Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/11 (M. B.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

  • Stara devizna štednja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-845/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 845/11, rješavajući apelaciju Mate Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Bilića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002425 10 Rev od 9. decembra 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 002425 10 Gz od 30. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 002425 08 P od 16. decembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mate Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trogira, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Mladen Marinčić, advokat iz Livna, podnio je 21. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002425 10 Rev od 9. decembra 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 002425 10 Gz od 30. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 002425 08 P od 16. decembra 2009. godine.

2. Prema stanju spisa, apelant je 31. januara 1990. godine podnio tužbu protiv tužene Privredne banke Sarajevo (u daljnjem tekstu: PBS), a zatim je podneskom od 12. febraura 2009. godine proširio tužbu i na tuženu Intesa Sanpaolo banku (u daljnjem tekstu: ISP), a kojom tužbom je tražio isplatu kamata u iznosu od 12,5 % počevši od 1. jula 1986. godine pa ubuduće dok traje ugovorena obaveza.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 P 002425 08 P od 16. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 P 002425 10 Gz od 30. marta 2010. godine, sud se oglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i odbacio apelantovu tužbu. Stavom II izreke prvostepenog rješenja je navedeno da se po pravomoćnosti rješenja predmet uputi Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge DD Sarajevo. Stavom III izreke rješenja apelant je obavezan da tuženoj PBS naknadi troškove postupka. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se tužena PBS u odgovoru na tužbu pozvala na Odluku Ustavnog suda broj U-14/05 od 2. decembra 2005. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 60/05) kojom je utvrđeno da Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza u BiH, koji je donesen nakon Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, u dijelu koji se tiče stare devizne štednje, nije u skladu sa Ustavom BiH (član 3), te da je naložio Parlamentarnoj Skupštini BiH da u roku od 3 mjeseca od objave odluke u Službenom glasniku BiH, donese Zakon koji će regulisati pitanje stare devizne štednje, te da je nakon toga Parlamentarna Skupština BiH donijela Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine («Službeni glasnik BiH» br. 28/06 i 72/07).

4. Također, u obrazloženju rješenja je navedeno da je Općinski sud, uvidom u fotokopiju štedne knjižice, utvrdio da je apelant zaključio ugovor o oročenju deviznih sredstava 1. januara 1984. godine s otkaznim rokom od 36 mjeseci s kamatom od 12,5 % i to sa tuženom PBS. Dalje, Općinski sud je naveo da je Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje određen postupak, način i rokovi izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje deponirane u domaćim bankama na teritoriji BiH, a članom 2. stav 1. istog zakona je propisano da se pod računima stare devizne štednje podrazumjevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji BiH sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine uključujući i kamatu obračunatu do tog datuma. Budući da je u konkretnom slučaju apelant deponovao svoja devizna sredstva u banku koja je poslovala na teritoriji FBiH od 31. decembra 1991. godine to se sredstva koja apelant potražuje smatraju starom deviznom štednjom, pa zato postoji obaveza države Bosne i Hercegovine za izmirenje obaveza po tužbenom zahtjevu apelanta. Dakle, slijedi da u konkretnom slučaju utuženo potraživanje potiče iz osnova stare devizne štednje. Odredbom člana 28. citiranog zakona je propisano da sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu rješeni pravosnažnim odlukama nadležnih sudova prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom.

5. Apelant je izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda broj 68 0 P 002425 10 Gz od 30. marta 2010. godine. Vrhovni sud je rješenjem broj 68 0 P 002425 10 Rev od 9. decembra 2010. godine, odbacio reviziju kao nedopuštenu, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za meritorno odlučivanje iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

6. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

10. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluke donesene u postupku u kojem su se redovni sudovi oglasili apsolutno nenadležnim za odlučivanje po njegovoj tužbi radi isplate kamata. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje potiče iz osnova stare devizne štednje i isti nije riješen pravosnažnom odlukom, sudovi su se shodno članu 28. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje oglasili ne nadležnim i predmet po službenoj dužnosti prenijeli na Agenciju za posredničke, informatičke i finansijske usluge D.D. Sarajevo. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizilazi da se osporenim odlukama nije odlučivao o «apelantovim građanskim pravima i obavezama » u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je tužba odbačena zbog apsolutne nenadležnosti suda, slijedi da se, apelantovi navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/11 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio