Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3216/08 (S. Ć.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3216/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3216/08, rješavajući apelaciju Saliha Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Ćorića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, a kog zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 14. oktobra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 14. avgusta 2009. godine, a što je on i učinio 28. avgusta 2009. godine.

2. Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine utvrdio da je osnovan zahtjev za zaštitu sloboda i prava podnosilaca zahtjeva M.Dž. i D.Dž. zbog činjenice da urbanističko-građevinski inspektor Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove opštine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) i rukovodilac prvostepenog organa (Službe za prostorno uređenje) nisu u periodu od 16. aprila 1999. godine pa do dana podnošenja zahtjeva izvršili rješenje upravnog inspektora Ministarstva pravde Federacije BiH (u daljnjem tekstu: upravni inspektor) broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i zaključak broj 04-050-321-97 od 3. novembra 1997. godine o prinudnom rušenju bespravno izgrađenog objekta od strane apelanta, a koje je naloženo rješenjem urbanističko-građevinskog inspektora broj 04-362-4/96 od 28. avgusta 1996. godine, te što nisu postupili po rješenju broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, te se zabranjuje urbanističko-građevinskom inspektoru opštine Tešanj i rukovodiocu Službe za prostorno uređenje dalje činjenje nezakonite radnje. Nadalje, u izreci rješenja je naloženo prinudno izvršenje zaključka Službe za inspekcijski nadzor broj 04-050-321-97 od 3. novembra 1997. godine, a kojim je bilo naloženo rušenje objekta koji je apelant bespravno sagradio na zemljištu u društvenoj svojini. Zatim prinudno izvršenje rješenja upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine kojim je prvostepenom organu naloženo izvršenje navedenog zaključka, te prinudno izvršenje rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, a kojim je prvostepenom organu bilo naloženo da provede postupak i postupi po rješenju upravnog inspektora. Za izvršenje rješenja kao odgovoran je označen rukovodilac Službe za urbanizam, te je naznačeno da će, u slučaju nepostupanja prvostepenog organa po ovom rješenju, sud postupiti u skladu sa članom 71. i 72. Zakona o upravnim sporovima.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da apelant nikad nije pribavio ni urbanističku suglasnost, ni građevinsku dozvolu, odnosno da nikad nije postupio u skladu sa odredbama Zakona o građenju, a da podnosioci zahtjeva M.Dž. i D.Dž, cijelo vrijeme trpe bespravno izgrađeni objekat u smislu apsolutnog ograničenja njihovih prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, kao i „drugih prava predviđenih članom 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)“. Kantonalni sud je zaključio da je zahtjev za zaštitu sloboda i prava podnosiocima zahtjeva M.Dž. i D.Dž. osnovan, da su isti spriječeni u uživanju svojih osnovnih ljudskih prava iz člana 8. i 13. Evropske konvencije, odnosno da prvostepeni organ, Služba za prostorno uređenje, nije provela zaključak o prinudnom izvršenju broj 04-050-321-97 od 3. novembra 1997. godine kojim je predviđeno rušenje dijela objekta koji je apelant bespravno sagradio na zemljištu u društvenoj svojini, odnosno nije proveo prinudno izvršenje rješenja upravnog inspektora Ministarstva pravde broj 03-

059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine, te najzad izvršenje rješenja Ministarstva prostornog uređenja broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine odredio prinudno izvršenje zaključka Službe za inspekcijski nadzor broj 04-050-321-97 od 3. novembra 1997. godine, rješenja Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, a na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, a putem Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud). U obrazloženju rješenja je istaknuto da je na osnovu prijedloga za izvršenje koji su 15. aprila 2008. godine podnijeli M.Dž. i D.Dž. Kantonalnom sudu, stanja spisa ovog suda, kao i na osnovu dokaza koje su podnosioci zahtjeva za izvršenje dostavili sudu, utvrđeno da do dana donošenja ovog rješenja rukovodilac Službe za urbanizam nije poduzeo nikakve radnje radi postupanja po rješenju Kantonalnog suda broj 004-0-

U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je članom 72. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da, ako rješenje ne bude izvršeno u propisanom roku, nadležni sud će, po zahtjevu stranke, izvršiti rješenje neposredno ili preko drugog suda ili organa. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da će Općinski sud najekonomičnije provesti postupak izvršenja putem svog sudskog izvršitelja, odnosno u skladu sa ovim rješenjem postupiti prema zaključku Službe za inspekcijski nadzor broj 04-050-321-97 od 3. novembra 1997. godine, rješenju Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine, te rješenju Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine. U okviru postupka izvršenja sudski izvršitelj Općinskog suda imao je angažovati adekvatno pravno lice koje se bavi rušenjem objekta ili fizička lica radi izvršenja navedenih akata, a sve o apelantovom trošku.

5. Apelant nije učestvovao u navedenim postupcima pred Kantonalnim sudom.

6. Kantonalni sud je rješenjem broj 04 0 U 000548 09 Uvp od 7. decembra 2009. godine odbacio kao nedozvoljen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja o izvršenju Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog istaknuto, da se u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za preispitivanje pravosnažnog i izvršnog rješenja Kantonalnog suda koje je doneseno na temelju člana 72. stav 1. navedneog zakona radi prinudnog izvršenja pravosnažnog i izvršnog rješenja istog suda broj 004-0-U-06-000312 od 1. februara 2007. godine, a koje je potvrđeno presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju zahtjev za vanredno preispitivanje nije podnesen protiv odluke donesene u upravnom sporu u smislu člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, već protiv pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u postupku izvršenja izvršne sudske odluke, a protiv kog nije dozvoljen ni redovni ni vanredni pravni lijek, pa je shodno članu 44. stav 1. citiranog zakona apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odbačen kao nedozvoljen.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantovom mišljenju se ogleda u propustu Kantonalnog suda da utvrdi sve činjenice i okolnosti koje se odnose na odobrenje za građenje, a zbog čega je pogrešno primijenio Zakon o građenju. Po apelantovom mišljenju još uvijek je na snazi odobrenje za građenje koje mu je prvostepeni organ izdao rješenjem broj 05/1-23.2.452/2000 od 12. maja 2000. godine.

8. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 62. Zaštita sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom Federacije osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave, odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu, kojem se suprotno zakonu, neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu takva sloboda ili pravo. Zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije koje su povrijeđene radnjom iz stava 1. ovog člana osigurava se u postupku predviđenom odredbama članova 63. do 71. ovog zakona, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Član 63. Pojedinac čije je pravo i sloboda povrijeđeno radnjom iz člana 62. ovog zakona podnosi zahtjev nadležnom kantonalnom sudu.

Član 64. Zahtjev zbog nezakonite radnje može se podnijeti sve dok radnja traje. Član 69.

Kad sud nađe da je zahtjev osnovan, donijeće rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje. Sud će rješenjem iz stava 1. ovog člana odredi mjere koje treba preduzeti, da bi se uspostavilo zakonito stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije za slučaj neizvršenja rješenja. Rješenje suda izvršava organ, odnosno pravno lice iz člana 62. stav 1. ovog zakona čije je službeno lice, odnosno odgovorno lice učinilo nezakonitu radnju. Član 70. Protiv rješenja iz stava 1. člana 69. ovog zakona ne može se izjaviti žalba, ali se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije u roku od 8 dana od dana dostavljanja rješenja stranci. Član 72. Ako rješenje ne bude izvršeno u ostavljenom roku, nadležni sud će na zahtjev stranke izvršiti rješenje neposredno ili preko drugog suda ili organa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Apelant prije svega ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud prije svega mora utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.).

11. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja Kantonalnog suda koja su donijeta u postupku zaštite sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 62. Zakona o upravnim sporovima regulisano je da se zaštita sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine osigurava i u slučaju ako su te slobode i prava povrijeđene radnjom službenog lica u organu uprave kojom se neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu takva sloboda i pravo. Pravo na podnošenje zahtjeva u navedenom slučaju, u smislu člana 63. istog Zakona ima pojedinac čije je pravo ili sloboda povrijeđeno na navedeni način, te u zakonom određenim slučajevima Ombudsman. Zahtjev se također može podnijeti sve dok radnja traje. Iz odredbi Zakona o upravnim sporovima proizlazi da se ovaj postupak tiče podnosioca zahtjeva koji smatra da mu je pravo povrijeđeno i nadležnog organa čija radnja za rezultat ima sprečavanje ili ograničenje ustavom garantovanih prava i sloboda pojedinca. S obzirom na karakter ovog postupka tj. odnos javne vlasti i pojedinca, treća lica se ne mogu pojaviti kao „zainteresovano lice“ u smislu odredbi Zakona o upravnim sporovima koje se shodno primjenjuju i na ovaj postupak. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da se protiv rješenja donijetog u ovom postupku može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, ali ne i zahtjev za ponavljanje postupka, koji se, pored ostalog može izjaviti i u situaciji kada je „zainteresovanom licu“ onemogućeno učešće u postupku. Dovodeći u vezu navedeno, sa okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da apelant nije mogao biti učesnik u predmetnom postupku, odnosno da se u predmetnom postupku nije mogao pojaviti ni u svojstvu „zainteresovanog lica“.

12. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio da nepostupanjem odgovornog lica, inspektora i rukovodioca Službe za prostorno uređenje, nisu izvršeni konačni akti kojim je naloženo rušenje objekta koje je apelant bespravno sagradio, a zbog čega su podnosiocima zahtjeva povrijeđena prava iz člana 8. i člana 13. Evropske konvencije. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o postupku koji je bio „odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza“ apelanta, već o utvrđivanju povrede prava i sloboda podnosioca zahtjeva zbog radnje (nečinjenja) nadležnog prvostepenog organa.

13. Nadalje, Ustavni sud je mišljenja da su građanska prava apelanta utvrđivana upravo u aktima organa uprave za koja je Kantonalni sud u osporenim rješenjima konstatovao da nisu izvršeni (misli se na akte kojima je naloženo rušenje objekta koji je apelant bespravno izgradio), međutim te akte apelant nije osporio u ovoj apelaciji.

14. Također, apelant ne nudi dokaze, a to nije moguće utvrditi ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu da je do donošenja osporenih rješenja pokrenuo postupak legalizacije bespravno sagrađenog objekta, odnosno da ga je uspio legalizovati. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda izričito konstatovano da „iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da apelant nikad nije pribavio ni urbanističku suglasnost, ni građevinsku dozvolu, odnosno da nikad nije postupio u skladu sa odredbama Zakona o građenju“.

15. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3216/08 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio