Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2198/08 (S. Č.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2198/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-2198/08, rješavajući apelaciju Senade Čajdrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Čajdrić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-001 029 od 12. maja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-V-06-000 156 od 5. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senada Čajdrić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 029 od 12. maja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043- 0-V-06-000 156 od 5. januara 2007. godine.
2. Općinski sud je postupajući u vanparničnom predmetu u pravnoj stvari predlagatelja ranijih vlasnika eksproprisane nekretnine, apelantice i Senada Ibrahimovića (u daljnjem tekstu: brat apelantice), protiv protivnika predlagatelja i korisnika eksproprijacije Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, donio Rješenje broj 043-0-V-06-000 156 od 5. januara 2007. godine kojim je utvrdio iznos novčane naknade za nekretnine ranijih vlasnika apelantice i njenog brata, eksproprisane rješenjem Općinske uprave za imovinsko pravne poslove, geodetske i katastar nekretnina Općine Zenica broj 09-473-2/96 od 13. septembra 1996. godine, od 5.300,00 KM te je korisniku eksproprijacije Javnom preduzeću za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ Zenica naloženo da naknadu od 5.300,00 KM isplatiti ranijem vlasniku u roku od 15 dana računajući od dana prijema ovog rješenja sa zateznim kamatama po stopi predviđenoj članom 85. Zakona o eksproprijaciji.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je Rješenjem Općinske uprave za imovinsko pravne poslove, geodetske i katastar nekretnina Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinska uprava za imovinsko pravne poslove) broj 09-473-2/96 od 13. septembra 1996. godine, izvršena eksproprijacija nekretnina ranijih vlasnika u površini od 1061 m2, kojim su obuhvaćene i nekretnine apelantice i njenog brata pobliže označene ovom presudom, površine od 265 m2. Općinski sud je takođe utvrdio da se pred ovim sudom vodio postupak pod brojem R-247/00 i R-51/02 i da je u tom postupku zaključen Sporazum o naknadi sa ranijim vlasnicima eksproprisanih nekretnina koje su bile predmet rješenja Općinske uprave za imovinsko pravne poslove broj 09-473-2/96, na temelju kojeg sporazuma je ranijem vlasnicima utvrđena i isplaćena naknada za eksproprisano zemljište, osim za apelanticu i njenog brata koji su odbili da potpišu navedeni sporazum. Apelantica je na ročištu od 30. januara 2002. godine, nakon što je odbila ponuđeno zemljište na lokaciji u naselju Klopču i Tetovu kao zamjenu za eksproprisano zemljište, zahtjevala dodjeli drugog raspoloživog općinskog zemljišta, kao ekvivalent za eksproprisanih 265 m2, i to za nepokretnosti u okviru I gradske zone ili dodjelu poslovnog prostora na koji način bi riješila pitanje svoga zaposlenja. Na raspravi održanoj 21. septembra 2006. godine Javno preduzeće za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ Zenica (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) je istakao je da je od Stručne službe Vijeća Općine Zenica i od Načelnika Općine Zenica dobio odgovor da Općina Zenica nema na raspolaganju zemljište koje bi moglo biti ponuđeno apelantici, pa je predlažio da se apelantici isplati naknada u novcu prema Odluci za određivanje naknade za gradsko građevinsko zemljište koje se preuzima od ranijih vlasnika, objavljenoj u Službenim novinama Općine Zenica broj 1/05. Općinski sud je nakon izvršene identifikacije predmetnog eksproprisanog zemljišta od strane stručnog lica geodetske struke i na temelju nalaza vještaka poljoprivredne struke koji je utvrdio vrijednost predmetnog zemljišta prema odredbi člana 49. Zakona o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» br. 12/87, 38/89 i 21/91, «Službeni list RBiH» br. 20/93, 11/94 i 15/94) i u skladu sa Odlukom Općine Zenica za određivanje naknade za gradsko građevinsko zemljište koje se preuzima od ranijih vlasnik, odredio vrijednost predmetnog zemljišta u iznosu od 5.300,00 KM. Dakle, imajući u vidu činjenicu da Općina Zenica ne posjeduje u gradskoj zoni zemljište koje bi se moglo dati apelantici u zamjenu za njeno eksproprisano zemljište, te s obzirom da je apelantica odbila prihvatiti ponuđeno zemljište u naselju Klopče i Tetovo, ovaj sud je zaključio da iznos od 5.300,00 KM predstavlja pravičnu naknadu apelantici kao ranijem vlasniku eksproprisanih nekretnina, pa je stoga donio odluku kao u izreci ove presude.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja donio rješenje broj 004-0-Gž-07-001 029 od 12. maja 2008. godine, kojim je žalbu apelantice djelimično uvažio i prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno o zateznim kamatama preinačio, tako što je utvrdio da na dosuđeni iznos naknade od 5.300,00 KM zatezna kamata teče od dana donošenja prvostepenog rješenja o određivanju naknade, odnosno od 5. januara 2007. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice odbijena i rješenje prvostepenog suda potvrđeno. Pošto je ispitao pobijano rješenje u dijelu koje se pobija žalbom i postupajući po službanoj dužnosti u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Kantonalni sud je zaključio da je je žalba apelantice djelimično osnovana. Ovaj sud je odbio kao neosnovane navode apelantice da je prvostepeni sud proizvoljno primjenio odredbu člana 49. i 62. Zakona o eksproprijaciji ocijenivši da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe navedenog zakona, jer iz stanja spisa suprotno navodima apelantice proizilazi da je apelantici odbila ponudu za dodjelu zamjenskog zemljišta na lokaciji u naselju Klopču i Tetovu, što je ovaj sud utvrdio uvidom u zapisnik sa ročišta održanog 30. januara 2002. godine, u kojem je kostatovana izjava apelantice; i dalje insistiram na dodjeli drugog odgovarajućeg zemljišta iz razloga što ponuđene lokacije u naselju Tetova i Klopča nisu prihvatljive i na iste ne želim pristati. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio odluku i utvrdio visinu naknade koja pripada apelantici za ekspropisane nekretnine, cijeneći nalaz vještaka poljoprivredne struke koji je i po ocjeni Kantonalnog suda suda stručno i uvjerljivo obrazložen, i kojim nalazom je vještak osnov za određivanje visine novčane naknade odredio na temelju procjene vrijednosti eksproprisanog zemljišta prema odredbi člana 49. stav 1. i 2. Zakona o ekspriprijaciji, i odredbama Odluke za određivanje naknade za gradsko građevinsko zemljište koje se preuzima od ranijih vlasnika Općine Zenica. Kantonalni sud je takođe konstatovao da ni apelantica nije imala primjedbi na navedeni nalaz, ali da je i dalje ostala kod zahtjeva za davanja zamjenskih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 49. stav 1. i 2. kojom je propisano da; pri određivanju naknade za eksproprisano poljoprivredno i građevinsko zemljište cijeniće se korist koju može dati zemljište redovnim iskorištavanjem, korist koju je raniji vlasnik imao od tog zemljišta, a naročito cijena odgovarajućeg poljoprivrednog odnosno građevinskog zemljišta, i da se; tržišna cijena eksproprisanog poljoprivrednog odnosno građevinskog zemljišta utvrđuje na osnovu podataka o prometnoj vrijednosti koju daje opštinski organ uprave društvenih prihoda i podataka o iznosima iz postignutih sporazuma o određivanju pravične naknade za eksproprisano zemljište u toj opštini. Članom 65. stav 1. i 4. navedenog zakona propisano je da se; naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem u zamjenu, u cjelini ili djelimično druge odgovarajuće nepokretnosti na kojoj može postojati pravo svojine. Ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati davanje u zamjenu druge nepokretnosti, naknada se određuje u gotovom novcu u visini vrijednosti eksproprisane nepokretnosti koja se utvrđuje prema odredbama ovog zakona. Kantonalni sud je dalje ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda kojim je protivnik apelantice i korisnik eksproprijacije obavezan da na utvrđeni novčani iznos za eksprporisane nekretnine zakonsku zateznu kamatu plati po stopi predviđenoj članom 85. Zakona o eksproprijaciji s obzirom na stupanje na snagu novog Zakona o eksproprijaciji („Služene novnine FBiH“, broj 70/07), kojim je članom 70. istog zakona regulisano, da zakonska zatezna kamata na iznos određen kao naknadu za eksproprisane nekretnine teče od dana donošenja odluke o određivanju naknade. Kako je u konkretnom slučaju naknada određena 5. januara 2007. godine to je Kantonalni sud rješenje prvostepenog suda preinačio i odlučio kao u izreci presude
5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi proizvoljno primjenili odredbu člana 65. stav
1. Zakona o eksproprijaciji, jer kako ističe navedena odredba zakona jasno ukazuje da se naknada za eksproprisanu nepokretnost u pravili određuje davanjem u zamjenu u cjelini ili djelimično druge odgovarajuće nepokretnosti na kojoj može postojati pravo svojine, čime se eliminiše opcija isplate u gotovom novcu, koju apelantica ni po kojem kritriju ne smatra pravičnom naknadom za eksproprisane nepokretnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović