Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2227/08 (H. S.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2227/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2227/08, rješavajući apelaciju Halida Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halida Smajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 08-000519 od 10. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-1813/04 od 17. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halid Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000519 od 10. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal.1813/04 od 17. januara 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. septembra 2008. godine.

2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj Mal.1813/04 od 17. januara 2008. godine obavezao apelanta da tužitelju JKP „Vodovod i kanalizacija“ iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime isporučene vode za period od 18. jula 2002. godine do 20. maja 2003. godine isplati dug u iznosu od 282,60 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 18. jula 2003. godine pa do isplate, te da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 23,60 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Istom presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 98,40 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj ovom sudu na temelju vjerodostojne isprave podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi duga u iznosu od 541,40 KM, po kojem je sud dozvolio izvršenje i donio Rješenje o izvršenju broj I-11865/03 od 2. septembra 2003. godine. Budući da je protiv navedenog rješenja apelant blagovremeno izjavio prigovor, to je ovaj sud Rješenjem broj I-11865/03 od 9. februara 2004. godine stavio van snage rješenje o izvršenju, i predmet je po pravosnažnosti ovog rješenja dostavljen na redovni parnični postupak. Dalje, postupajući po rješenju Općinskog suda broj Mal.1813/04 od 6. aprila 2005. godine tužitelj je prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje uredio u smislu odredbe člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), podneskom od 18. aprila 2005. godine. U tužbi je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva, potraživanje koje ima prema apelantu za isporučenu vodi u periodu od 1. januara 2002. godine do 20. juna 2003. godine sa zateznom zakonskom kamatom na glavni dug počevši od 20. juna 2003. godine, pa je zatražio da sud donese odluku kojom će obavezati apelanta da mu plati iznos od 541,40 KM sa zateznom zakonskom kamatom, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Na pripremnom ročištu apelant je precizirao tužbeni zahtjev jer je apelantu poslije utuženja stornirao dio duga, tako da umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva on sada glasi na iznos od 478,70 KM za period od 28. februara 2002. godine do 20. maja 2003. godine. U obrazloženju presude dalje je navedeno da je taj sud tokom postupka proveo dokaze, uvidom u specifikacije neplaćenih računa koje je ispostavio tužitelja na ime apelanta, kartice komitenta za 2002. i 2003. godinu, i račune tužitelja ispostavljene apelantu za isporučenu vodu za vremenski period od 28. februara 2002. godine do 20. maja 2003. godine, pa je nakon izvršene ocjene navoda punomoćnika tužitelja i apelanta primjenom člana 7. i 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci presude. Na temelju izvedenih dokaza sud je ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja za period od 28. februara 2002. godine pa do 18. jula 2002. godine, jer ocjenom dokaza utvrdio da je tužitelj prijedlog za izvršenje ovom sudu podnio 18. jula 2003. godine, pa je primjenom člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03, i daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisano da zastarijevaju za jednu godinu između ostalog potraživanja naknade za isporučenu vodu, zaključio da su potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju zastarjela do 18. jula 2002. godine. Prema tome, Općinski sud je, postupajući u smislu odredbe člana 262. a u vezi sa članom 378. ZOO i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, zaključio da je apelant dužan tužitelju na ime duga za isporučenu vodu isplatiti iznos od od 286,00 KM i to za period 18. jula 2002. godine do 20. maja 2003. godine, dok je višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog tužiteljevog iznosa odbijen. Dalje, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i paušalan apelantov prigovor u vezi s nerealnom potrošnjom vode i visokim računima za potrošnju vode, jer apelant u toku postupka ničim nije dokazao ove svoje navode. Također, ocijenio je neosnovanim apelantove navode kojim prigovara da tužitelj dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev nije dostavio u originalu, jer se iz cjelokupne dokumentacije koju je tužitelj priložio jasno se vidi da je priložena dokumentacija originalna. Istom presudom sud je obavezao apelanta da na dosuđeni iznos duga tužitelju isplati pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i to počevši od 18. jula 2003. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate u smislu odredbe člana 277. a u vezi sa članom 324. ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju odredbe člana 383, 386. stav 2. i 396. stav 1. ZPP-a.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Presudom broj 003-0-Gž-08-000519 od 10. juna 2008. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon što je pobijanu presudu ispitao u smislu navoda žalbe, a vodeći računa shodno članu 221. ZPP-a o povredama odredaba koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, te pravilnu primjenu materijalnog prava, zaključio da je apelantova žalba apelanta. Na temelju stanja spisa i razloga ožalbene presude, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da apelant prema priloženim računima tužitelja, na ime utroška vode za period od 18. jula 2002. godine do 20. maja 2003. godine duguje tužitelju iznos od 282,60 KM, pa je stoga zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da tužitelju plati dug u navedenom iznosu, dok je višak zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen. Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud nezakonito postupio po tužiteljevoj tužbi, koja ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ZPP-a, jer iz sadržaja tužbe koju je tužitelj uredio 18. aprila 2005. godine jasno proizlazi da ona sadrži zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, činjenice na kojima tužitelj zasniva svoj tužbeni zahtjev, označenje vrijednosti spora, dokaze na temelju kojih se utvrđuju te činjenice, pravni osnov tužbenog zahtjeva i druge podatke koje u skladu s odredbom člana 334. ZPP-a mora imati svaki podnesak, tj. da tužiteljeva tužba sadrži sve elemente potrebne za postupanje. Također, odbijen je kao neosnovan i apelantov prigovor da je izreka pobijane presude nerazumljiva, pozivajući se na odredbu člana 191. stav 3. ZPP kojom je propisano da izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženje, kao i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. Naime, prvostepenom presudom apelant je obavezan da tužitelju na ime isporučene vode za period od 18. jula 2002. godine do 20. maja 2003. godine isplati iznos od 282,60 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. jula 2003. godine pa do isplate. Dakle, u izreci presude je jasno naveden apelantov dug tužitelju i period na koji se dug odnosi. Kantonalni sud je isto tako ukazao da je tačno da u izreci presude sud mora potpuno odrediti kako tužbeni zahtjev koji usvaja, tako i koji odbija, te je tačno da je stavom trećim izreke prvostepene presude, s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen, međutim imajući u vidu da se tužitelj nije žalio na ovako odlučenje suda (na ovaj dio izreke presude), Kantonalni sud smatra da je ovaj prigovor tuženog irelevantan, zbog toga što taj dio presude nije dosuđen na njegovu štetu. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 69. ZPP-a, jer tužitelj uz uređenu tužbu nije apelantu dostavio dokaze, odnosno da je dokaze dostavo tek na glavnoj raspravi, pa je s tim u vezi Kantonalni sud konstatovao da je tužitelj, postupajući prema odredbi člana 77. ZPP-a, na pripremnom ročištu dostavio sve dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, a što ni sam apelant u svom pismenom podnesku ovom sudu od 11. decembra 2007. godine nije osporavao. Isto tako, odbijeni su kao neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud donio presudu na osnovu kartica komitenta za 2002. i 2003. godinu, zbog toga što je utvrđeno da iz prvostepene presude i spisa predmeta proizlazi da je sud visinu tužiteljevih potraživanja utvrdio na temelju relevantnih dokaza, računa.

5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je isprave na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev dobio na ročištu za glavnu raspravu, što smatra povredom odredaba ZPP-a, zbog toga što drugostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio dokaze. Smatra da se ne može ispitati kako je ovaj sud utvrdio visinu duga, jer je do dosuđenog iznosa mogao doći samo na temelju vještačenja vještaka ekonomske struke zbog čega smatra da su osporenom presudom povrijeđene odredbe ZOO. Dalje, navodi da tužitelja u predmetnom postupku nije zastupao zakonski zastupnik-direktor. Dopunom apelacije od 4. septembra 2008. godine apelant u suštini ponavlja navode iz apelacije i navode iz žalbe izjavljene protiv presude prvostepenog suda, koje je drugostepeni sud razmatrao i ocijenio ih neosnovanim, a tiču se apelantovih navoda da su mu dokazi uz tužbu dostavljeni tek na glavnoj raspravi održanoj 11. decembra 2007. godine, čime je prvostepeni sud postupio protivno odredbama ZPP-a, pa s tim u vezi tvrdi da su mu pogrešno dosuđene i zakonske zatezne kamate.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije od 4. septembra 2008. godine, Ustavni sud uočava da apelant u dopuni apelacije ponavlja navode iz same apelacije, kao i navode iz žalbe na presudu prvostepenog suda, koje je Kantonalni sud već razmotrio i ocijenio ih neosnovanim, tako što je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Navodi iz dopune tiču se tvrdnji da su mu dokazi uz tužbu dostavljeni na ročištu za glavnu raspravu čime je prvostepeni sud postupio protivno odredbama ZPP-a, a s tim u vezi da su mu pogrešno dosuđene i zakonske zatezne kamate. Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2227/08 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio