučaju morao biti primjenjen materijalno pravni propis koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga je Okružni sud radnje apelanta, bliže opisane u izreci prvostepene presude, kvalifikovao kao krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. preuzetog
KZ SR BiH.
9. Nadalje je Okružni sud našao da se svrha kažnajvanja prema apelantu može postići i blažom kaznom od one koju je izrekao prvostepeni sud. Stoga je Okružni sud primjenom odredbi člana 42. tačka 2. preuzetog KZ SFRJ o ublažavanju kazne apelanta za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1 preuzetog KZ SR BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 4 mjeseca.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da njemu i njegovom braniocu nije omogućeno da neposredno na sjednici vijeća Okružnog suda povodom podnesene žalbe daju svoja zapažanja. Ističe da je u žalbi tražio da prisustvuje sjednici vijeća Okružnog suda. Po mišljenju apelanta da mu je omogućeno da na sjednici vijeća Okružnog suda iznese svoje žalbene navode došlo bi do povoljnijeg ishoda postupka za njega. Stoga smatra da je prekršen princip jednakosti i pravo na pristup sudu.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
14. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović