Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-195/10 (O.M.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-195/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-195/10, rješavajući apelaciju O.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O.M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-09-001 328 od 12. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-07-000 605 od 1. oktobra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. O.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, sa boravištem u Italiji, koga zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 16. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-09-001 328 od 12. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-07-000 605 od 1. oktobra 2009. godine.
2. Apelant je 30. novembra 2007. godine podnio Općinskom sudu tužbu za razvod braka protiv tužene I.M. (u daljnjem tekstu: tužena), u kojoj je, između ostalog, naveo da je 17. marta 2007. godine podnio zahtjev za posredovanje JU Centru za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) te da od tada od Centra za socijalni rad nije dobio nikakvu obavijest vezanu za svoj zahtjev. Općinski sud je Rješenjem broj 023-0-P-07-000 605 od 1. oktobra 2009. godine, potvrđenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-09-001 328 od 12. novembra 2009. godine, odbacio predmetnu tužbu.
3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je od Centra za socijalni rad zatraženo da dostavi zapisnik o posredovanju, s obzirom da je apelant zahtjev za posredovanje podnio 17. marta 2007. godine i da je ovlašteni posrednik shodno članu 51. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 35/05; u daljnjem tekstu: Porodični zakon) bio dužan da takav postupak okonča u roku od dva mjeseca, a koji rok se mogao produžiti još za samo mjesec dana. Nadalje, konstatovano je da je Centar za socijalni rad dopisom od 1. juna 2009. godine dostavio zaključak o obustavi postupka posredovanja broj 02-49-551/07 od 30. maja 2009. godine, pa je sud primjenom člana 49. stav 3. Porodičnog zakona odbacio apelantovu tužbu.
4. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari i da je na tako utvrđene odlučne činjenice pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio osporeno rješenje, kao i da je za svoje rješenje dao valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da je u smislu odredbe člana 45. Porodičnog zakona uslov za pokretanje postupka za razvod braka ukoliko bračni partner ili oba bračna partnera imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje podnošenje zahtjeva za posredovanje fizičkom ili pravnom licu ovlaštenom za posredovanje. Nadalje, primjetio je da je apelant u smislu navedene zakonske odredbe podnio zahtjev za posredovanje Centru za socijalni rad. U vezi sa tim je naveo da je odredbom člana 52. Porodičnog zakona propisano da ako se tužbeni zahtjev za sporazumni razvod braka podnese prije okončanja postupka posredovanja sud će taj podnesak odbaciti. U smislu navedene zakonske odredbe, Sud je zaključio da je uslov da se prvo okonča postupak posredovanja kako bi se moglo odlučivati o tužbi za razvod braka u situaciji kada bračni partneri imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, te je u vezi sa tim primjetio da apelant i tužena imaju malodobno dijete što se nije osporavalo ni u žalbi. Našavši da je apelant podnio tužbu prije okončanja postupka posredovanja i da je postupak posredovanja obustavljen, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je tužbu odbacio, ali je istakao da je tužba nedopuštena u smislu člana 52. Porodičnog zakona, umjesto člana 49. stav 3. istog zakona, na koji se prvostepeni sud pozvao.
5. Apelant se žali da mu je u predmetnom postupku i osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uslijed proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 900,00 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. S obzirom na to da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku i osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu zaštićeno članom II/
3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
9. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova tužba za razvod braka, jer je podnesena prije okončanja postupka posredovanja. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, a nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene pobijane odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović