Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2083/08 (Z. R.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Ništavost
- Član porodičnog domaćinstva
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2083/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2083/08, rješavajući apelaciju Zdravke Raljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravke Raljić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 943 od 15. februara 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj GŽ-1341/03 od 12. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravka Raljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 943 od 15. februara 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-1341/03 od 12. aprila 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2647/00 od 29. oktobra 2002. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 10. juna 1991. godine između apelantice kao davaoca izdržavanja i umrle Ruže Vuletić, kao primaoca izdržavanja, majke drugotuženog Milenka Vuletića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci 25. augusta 1995. godine, kao i da je apelantica nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu koji se nalazi u Banja Luci u ulici Beogradska broj 15, stan broj 5, u površini od 37m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je drugotuženi dužan priznati. Stavom drugim izreke presude obavezan je prvotuženi Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 556,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. oktobra 2002. godine do isplate.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provredenih dokaza utvrdio da su u konkretnom slučaju u potpunosti ispunjeni uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila apelantica sa primateljicom izdržavanja Ružom Vuletić, prednikom drugotuženog, a koji uslovi su utvrđeni odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanu Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) koji se na osnovu odrebi člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava RS («Službeni glasnik RS» broj 12/92) ima primjeniti u ovom sporu. Osnovni sud je, dalje, naveo da su međusobna prava i obaveze regulisani i naznačeni u tač. 1. i 2. predmetnog ugovora. Također, Osnovni sud je utvrdio da je prilikom ovjere sudija pročitao ugovor ugovornim strankama i ugovarače upozorio na posljedice ugovora. Obzirom da ove činjenice nije sporio niko od parničnih stranaka tokom postupka, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni ugovor pravno valjan, jer je sačinjen saglasno odredbama čl. 120. do 125. Zakona o nasljeđivanju.
4. Osnovni sud je u pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva apelantice, koji se odnosi na utvrđivanje činjenica vezanih za ekonomsku zajednicu življenja apelantice i primateljice izdržavanja, a na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, kao i izjave drugotuženog, utvrdio da je apelantica živjela sa primateljicom izdržavanja neprekidno od 1976. godine do njene smrti (11. februara 2000. godine), dakle duže od 10 godina. Nadalje, obzirom da je predmetni ugovor zaključen 1991. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantica na ovakav način shodno odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89; «Službeni list RBiH» broj 2/93 i «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99), stekla pravo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovim zakonom je predviđeno da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od 5 godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
5. Presudom Okružnog suda broj GŽ-1341/03 od 12. aprila 2006. godine djelimično je usvojena žalba prvotuženog, presuda Osnovnog suda broj P-2647/00 od 29. oktobra 2002. godine preinačena u dijelu kojim je utvrđeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i to tako što je tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu odbijen. U preostalom dosuđujućem dijelu, kojim je utvrđena pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju, žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom III izreke presude obavezan je prvotuženi da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 225,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. oktobra 2002. godine do isplate.
6. Okružni sud je prije svega naveo da je prvotuženi u žalbi istaknuo da prvostepeni sud nije nadležan da utvrđuje da li je apelantica po osnovu dugogodišenjeg življenja u ekonomskoj zajednici sa ranijim nosiocem stanarskog prava postala član porodičnog domaćinstva, pa samim tim i nosiocem stanarskog prava. Također je istaknuo da apelantica nije mogla postati nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, obzirom da nije ispunila uslove u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je ocijenio da žalba tuženog osnovano dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost odluke prvostepenog suda kojom je utvrđeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, Okružni sud je zaključio da među parničnim strankama nije sporno da su apelantica i primateljica izdržavanja Ruža Vuletić, prednik drugotuženog, zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju (25. augusta 1995. godine), kao i da je primateljica izdržavanja umrla 11. februara 2000. godine. Okružni sud je citirao odrebu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kao i odredbu člana 22. stav 1. istog zakona kojom je propisano da kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Dalje je navedeno, da ako je u stanu ostao samo jedan član porodičnog domaćinstva isti će o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje, a radi zaključenja ugovora o korištenju stana, kao i da ukoliko davalac stana na korištenje odbije da zaključi ugovor o korištenju stana sa članom porodičnog domaćinstva isti ima prava da se obrati stambenom organu radi donošenja rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U konkrentom slučaju, među parničnim strankama nije bilo sporno da se apelantica obraćala stambenom organu radi donošenja tog rješenja, ali da nije uspjela u postupku, obzirom da je taj organ zaključio da apelantica nije član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, imajući u vidu da je stambeni organ zaključio da apelantica nije član porodičnog domaćinstva. Okružni sud je primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Slubeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tkestu: ZPP), a u vezi sa članom 456. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.
7. Odlučujući o reviziji apelantice, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 943 od 15. februara 2008. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke naveo da je sporno pitanje od kada teče pravno dejstvo predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, da li od 10. maja 1991. godine, kada je potpisan, kako se to tvrdi u reviziji apelantice ili od 25. augusta 1995. godine kada je taj ugovor ovjeren kod suda. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju regulisan odredbom člana 120. Zakona o nasljeđivanju. Ovim ugovorom se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (stav 1.). Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suda (stav 2.). Vrhovni sud je konstatovao da iz ove odredbe proizilazi da je za ovaj ugovor potrebna pismena forma i ovjera od suda, i da od tog dana (ovjere ugovora od suda) teče njegovo dejstvo, bez čije ovjere takav ugovor ne bi bio pravno valjan. Pored toga, da bi neko lice iz osnova ugovora o doživotnom izdržavanju, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, koga je zaključilo sa nosocem stanarskog prava sa kojim je u tom stanu živio u ekonomskoj zajednici do njegove smrti, steklo pravo da se nakon smrti nosioca stanarskog prava odredi za nosioca tog prava, potrebno je da takav ugovor traje duže od 5 godina. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije protekao rok duži od 5 godina i zbog toga nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu.
8. Apelantica je navela da je došlo do povrede njenog «prava iz člana 2. te člana 6. tačka 3. K) i D) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. e) i 4. te stava 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te člana 1. Protokola navedene Konvencije». Međutim, iz dokumentacije priložene u spisu, kao i iz navoda apelacije proizilazi da ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da u konkrentom slučaju nisu pravilno primjenjene odrebe Zakona o stambenim odonosima, te da je na zakonit način trebala steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost, kao i prava na imovinu, apelantica nije posebno obrazlagala.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelantice i primateljice izdržavanja pravno valjan. Ono što je sporno je pitanje da li je apelantica na osnovu tog ugovora stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da je ključno u konkretnom slučaju utvrditi od kad teče pravno dejstvo predmetnog ugovora, odnosno od kad se računa dužina trajanja zajedničkog života apelantice, kao davaoca i pravne prednice drugotuženog kao primaoca doživotnog izdržavanja, da li od momenta potpisivanja ili od momenta ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi ovog pitanja zauzimali različito pravno stajalište. Osnovni sud nije ocjenjivao od kad teče pravno dejstvo predmetnog ugovora, nego je ocjenjivao dužinu zajedničkog života apelantice i primateljice izdržavanja u odnosu na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica sa primateljicom izdržavanja živjela u ekononskoj zajednici duže od 10 godina i da je time stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva, odnosno nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Suprotno zaključcima Osnovnog suda, Okružni sud je uvažio žalbu prvotuženog i u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Okružni sud je utvrdio da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6. stav 2. a u vezi sa članom 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Okružni sud je zaključio da je pitanje da li je apelantica stekla status člana porodičnog domaćinstva, odnosno nosioca stanarskog prava prethodno pitanje u nadležnosti organa uprave. S tim u vezi je utvrdio da apelantica kod nadležnog organa uprave nije uspjela ostvariti prenos stanarskog prava sa umrle primateljice izdržavanja na sebe, jer je nadležni organ uprave utvrdio da apelantica nije član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZSO i odbio njen zahtjev za donošenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana, kao neosnovan.
13. U konkretnom slučaju, predmetni postupak je okončan presudom Vrhovnog suda koji je odbio apelanticinu reviziju i potvrdio presudu Okružnog suda. Vrhovni sud je utvrdio da je pravilan stav Okružnog suda da je u ovom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, ali je za to u obrazloženju presude ponudio druge razloge. Za razliku od Okružnog suda koji je apelanticin tužbeni zahtjev odbio smatrajući da je pitanje da li je apelantica stekla stanarsko pravo prethodno pitanje koje je riješeno pred nadležnim organom uprave, Vrhovni sud je u odnosu na pitanje da li je apelantica na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu istakao da je ključno u konkretnom slučaju utvrditi od kad teče pravno dejstvo predmetnog ugovora od potpisivanja 10. juna 1991. godine ili od ovjere pred nadležnim sudom 25. avgusta 1995, godine. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 120. Zakona o nasljeđivanju koje propisuju da je ugovor o doživotnom izdržavanju formalan ugovor za čiju punovažnost je potrebna ovjera suda, zbog čega je zaključio da je pravno dejstvo ugovora nastupilo nakon ovjere od 25. avgusta 1995, godine, a kako je primateljica ozdržavnja umrla 11. febrara 2000. godine, utvrdio je da se nisu stekli uslovi iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a kojim je propisano da je potrebno da ugovor o doživotnom izdržavanju traje duže od pet godina da bi neko lice iz osnova tog ugovora, koga je zaključilo sa nosocem stanarskog prava sa kojim je u tom stanu živilo u ekonomskoj zajednici do njegove smrti, steklo pravo da se nakon smrti nosioca stanarskog prava odredi za nosioca tog prava. Osim toga, Vrhovni sud nije prihvatio stajalište prvostepenog suda koji je smatrao da je ključno od kad traje faktička zajednica života i kojim je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice jer je od 1976. godine živjela sa primateljicom izdržavanja neprekidno do njene smrti 11. februara 2000. godine, budući da je relevantno da ugovor o doživotnom izdržavanju bude sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suda.
14. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
16. Apelantica povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost ne elaborira niti navodi bilo kakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je njeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost povrijeđeno, izuzev što paušalno navodi da joj je to pravo povrijeđeno donošenjem odluke Vrhovnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelantica «žrtva» kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović