Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1294/11 (Albertine Nedine Kom Tagne i O. A. N.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Protjerivanje stranaca
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Strani državljanin
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Azil
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1294/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 1294/11, rješavajući apelaciju Albertine Nedine Kom Tagne i Malijedje Owona Aurelie Nature, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Albertine Nedine Kom Tagne i Malijedje Owona Aurelie Nature podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002619 10 U od 2. februara 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-14-8/10 od 2. avgusta 2010. godine u odnosu na pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo osobe da ne bude diskriminisana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na zabranu opće diskriminacije iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo iz člana 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a u vezi sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Albertine Nedine Kom Tagne i Malijedje Owona Aurelie Nature podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002619 10 U od 2. februara 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-14-8/10 od 2. avgusta 2010. godine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Albertine Nedine Kom Tagne (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Malijedje Owona Aurelie Nature, prvoapelanticina malodobna kćer (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), koje se trenutno nalaze u objektu Međunarodnog foruma solidarnosti, Klokotnica, Doboj Istok (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), koje zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 002619 10 U od 2. februara 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-1-07/1-41-1-14-8/10 od 2. avgusta 2010. godine. Apelantice su tražile da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti nadležnim organima javne vlasti da ne preduzimaju niti jednu radnju s ciljem udaljenja apelantica do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelantice su 29. marta 2011. godine urgirale što hitnije odlučivanje o apelaciji jer postoji realna opasnost od deportacije.
2. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-1-07/1-41-1-14-8/10 od 2. avgusta 2010. godine kojim je odbilo zahtjev apelantica za međunarodnu zaštitu i odredilo im rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja da dobrovoljno napuste teritoriju BiH.
3. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvoapelantica državljanka Republike Kamerun, sa važećim pasošem Republike Kamerun. Prvoapelantica je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu 6. maja 2010. godine Ministarstvu, Sektoru za azil, a u momentu podnošenja zahtjeva apelantice su bile smještene u PC „Rakovica“. U obrazloženju je navedeno da je nadležni organ na francuskom jeziku obavio razgovor sa prvoapelanticom, uz prisustvo punomoćnika zaposlenog u Udruženju „Vaša prava“, kao i predstavnika UNHCR-a, a prisutna je bila i drugoapelantica.
4. U tom razgovoru prvoapelantica je izjavila da je živjela u gradu Yaoundeu sa roditeljima, dva brata i tri sestre. Njena porodica još uvijek živi tamo i otac joj ima privatnu autoškolu a majka radi kao sekretarica u Ministarstvu pravde. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na pitanje zašto je napustila Kamerun i zatražila međunarodnu pomoć prvoapelantica istakla da je „protjerivana od šefa sela“ od 2002. godine kada je trebalo da se uda za njega, što je ona odbila. U obrazloženju je veoma opširno navedena prvoapelanticina priča o tome kako joj je šef sela prijetio ubistvom, „da će je napraviti ludom“ itd., zbog čega je ona oboljela i otišla u drugi dio države sa svojim djedom gdje se liječila. Dalje, prvoapelantica je navela da je „šefa sela“ upoznala jer je njegov otac bio prijatelj sa njenim djedom, ali nije mogla da se sjeti njegovog imena. Prvoapelantica je, takođe, pojasnila da „život žene šefa sela“ znači rituale prije udaje, život u poligamiji, „tajne rituale“ (obrezivanje žena itd.). Dalje, prvoapelantica je pojasnila kakva je funkcija šefa, te je pojasnila kakve su kazne ako seljani ne slušaju šefa sela, kao i da postoji mogućost da se žale „ali niko to ne radi“ (seljaci se prema njenom iskazu presele kod drugog šefa u drugo selo). Prvoapelantica je navela da šef može da ubije seljana ali „ne oficijelno“, odnosno navela je da se ne koriste fizička nego mistična sredstva, te da šefovi imaju specijalne moći koje dobijaju kroz razne obrede. Prvoapelantica je opisala kako je oboljela, kako se liječila u drugom kraju države, opisala simptome koje je imala (glavobolje i snove), te navela kako je „ona trebala da umre“, ali je umro njen djed koji je vodio na liječenje. Oko liječenja prvoapelantica je opisivala tretmane na koje je išla i da su joj u bolnici rekli da je sve u redu s njom. Prvoapelantica je dalje opisala „tradicionalni život“ njene porodice, jer oni žive u gradu ali imaju vezu sa selom i navela da nikada nisu imali problema sa šefom sela, štaviše, njen djed je bio pomoćnik šefa sela. Međutim, nakon svih događaja prvoapelantica je bila izbačena iz društva i okruženja i nije imala podršku ni od porodice koja ju je krivila za djedovu smrt. Prvoapelantica se izjasnila da njena familija nije imala problema sa magijom zbog nje. Takođe je izjavila da se boji da bi, ako se vrati u Kamerun, mogla da umre ili se razboli od neke bizarne bolesti, ili da izvrši samoubistvo, da se boji šefa kao i magije.
5. Ministarstvo je navelo da smatra da je prvoapelanticin iskaz kredibilan, te da smatra da su određene nelogičnosti izraz kulturoloških razlika zemlje porijekla i Bosne i Hercegovine.
6. Ministarstvo je navelo, pozivajući se na član 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, da se kod prvoapelantice radi o strahu od progona (u zemlji porijekla) zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini - po osnovu spola. Do ovakvog zaključka Ministarstvo je došlo na osnovu nekoliko definicija koje su ustanovljene u teoriji izbjegličkog prava. Naime, Ministarstvo je navelo da podnosilac zahtjeva za azil mora kumulativno ispuniti sljedeće uslove: nalaziti se izvan zemlje državljanstva ili zemlje uobičajenog mjesta boravka, osjećati osnovan strah od progona, a strah od progona mora biti u vezi sa jednim od sljedećih elemenata – rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost nekoj društvenoj grupi ili političko mišljenje ili biti u situaciji da ne može, ili ne želi zbog straha od proganjanja da traži zaštitu u zemlji državljanstva, odnosno uobičajenog mjesta boravka. Ministarstvo je, takođe, navelo da se pojam osnovanog straha sastoji od subjektivnog elementa, kao ličnog straha pojedinca, kao i objektivnog elementa koji je izražen u opravdanosti, odnosno osnovanosti straha. Navedeno je da je za zaključak o postojanju subjektivnog straha potrebno uzeti izjavu pojedinca, a za postojanje objektivnog elementa potrebno je izvršiti procjenu uslova u matičnoj zemlji. Ministarstvo se pozvalo na odredbe člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine na koji se oslanja član 91. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
7. Imajući u vidu navedene definicije, Ministarstvo je navelo da iz prvoapelanticinog iskaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o strahu od progona po osnovu pripadnosti određenoj društvenoj skupini po osnovu spola. Ministarstvo je navelo da je do ovakvog zaključka došlo na osnovu toga što se radi o određenoj grupi lica koja dijele zajedničku karakteristiku, ili koje društvo posmatra kao posebnu grupu. Dalje, Ministarstvo je navelo da ta karakteristika može biti urođena, nepromjenljiva ili na drugi način fundamentalna za ljudsko dostojanstvo, svijest ili uživanje ljudskih prava. Ministarstvo je navelo da spolna određenost predstavlja odnos između muškarca i žene utemeljen na društveno ili kulturološki konstituisanim identitetima, statusu, ulogama u društvu i dr., dok je spol biološko određenje. Ministarstvo je navelo da zahtjevi vezani za spolnu određenost obuhvaćaju djela seksualnog nasilja, nasilje u porodici, prisilno planiranje porodice, sakaćenje ženskih spolnih organa, kažnjavanje zbog prekoračenja društvenih moralnih vrijednosti i diskriminaciju homoseksualaca. Iz navedenog, Ministarstvo je zaključilo da spol može potpadati pod okrilje društvene grupe, a žene su primjer društvene podgrupe koje definiše urođena i nepromjenljiva karakteristika i koje se često tretiraju drugačije od muškaraca. Stoga je Ministarstvo zaključilo da se kod prvoapelantice, kao žene koja nije željela da se uda za šefa sela i prilagodi tradicionalnom načinu života u Kamerunu, može konstatovati da se radi o strahu od progona po osnovu pripadništva određenoj društvenoj grupi.
8. Dalje, Ministarstvo se pozvalo na informacije sadržane u izvještaju Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmanta), Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad, koji se bavio pitanjem silovanja žena u Kamerunu (koje je krivično djelo) i kažnjavanjem. Takođe, njemačka Agencija za međunarodnu saradnju pokrenula je kampanju protiv silovanja žena. Ministarstvo je navelo da iz izvještaja (La Maison des Droits de l'Homme a Douala, Cameroon Tribune) proizlazi da je nasilje nad ženama kažnjivo, predstavlja krivično djelo, pogotovo porodično nasilje. Iz izvještaja proizlazi da se ustavna prava žena u Kamerunu ne poštuju, ali da vlada čini napore na promociji prava žena u svim segmentima društva. Ministarstvo je, takođe, navelo da je pregledalo i izvještaj Amnesty International i Home Office Country of Origin Information Service.
9. Analizirajući prvoapelanticin iskaz, te izvještaje o zemlji porijekla i utvrđujući objektivne elemente zahtjeva za zaštitu, Ministarstvo nije pronašlo situaciju, odnosno okolnosti na koje se pozvala prvoapelantica. Ministarstvo je istaklo da se u izvještajima ne spominju šefovi sela, još manje magija koju koriste za podanike. Ministarstvo je navelo da je magija sigurno kao i u drugim zemljama prisutna u Kamerunu, ali prema mišljenju organa praktikovanje magije na način i u obliku koji je opisala prvoapelantica nije moguć. Takođe, Ministarstvo je navelo da se neće previše upuštati u magiju, vračanja i ostale metode tajnovitog i mističnog. Osim toga, prema stavu Ministarstva, djela magije nisu naučno dokazana, a i sama prvoapelantica je u izjavi navela da je moguće pokrenuti postupak sudske zaštite protiv lica koje se bave magijom. Isto je i sa šefovima sela, jer i oni podliježu krivičnom gonjenju ako prekorače ovlaštenja. Ministarstvo je zaključilo da bi prvoapelantica povratkom u Kamerun uživala zaštitu ukoliko bi magija na način kako je ona opisala bila usmjerena prema njoj. S tim u vezi je Ministarstvo naročito istaklo da se prvoapelantica u Kamerunu liječila, te su joj u bolnici rekli da joj je stanje normalno i da u tom smislu treba istaći da su institucije Kameruna dovoljno jake da spriječe i kazne takva djela. Stoga, Ministarstvo je zaključilo da prvoapelantica u Kamerunu ne bi bila izložena progonu nedržavnog aktera proganjanja onako kako se to propisuje Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.
10. Ministarstvo je ispitalo postojanje uslova za supsidijarnu zaštitu iz člana 105. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te je zaključilo da ne postoje razlozi prijeteće prirode kojim bi mogla biti povrijeđena ljudska prava. Nadležni organ je utvrdio da prvoapelantica povratkom u Kamerun ne bi bila podvrgnuta ozbiljnom kršenju ljudskih prava iz razloga određenih definicijom izbjeglice. Ministarstvo je navelo da, analizirajući prvoapelanticin iskaz u zahtjevu za azil, nije utvrdilo postojanje bilo kakvih elemenata izvan osnova definicija izbjeglice a koje bi je izlagali stvarnom riziku od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju, i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život ili osobe civila neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a što predstavlja osnov za odobrenje supsidijarne zaštite.
11. Imajući u vidu sve navedeno, organ je odlučio da obije zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan.
12. Protiv prvostepenog rješenja apelantice su pokrenule upravni spor. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 002619 10 U od 2. februara 2011. godine, kojom je tužbu odbio.
13. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog akta, te je zaključio da tužba nije osnovana. Sud BiH je naveo da je osporenim rješenjem odbijen zahtjev apelantica za međunarodnu zaštitu zato što je u toku postupka Ministarstvo utvrdilo da se radi o neosnovanom zahtjevu prema članu 109. stav 1, 116. stav 1. tačka c) i članu 157. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da ne postoje uslovi za supsidijarnu zaštitu iz člana 105. stav 3. navedenog zakona.
14. Polazeći o definicije „međunarodne zaštite“ i „stranca na supsidijarnoj zaštiti“ te konkretnog slučaja, Sud BiH je zaključio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijet zbog toga što prvoapelantica sa svojom malodobnom kćerkom, drugoapelanticom, ne želi da se vrati u Kamerun zbog degradirajućeg tretmana po osnovu spola i raširenog korištenja crne magije. Navedeno je da prvoapelantica, osim toga, ima subjektivno loše iskustvo sa šefom sela, te smatra da će biti odbačena od društva jer je zaključila brak sa osobom iz drugog plemena.
15. Sud BiH je naveo da smatra da su razlozi za odbijanje zaštite apelanticama koje je Ministarstvo dalo pravilni i da proizlaze iz izvještaja zemlje porijekla apelantica (na koje se Ministarstvo pozvalo), a iz kojih proizlazi da se u Kamerunu poštuju običaji i tradicija na štetu promovisanih građanskih i ljudskih prava. Takođe, iz izvještaja proizlazi da žene jesu u neravnopravnom položaju, ali se godinama čine napori da se stanje popravi i promovišu prava žena. Dakle, prema mišljenju Suda BiH, upravo iz ovih izvještaja proizlazi da vlasti u Kamerunu pokušavaju da poboljšaju položaj žena, da iskorijene nasljeđe, te da izmjenama zakona dostignu kriterij u kojem će žene imati drugačiji tretman i pravo na zaštitu od nasilja. Samim tim, prema mišljenju Suda BiH, prvoapelantica u slučaju vraćanja neće biti izložena progonu zbog pripadnosti bilo kojoj društvenoj grupi ili iz nekog drugog razloga koji je osnova za dodjeljivanje izbjegličkog statusa. Prema mišljenju Suda BiH, objektivna opasnost od progona nije utvrđena, a izvještaji koji su razmatrani ne ukazuju na postojanje „šefa sela“, magije, vračanje i ostalog kao pojave koja ima značajne i zabrinjavajuće efekte u Kamerunu. Osim toga, Sud BiH je naveo da prvoapelanticina izjava da je odbila da se uda za šefa sela, da je bila podvrgnuta magiji, pa da je u drugom dijelu države izliječena, ne daju opravdanje za njen zahtjev u smislu Evropske konvencije. Stoga je sud prihvatio zaključak Ministarstva da bi institucije Kameruna zaštitile apelantice u Kamerunu od progona od neimenovanih pojedinaca.
16. Dalje, Sud BiH je naveo da je neosnovan prigovor apelantica da Ministarstvo nije ispitalo postojanje osnova iz člana 105. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, iz razloga što je Ministarstvo navelo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je razlog prijetećih povreda pripadnost određenoj društvenoj skupini iz člana 105. stav 2. a supsidijarna zaštita primjenjuje se samo ukoliko ne postoje uslovi predviđeni članom 105. stav 2. navedenog zakona. Sud BiH je, takođe, naveo da je neosnovan prigovor apelantica da je u toku postupka povrijeđen Zakon o upravnom postupku, član 131.a) koji reguliše provođenje pripremnog postupka. Navedeno je da se pripremni postupak određuje u slučaju kad se održava usmena rasprava ili uviđaj, a da se prema članu 140. Zakona o upravnom postupku, usmena rasprava određuje obavezno u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima S tim u vezi, Sud BiH je naveo da se ne radi o postupku u kojem učestvuje više lica sa suprotnim interesima, već je u pitanju jednostranački postupak u kojem nije bilo potrebno saslušavati svjedoke ili provesti vještačenje. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o pružanju međunarodne zaštite, za koji je članom 109. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca propisano provođenje posebnog ispitnog postupka neophodnog za utvrđivanje potrebnih činjenica, razjašnjene spornih pitanja i omogućavanje strancu da iznosi dokaze, što je, prema mišljenju Suda BiH, prema stanju spisa u konkretnom slučaju i urađeno.
17. Apelantice smatraju da su im osporenom presudom Suda BiH povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo da ne budu podvrgnute mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo da ne budu diskriminisane iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i zabranu opće diskriminacije iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, tj. da kao stranac koji boravi na teritoriji Bosne i Hercegovine ne može biti protjeran, osim na osnovu odluke donesene u skladu sa zakonom, kao i da ima pravo da iznese razloge protiv svog protjerivanja i da se slučaj preispita. Apelantice navode da je osporena presuda Suda BiH nezakonita, te izražavaju strah za vlastiti život da bi povratkom u zemlju svog porijekla mogle biti ubijene, a u najboljem slučaju zatvorene i izložene nehumanom tretmanu i mučenju. U prilog svojim navodima, apelantice se pozivaju na izvještaje o Kamerunu koje su objavile vladine i nevladine međunarodne organizacije kao što su UNHCR, Amnesty International, Podsekretarijat za demokratiju i inostrane poslove Vlade Sjedinjenih Američkih Država i European Country of Origin Information Network (ECOI). Apelantice su navele da ovi izvještaji potkrjepljuju navode iz apelacije u pogledu stanja koje vlada u Kamerunu i opasnosti koja im prijeti za život i ličnu sigurnost u slučaju protjerivanja, a na što je prvoapelantica upozoravala tokom postupka pred upravnim i sudskim organima Bosne i Hercegovine. Prvoapelantica je, takođe, istakla da raspolaže nezvaničnim informacijama da kamerunski zvaničnici – gradonačelnik, „šef sela“, širi glasine da je prvoapelantica postala novi vođa pokreta za zaštitu žena, te da je kao takva iz Bosne i Hercegovine sklopila savez sa organizacijom Narodi južnog Kameruna (SCAPO) kako bi destabilizovala kamerunsku vladu. Osim opasnosti na koju apelantice ukazuju za vlastiti život i sigurnost, one navode da im u postupku pred Sudom BiH nije bilo omogućeno da se izjasne o svojim navodima, niti im je bilo omogućeno da se izjasne o pitanjima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom donošenja sporne presude kada je odlučivao o tužbi. Apelantice ističu da je razgovor vođen na francuskom jeziku, a taj jezik dobro ne govori jer se u Kamerunu govori 250 različitih jezika. Apelantice ističu da se Sud BiH nije suštinski bavio navodima i tvrdnjama, niti ih je razmatrao, već da je svoju odluku zasnovao isključivo na činjenicama iz intervjua pripadnika Ministarstva. Time su, prema mišljenju apelantica, prekršena, kako ustavna prava, tako i prava zagarantovana Evropskom konvencijom. Apelantice su uz apelaciju dostavile i Rješenje Ministarstva sigurnosti, Službe za poslove sa strancima, broj UP- 1/19.4.1-07.3-38-1/10 od 28. aprila 2010. godine, kojim je prvoapelantica stavljena pod nadzor radi provođenja rješenja o protjerivanju, odnosno do konačnosti rješenja o protjerivanju (a sa njom je i drugoapelantica). Apelantice su 27. aprila 2011. godine dostavile Ustavnom sudu Rješenje Ministarstva bezbjednosti, Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/18.8-07.3-110/11 od 21. aprila 2011. godine, kojim je apelanticama izrečena blaža mjera nadzora tako da im se ograničava kretanje na mjesto boravka – Sarajevo, za period od 21. aprila do 21. maja 2011. godine.
18. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.
(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnov za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
[…] A. Dopustivost prima facie
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
A.1. Pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju
21. U pogledu tvrdnji apelantica da im je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnute mučenju, nehumanom tretmanu i kažnjavanju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stavovi 34. i 67, Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te, s tim u vezi, odgovornost države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju, član 3. nameće obavezu da osoba u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi Evropski sud, Saadi protiv Italija [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125, 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba u pitanju biti suočena sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtijeva da sud ocijeni uslove u zemlji prijema protivne standardima člana 3 (vidi Evropski sud, Mamatkulov and Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretmani na koje se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka, moraju sadržati minimalan nivo surovosti da bi potpadali pod član 3. Konvencije. Ova ocjena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60, ECHR 2001-II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantovanog prava, član 3. se može primijeniti i kada opasnost potječe od osoba ili grupa koje nisu javni službenici (vidi Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40). U svakom slučaju, mora biti pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik obezbjeđivanjem odgovarajuće zaštite. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3 (vidi Evropski sud, N. protiv Finske, aplikacija broj 38885/02, stav 167, 26. juli 2005).
22. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u konkretnom slučaju, na temelju provedenog upravnog i sudskog postupka, zaključeno da apelantice ne ispunjavaju uslove propisane članom
105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u pogledu udovoljavanja zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi ni za pružanje supsidijarne zašite u smislu stava 3. navedene odredbe. Ministarstvo i Sud BiH su nakon provedenog postupka utvrdili da u konkretnom slučaju ne postoji realna opasnost da će se apelantice povratkom u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koje bi se po svojoj težini i posljedicama moglo okarakterisati kao progon, te da ne postoji opasnost da budu izložene smrtnoj kazni, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život. Ovakvo stanovište zasnovano je prije svega na izvještajima međunarodnih i inostranih organizacija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji porijekla apelantica. Na temelju navedenih izvještaja, zaključeno je da se situacija u zemlji porijekla popravila u pogledu promovisanja i zaštite prava žena, te da postoji sve veći nivo zaštite žena. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da su u toku postupka ocijenjeni razlozi zbog kojih je prvoapelantica napustila zemlju porijekla, te da proizlazi da se radilo o njenom subjektivnom osjećaju jer nije željela da se uda za „šefa sela“ i prilagodi tradicionalnom životu, kao i da je utvrđeno da joj je u drugom dijelu zemlje bilo bolje, te se navedene činjenice ne mogu ocijeniti kao progon ili individualna prijetnja prvoapelantici. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka koji je okončan osporenom presudom utvrđeno da ne postoji objektivna opasnosti od progona budući da zaštitu i ostvarivanje prava u zemlji porijekla obezbjeđuju organi domaće vlasti.
23. Na temelju svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi u postupku odlučivanja o zahtjevu apelantica za međunarodnu zaštitu propustili da razmotre neku relevantnu činjenicu ili da je nisu ocijenili. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na nedvosmislen način utvrđeno da apelanticama ne prijeti progon po nekom od pet elemenata iz definicije izbjeglice a što je uslov za pružanje međunarodne odnosno supsidijarne zaštite u smislu člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, pa je, u skladu sa članom 109. navedenog zakona, zahtjev apelantica za pružanje međunarodne zaštite odbijen kao neosnovan. Shodno navedenom, proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova za vjerovanje da bi apelantice povratkom u zemlju porijekla bile podvrgnute mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelanticama prijeti opasnost da budu izložene tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.
24. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. A.2. Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije
25. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanog Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, apelantice smatraju da je Sud BiH povodom tužbe u upravnom sporu odlučivao samo o procesnim stvarima, a da se nije upuštao u ocjenu navoda da im zbog uskraćivanja međunarodne zaštite prijeti opasnost da budu izloženi postupanju zabranjenom članom 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelantice protiv rješenja Ministarstva pokrenule upravni spor pred Sudom BiH koji je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je Ministarstvo pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pružanje međunarodne odnosno supsidijarne zaštite u smislu relevantnih zakonskih odredbi, te da im u slučaju povratka u zemlju porijekla ne prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, odnosno da im ne prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantice imale i koristile mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji su apelantice željele ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelantica iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
A.3. Ostali navodi
26. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelantice nisu posebno obrazložile kršenje ovih prava, ili su to učinile samo paušalno. U vezi sa navodima apelacije u odnosu na spomenuta ustavna prava i prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ovih prava na koja se pozivaju, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna pa zaključuje da su navodi apelantica o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno prima facie neosnovani.
27. Konačno, u vezi sa navodima apelantica koji se odnose na povredu člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa pravom iz člana 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponavlja da su u konkretnom slučaju apelantice imale i koristile mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije dao rezultat koji bi za njih bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran, ili da je apelanticama na bilo koji način bio uskraćen. Podržavajući svoju dosadašnju praksu u ovakvoj vrsti predmeta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5148/10 od 9. februara 2011. godine, tačka 51, do objavljivanja dostupna na www.ustavnisud.ba.), Ustavni sud naglašava da činjenica da je apelanticama odbijena međunarodna zaštita na osnovu zakonitih odluka (kako je to prethodno obrazloženo) ne znači sama po sebi da će se taj postupak okončati deportacijom, niti se na bilo koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o pravu apelantica na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelanticama uskraćena proceduralna prava iz člana 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Nasuprot tome, iz stanja spisa je evidentno da su apelantice u smislu garancija iz navedenog člana imale mogućnost da podnesu razloge protiv svog protjerivanja i da se njihov predmet preispita. Prema tome, slijedi da su i navodi apelantica u vezi sa kršenjem prava iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno prima facie neosnovani.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
B. Dopustivost ratione materiae B.1. Pravo na pravično suđenje
29. Apelantice smatraju da im je u toku postupka u kojem je donijeta osporena odluka Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
30. Ustavni sud podsjeća da se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo pravo, konkretno u Bosni i Hercegovini, regulirano je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito se zasniva na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca, a analogno tome, i odluka o protjerivanju stranaca iz Bosne i Hercegovine, isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićen članom 6. Evropske konvencije.
31. Tako se u odluci Evropske komisije za ljudska prava V.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva kaže: „Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana
6. Evropske konvencije. Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije“ (vidi odluku V.P protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2).
32. Ustavni sud smatra da je navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se tiče odlučivanja o zahtjevu apelantica za međunarodnu zaštitu u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da su odluke donesene na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu sa posebnim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.
33. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
34. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga za donošenje privremene mjere.
36. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović