Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2175/08 (R. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2175/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-2175/08, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Krivošije podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-08-000 261 od 20. juna 2008. godine i rješanja Osnovnog suda u Višegradu broj I-846/05 od 15. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-08-000 261 od 20. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-

846/05 od 15. aprila 2008. godine.

2. Apelant je podnio prijedlog za izvršenje pravosnažnog rješenja Osnovnog suda broj: P-116/97 od 19. februara 1998. godine, kojim je utvrđeno da je Slavko Jovičić (u daljem tekstu: izvršenik) omeo apelanta u posljednjem faktičkom posjedu prava korištenja poslovnog prostora – garaže i kojim mu je naređno da uspostavi ranije faktičko stanje tako što će garažu i stvari u njoj vratiti apelantu kao i vratiti raniju bravu na vrata garaže.

3. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju broj: I-81/99 od 16. avgusta 1999.godine, kojim je odredio predloženo izvršenje, radi predaje garaže i pokretnih stvari u njoj apelantu u posjed i vraćanje ranije brave tj dovođenjem u prijašnje stanje.

4. Osnovni sud je donio zaključak broj I.845/05 od 17. marta 2008. godine kojim je odredio da se izvršenje radi predaje pokretnih stvari ima provesti na osnovu odredbe člana 197. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) te je određeno da će se sprovođenje izvršenja na pokretnim stvarima koje se nalaze kod izvršenika provesti predajom stvari apelantu, na osnovu rješenja o izvršenju broj I-

81/99 od 16. avgusta 1999.godine, na mjestu i u vremenu tačno određenom u zaključku (stav dva izreke rješenja). Istim zaključkom apelant je obavezan (stav četiri izreke) da obezbijedi tehničke uslove (transportna sredstva, fizičku snagu i dr.) za prijem stvar. Određeno je da će, ukoliko apelant ne obezbijedi neophodne uslove za primopredaju stvari, sud okončati izvršenje na pokretnim stvarima na način da će apelantu izdati potvrdu o preuzimanju stvari bez obzira što bi identifikovana stvar i dalje ostala u neposrednom posjedu izvršenika, sve zbog nemogućnosti apelanta da fizički stvar preuzme (stav pet izreke zaključka)..

5. Osnovni sud je donio rješenje broj I-846/05 od 15. aprila 2008. godine kojim je utvrdio da je postupak izvršenja određen rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine, a u vezi predaje pokretnih stvari apelantu, preciziranih u dispozitivu rješenja (a na osnovu zapisnika suda od 6. marta 2003. godine), okončan. Tačkom 2. dispozitiva rješenja pozvan je apelant da predmetne pokretne stvari preuzme od izvršenika, dok je tačkom 3. odbijen zahtjev apelanta da mu izvršenik preda hidrauličnu auto dizalicu i kabal.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je rješenjem o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine određeno izvršenje protiv izvršenika, a kako bi predao stvari apelantu. Nakon toga sud je 6. juna 2003. godine uz prisustvo nadležnih lica, apelanta i izvršenika sačinio zapisnik o stvarima koje izvršenik treba predati apelantu. Prema stavu Osnovnog suda izvršenje je provedeno primjenom člana 197. ZIP. Osnovni sud je naveo da član 197. ZIP upućuje da se izvršenje predajom stvari provodi tako da stvari od izvršenika oduzima sudski izvršilac i predaje ih tražiocu izvršenja. Nadalje, sud je naveo da su pred kućom izvršenika dana 11. aprila 2008. godine nadležna lica provela izvršenje. Osnovni sud je istakao da je apelant upozoren da pripremi sve uslove kako bi mu se oduzete stvari mogle predati (pod prijetnjom gubitka ovog prava) kao i da će sud izdati apelantu potvrdu čak i ukoliko fizički ne preuzme stvari od izvršenika (uslijed nemogućnosti apelanta da ih preuzme).

7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant imao primjedbe na stanje u kakvom su bile određene stvari koje su mu trebale biti predate, te ih nije preuzeo o čemu su službena lica sačinila potvrdu. Navedeno je da apelant je odbio da preuzme predmetnu potvrdu i da je odbio da je potpiše, da stvari koje su popisane apelant nije htio preuzeti niti je obezbijedio tehničke uvjete za preuzimanje pa su predmetne stvari ostale kod izvršenika u posjedu. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da se predmetni izvršni postupak ima smatrati okončanim, u skladu sa članom 64. u vezi sa članom

197. ZIP-a. Osnovni sud je naveo da iz zabilješke službenog lica proizilazi da su neke stvari oštećene ili nisu za upotrebu, ali da se izvršni postupak ima smatrati okončanim, a da apelant eventualna druga prava koja ima (kao pravo na isplatu novčanog iznosa) može ostvariti samo u posebnoj parnici. Osnovni sud je naveo da odredba člana 198. ZIP nije primjenjiva na konkretan slučaj kao i da ZIP ne upućuje šta se dešava u slučaju oduzimanja oštećenih stvari od izvršenika, već samo u slučaju ne pronalaska stvari kod izvršenika (član 198.). Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelantu dao dodatni rok od 8 dana da stvari preuzme.

8. U odnosu na dio rješenja, kojim je odbio apelanta da mu se preda auto dizalica i kabal Osnovni sud je naveo da mu dizalica nije ni dodjeljena izvršnom ispravom, odnosno rješenjem suda broj P-

116/97.

9. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Okruži sud je donio rješenje broj 014-0-

GŽ-08-000 261 od 20. juna 2008. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je prvo naveo da je po osnovu izvršene isprave broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine izvršni postupak, u odnosu na zahtjev apelanta za predaju u posjed predmetne garaže i vraćanje ranije brave, pravosnažno završen rješenjem Osnovnog suda broj I-

846/05 od 12. decembra 2006. godine. Nadalje je navedeno da je Osnovni sud nastavio postupak izvršenja u dijelu koji se odnosi na pokretne stvari, te da je, primjenom odredbi člana 64. i 197. ZIP-a, donio rješenje kojim se postupak izvršenja smatra okončanim, Istaknuto je da prema mišljenju Okružnog suda ovakva odluka prvostepenog suda nije dovedena u pitanje navodima iz žalbe.

10. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da odredbom člana 64. ZIP, propisano je da se postupak izvršenja smatra završenim, između ostalog, sprovođenjem izvršne radnje kojom se omogućava potpuno namirenje potraživanja tražioca izvršenja. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja prvostepeni sud je postupio u smislu odredbe člana 197. ZIP. Navedenom odredbom se propisuje sprovođenje izvršenja radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica. Prema odredbi člana 197. stav 1. ZIP, oduzeta stvar se predaje tražiocu izvršenja na licu mjesta, u kom kontekstu tražilac izvršenja ima obavezu da u momentu oduzimanja stvari od izvršenika obezbijedi sve uslove kako bi se primopredaja stvari i tehnički obavila. Navedeno je da u „tom smislu sud treba tražioca izvršenja u rješenju o izvršenju ili posebnim dopisom upozoriti na tu obavezu pod prijetnjom gubitka prava na stvarnu primopredaju tražene stvari u okviru započetog izvršnog postupka. Ukoliko tražilac izvršenja ne obezbijedi uslove za prijem pokretnih stvari postupak izvršenja se može okončati, tako što bi prisutnom tražiocu izvršenja sud izdao potvrdu o preuzimanju stvari bez obzira što bi faktički i dalje ostala u neposrednom posjedu izvršenika“.

11. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud je postupio po naprijed navedenoj odredbi ZIP i zaključkom broj: I.846/05 od 17. marta 2008. godine, upozorio apelanta na naprijed navedene obaveze pod prijetnjom gubitka prava, te je zakazao izvršenje predajom pokretnih stvari za dan 11. april 2008. godine. Međutim, kako apelant nije htio da preuzme pokretne stvari koje su bile predmet izvršenja po zapisniku o izvršenom popisu od 6. juna 2003. godine, prvostepeni sud je apelantu izdao potvrdu u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZIP. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud sproveo izvršne radnje kojima je apelantu omogućeno potpuno namirenje potraživanja u pogledu predaje pokretnih stvari pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 64. ZIP donio pobijano rješenje. Okružni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta da je Osnovni sud povrijedio odredbe ZIP. Takođe, Okružni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta kojim je prvostepeno rješenje pobijao u dijelu odluke kojom je odlučeno u pogledu predaje auto dizalice, budući da ista nije bila predmet izvršenja, po zapisniku o izvršenom popisu pokretnih stvari od 6. juna 2003. godine.

12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra pogrešnim zaključak sudova da je rješenje o izvršenju izvršeno. Apelant ističe da izvršenje nije okončano, jer u skladu sa odredbama zakona treba smatrati da stvari nisu pronađene kod izvršenika i u situaciji kada su stvari sa tako izmijenjenim svojstvima da se ne mogu dalje koristiti u svrhu namjene koju imaju. Nadalje, apelant osporava i zaključak kojim je odbijen njegov zahtjev u pogledu autodizalice, jer prema mišljenju apelanta izvršenje se odnosi na istu, jer je obuhvaćena zapisnikom o popisu stvari.

13. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03, 85/03 i 64/05), relevantene odredbe glase: Dovršenje izvršenja

Član 64.

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

XVII IZVRŠENJE

RADI PREDAJE I ISPORUKE POKRETNIH STVARI

Izvršenje radi predaje određenih stvari koje se nalaze kodizvršenika ili trećeg lica Član 197. (1) Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika sprovodi se tako što sudski izvršilac oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz potvrdu tražiocu izvršenja. []

Izvršenje radi predaje određenih stvari koje se nisu moglenaći kod izvršenika niti kod trećeg lica

Član 198. (1) Ako stvari nisu nađene niti kod izvršenika niti kod trećeg lica, sud će u istom postupku, na prijedlog tražioca izvršenja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te vrijednosti.

Pravo na naknadu štete

Član 201.

Odredbama glave XVII ovog zakona ne dira se u pravo tražioca izvršenja da u parnici traži od izvršenika naknadu štete koja mu je nanesena tim što mu predaja odnosno isporuka stvari nije obavljena.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Apelant u apelaciji osporava zaključke redovnih sudova, a navodi iz apelacije se odnose na pogrešno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, imajući u vidu osnovni žalbeni i apelacioni navod apelanta – da su redovni sudovi trebali primijenti član 198. ZIP na konkretni slučaj, odnosno apelantu u izvršnom postupku dosuditi novčani iznos za stvar koja je pronađena kod izvršenika potpuno oštećena, da je to pravno pitanje razmatrano i raspravljeno u pravnoj praksi i teoriji. Naime, udovoljavanje takvom zahtjevu u izvršnom postupku ne bi više vodilo izvršenju pravosnažne presude već novoj parnici unutar izvršenog postupka. Sudovi su jasno naveli da ZIP ne tretira postupanje sa „oštećenom stvari“ te su u tom pravcu apelanta uputili na ostvarivanje svog eventualnog prava u parnici. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2175/08 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio