Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1990/08 (H. Ć.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1990/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-1990/08, rješavajući apelaciju Huseina Ćapića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Ćapića podnesena protiv Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-08-000014 od 21. aprila 2008. godine, broj Gž.525/05 od 16. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P.132/05-I od 2. septembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Ćapić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 3. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-08-000014 od 21. aprila 2008. godine i broj Gž.525/05 od 16. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.132/05-I od 2. septembra 2005. godine

2. Presudom Osnovnog suda broj P.132/05-I od 2. septembra 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nepokretnost i to stan kao poseban dio zgrade i zajedničkih dijelova zgrade koji služi zgradi kao cjelini upisan u knjigu Položenih ugovora broj 41 k.o. Brčko u podulošku broj 2010, a nalazi se u zgradi izgrađenoj na zemljištu pobliže označenom izrekom presude, u Brčkom, u ulici Paje Jovanovića broj 5, sprat broj II, stan broj 21, površine 47 m2, i sastoji se od jedne sobe, kuhinje, kupatila, hodnika, ostave i lođe, zajednička imovina apelanta i tužene Armane Šećerbegović (u daljnjem tekstu: tužena), sa pa dijelom od po 1/2, i da je tužena dužna trpjeti i priznati da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik u zemljišnim i katastarskim knjigama na predmetnom stanu sa dijelom 1/2, te da mu tužena nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.032,00 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.032,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je brak apelanta i tužene zaključen 28. decembra 1974. godine razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda u Brčkom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-247/99-II od 16. decembra 1999. godine. Takođe, kao nesporno je utvrđeno da je aplenat stan u Brčkom, u ulici Paje Jovanovića broj 5, (ranija ulica Ice Volovskog broj 28/3) sprat broj II, stan broj 21, površine 47 m2, (u daljnjem tekstu: predmetni stan) dobio na korištenje 17. marta 1986. godine od svoje radne organizacije SOUR PK Brčko, RO „Velma“ OOUR „Merkur“ Brčko, za potrebe njega i članova njegove porodice, te da su za vrijeme trajanja bračne zajednice u navedenom stanu živjeli apelant, tužena i njihovo dvoje djece. Osnovni sud je dalje utvrdio da je pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda broj R-30/2000 od 18. januara 2001. godine tužena određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a Rješenjem zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda broj DN-KPU: 924/04 od 23. jula 2004. godine tužena je na osnovu Ugovora o otkupu predmetnog stana zaključenog 14. jula 2004. godine broj Ov.4533/04 od 15. jula 2004. godine izvršila uknjižbu stana, na temelju čega je stekla pravo vlasništva na istom, sa dijelom 1/1. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 264 Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“, broj 21/79 i 42/89, u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojom je propisano da; Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovine (stav 1.); Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu (stav 2.), Pokloni trećih ica, učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova (stav 3.), i Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekon drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina (stav 4). Dakle, Osnovni sud je kao nesporne činjenice utvrdio, da je brak između apelanta i tužene razveden 16. decembra 1999. godine, da je tužena na temelju pravomoćnog rješenja Općinskog suda 18. januara 2001. godine određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je otkupila na temelju ugovoru o otkupu, skoro 5 godina nakon razvoda sa apelantom u sklada sa odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko Distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, broj 10/02), tj. 15. jula 2004. godine, a da se kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 upisala, na osnovu pravomoćnog rješenja Općinskog suda od 23. jula 2004. godine. Prema tome, s obzirom na činjenicu da je brak parničnih stranaka razveden 16. decembra 1999. godine, tj. 5 godina prije nego što je tužena otkupila i stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, Osnovni sud je zaključio da predmetni stan ne predstavlja imovinu koju su apelant i tužena stekli svojim radom tokom trajanja bračne zajednice, i da stoga navedeni stan ne čini njihovu zajedničku imovinu u smislu citirane odredbe člana 264. Porodičnog zakona, pa stoga shodno apelant u skladu sa članom 267. istog zakona nema pravo zahtjeva utvrđivanje njegovog udjela u sticanju i diobi predmetnog stana, jer stan prestavlja isključivo vlasništvo tužene koji je stekla na zakonit način u skladu sa odredbom člana 222. važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH. Na temelju navedenog Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

4. Apelacioni sud je Presudom broj Gž.525/05 od 16. decembra 2005. godine žalbu apelanta odbio i presudu Osnovnog suda broj P.132/05-I od 2. decembra 2005. godine potvrdio.

5. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant pobija prvostepenu presudu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant je u žalbi naveo, da je tokom trajanja bračne zajednice predmetni stan dobio na korištenje od svoje firme, na kojem stanu je nakon razvoda braka tužena, njegova bivša supruga određena za nositelja stanarskog prava na osnovu rješenja Općinskog suda u Brčkom broj R.30/2000 pošto su nakon razvoda braka sa njom ostala da žive njihova djeca. Dalje apelant je naveo, da je tužena u međuvremenu otkupila stan i da joj je predlagao isplatu polovine otkupne cijene stana, s obzirom da je isti on dobio na korištenje od svoje firme. Apelacioni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, zaključivši da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio relevantne odredbe zakona. Apelacioni sud smatra pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da je brak parničnih stranaka razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P.247/99-II od 16. decembra 1999. godine i da su djeca parničnih stranaka dodjeljena tuženoj na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje, kao majci. Rješenjem istog suda broj R.30/2000 od 18. januara 2001. godine tužena je ostala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je nesporno dobio na korištenje apelant za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženom, za potrebe svoje četvoročlane porodice. Dalje, Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužena 5 godina nakon razvoda braka otkupila predmetni stan, svojim sredstvima (ugovor o otkupu stana broj Ov.4533/04 od 15. jula 2004. godine), nakon čega je na temelju rješenja Zemljišno-knjižnog ureda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj DN-KPU-924/04 od 23. jula 2004. godine upisala pravo vlasništva na istom sa dijelom 1/1. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da predmetni stan ne predstavlja imovinu stranaka stečenu u toku trajanja njihove njihove bračne zajednice. Činjenice koje je apelant naveo u žalbi, da je tuženoj nudio da učestvuje u otkupu stana sa jednom polovinom otkupne cijene stana, na koju ponudu tužena nije pristala, da njihov sin više ne živi sa tuženom nego u inostranstvu, te da je njihova kćerka postala punoljetna i da se sama izdržava, su po ocjeni ovog suda nebitne za ovaj spor, a u kontekstu drugih pravno relevantnih činjenica za ovaj postupak, a to je da je tužena postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda braka od apelanta na temelju rješenja koje je postalo pravomoćno 16. decembra 1999. godine, pa je ocjena žalbenih navoda apelanta u ovom postupku s razlogom izostala, kao irelevantna. Apelacioni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, pa je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu člana 295. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta“, broj 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05, u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Apelacioni sud je odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude tog suda broj Gž-

525/05 od 16. decembra 2005. godine Presudom broj 097-0-Rev-08-000014 od 21. aprila 2008.godine reviziju odbio. Apelacioni sud je zaljučio da nije ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP-a koju apelant ističe u reviziji, jer nižestepene odluke sadrže dovoljne i valjane razloge zašto smatraju da tužbeni zahtjev nije osnovan, a navedeni razlozi nisu protivriječni, i koje razloge kao pravilne prihvata i ovaj sud. Apelacioni sud smatra da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbu materijalnog prava koju su i trebali da primjene jer su odluke zasnovali na odredbi člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, prema kojoj zajedničku imovinu čini ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice. Iz navedene odredbe proizilazi da je za zajedničku imovinu potrebno da se ispune sljedeći uslovi: zajednička imovina se postiže zajedničkim radom bračnih drugova, koji su subjekti zajedničke imovine i u zajedničku imovinu ulazi samo ona imovina koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Apelacioni sud je takođe ukazao da je navedena zakonska odredba opšta i da se primjenjuje na stanove koji predstavljaju predmet otkupa po Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko Distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 10/02). Naime, članom 1. stav 1. navedenog zakona uređeni su, uslovi i postupak otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, kao i prestanak stanarskog prava u skladu s ovim zakonom, a stavom 2. istog člana, da se ovaj zakon primjenjuje na stanove na teritoriji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji su nosiocima stanarskog prava dati na korištenje od pravnih lica sa sjedištem u Distriktu, entitetu Bosne i Hercegovine ili u jednoj od bivših republika SFRJ. Takođe, stavom 6. navedenog člana takođe je definisano, da se nosiocem stanarskog prava smatra lice kojem je davatelj stana na korištenje dodijelio stan i koje je zaključilo ugovor o korištenju stana, odnosno lice kojem je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i lice kojem je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima ( Službeni list SR BiH br.14/84, 12/87 i 13/89). Imajući u vidu sve navedeno, Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nedostaje treći uslov iz zakonske definicije (član 264. stav 2. Porodičnog zakona), jer stan nije stečen-otkupljen u vrijeme trajanja bračne zajednice već po njenom prestanku na temelju pravomoćne presude suda, pa je zaključio da su neosnovani navodi revizije da su parnične stranke predmetni stan stekle zajedničkim radom tokom trajanja bračne zajednice. Ta činjenica je zapravo po ocjeni ovog suda irelevantna, jer je apelant za vrijeme trajanja braka dobio predmetni stan na korištenje koji su parnične stranke kao bračni drugovi koristili u toku trajanja braka i bili sunosioci stanarskog prava, a nakon razvoda braka tužena je određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa stoga stanarsko pravo ne predstavlja imovinu koju su supružnici stekli radom u toku trajanja bračne zajednice. Ono predstavlja pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, pa iako po svojoj pravnoj prirodi, sadrži izvjesne stvarno pravne elemente-prava korištenja, ono u osnovi ima obligaciono pravnu prirodu. Njegov preobraćaj u stvarno pravo-pravo svojine, susvojine i zajedničke imovine, izvršen je tek otkupom stana. Dakle, u konkretnom slučaju, pravnorelevantni momenat otkupa, je momenat punovažnog zaključenja ugovora o otkupu stana koji je tužena zaključila u toku 2004. godine. Prema tome, kako je otkup stana izvršen po pravomoćnom okončanju razvoda braka i nakon što je sudskom odlukom tužena određena za nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, zajedničko sticanje prava svojine na predmetnom stanu po ocjeni Apelacionog suda, ne postoji. Iz navedenih razloga Apelacioni sud je primjenom odredbe člana 320. ZPP odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant se žali da mu je ospornim odlukama sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su osporene presude neutemeljene i nezakonite, jer sudovi nisu cijenili činjenicu, da je on bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prije razvoda braka sa tuženom, da je stan on dobio na korištenje od svoje firme, kao i činjenicu da je tuženoj nudio da učestvuje u otkupu predmetnog stana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatuje da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Takođe, apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu, s obzirom da je tužena nakon razvoda braka Rješenjem Osnovnog suda broj R.30/2000 od 18. januara 2001. godine ostala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je 5 godina nakon razvoda braka isti otkupila svojim sredstvima (ugovor o otkupu stana broj Ov.4533/04 od 15. jula 2004. godine), te da je na osnovu pravomoćnog rješenja Općinskog suda od 23. jula 2004. godine. upisala i pravo vlasništva na navedenom stanu u zemljišnim knjigama sa dijelom 1/1. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1990/08 (H. Ć.) | Sudska praksa | Aktio