Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2254/08 (M. V.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2254/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2254/08, rješavajući apelaciju Milivoja Vujovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Vujovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

KŽ-08-000 027 od 15 maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-K-07-000 007 od 24. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Vujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Predrag Ivanković advokat iz Trebinja, podnio je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-KŽ-08-000 027 od 15 maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-K-07-000 007 od 24. decembra 2007. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 015-0-K-07-000 007 od 24. decembra 2007. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo Ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Primjenom člana 62. KZ RS prema apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta–pištolja marke CZ M -57 kal. 7,62 mm, fabričkog broja F-61007 koji je bio upotrebljen za izvršenje predmetnog krivičnog djela uz oslobađanje obaveze naknade troškova postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je analizom provedenih dokaza (iskaza više svjedoka, vještaka i materijalnih dokaza) čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude utvrđeno da je 9. jula 2006. godine oko 22,00 sata u Bileći u ljetnoj bašti ispred ugostiteljskog objekta „Dobrovoljci“, nakon međusobne prepirke između apelanta i oštećenog D. D (u daljem tekstu:oštećeni), apelant izvadio iza pojasa pantolona predmetni pištolj, te iz istog ispalio jedan metak i tom prilikom nanio tjelesnu povredu oštećenom u predjelu lijeve strane grudi u vidu prostreline čiji kanal zahvata kožu i potkožno tkivo, a koja prostrelina se nastavlja zahvatajući lijevu nadlakticu oštećenog. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je detaljnom analizom provedenih dokaza utvrđeno da radnje apelanta koje je preduzeo kritiče prilike nisu bile isprovocirane protivpravnim napadom od strane oštećenog. Okružni sud je nadalje obrazložio da je do navedenog zaključka nesumnjivo došao na osnovu iskaza oštećenog, jer je po mišljenju suda, oštećeni dao opis predmetnog događaja na jasan, precizan i uvjerljiv način. Nadalje, Okružni sud je naveo da je potvrdu istinitog svjedočenja oštećenog našao u iskazu svjedoka D. K., budući da je isti suštinu i preciznost detalja koji karakterišu predmetni događaj, opisao na identičan način kao oštećeni. Pored toga, Okružni sud je naveo da je ovakav zaključak suda potvrdila i činjenica da su vještaci dr. Željko Karan i Milko Marić verziju predmetnog događaja kako je opisuju oštećeni i svjedok D. K., ocjenili apsolutno mogućom sa sudsko-medicinskog i balističkog aspekta. Također, Okružni sud je naveo da su svjedoci O.B., koja je kritične večeri radila u ugostiteljskom objektu, i B. V. koji je sjedio u apelantovom društvu, posredno potvrdili činjenicu da apelant nije bio izložen protivpravnom napadu od strane oštećenog. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da djelovanje apelanta prilikom kritičnog događaja ne sadrži elemente nužne odbrane, niti njenog prekoračenja, jer to djelovanje, po mišljenju suda, nije imalo svojstvo odbrambenog čina, a na čemu je apelant temeljio koncept svoje odbrane.

3. Naime, Okružni sud je obrazložio da nije prihvatio iskaz apelanta koji je dao u svojstvu optuženog jer je utvrdio da u njegovom iskazu postoji bitna nedosljednost sa onim što je apelant izjavio u toku istrage, ostavljajući pri tome dojam nejasnosti, nepreciznosti i opšte konfuzije. Stim u vezi, Okružni sud je naveo da je takvom apelantovom iskazu uskratio povjerenje, ocjenivši ga neuspjelim pokušajem predstavljanja konstrukcije događaja usmjerene radi izbjegavanja vlastite odgovornosti. Također, Okružni sud je naveo da su i vještaci dr. Ž. K. i balističar M. M., prilikom prezentiranja svog nalaza i mišljenja na glavnom pretresu zaključili da je verziju predmetnog događaja koju je opisao apelant, nemoguće analizirati sa sudsko-medicinskog i balističkog aspekta zbog nedostatka potrebnih detalja. Okružni sud je nadalje naveo, da je u toku postupka saslušao brojne svjedoke (u obrazloženju presude poimenično navedeni), čija svjedočenja nemaju karakter odlučnog značaja za predmetni krivični postupak, ali je iste sa pažnjom cijenio jer su u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima dali svoj znatan doprinos u pravcu rasvjetljavanja utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome sud je naveo da je poseban značaj poklonuo iskazu svjedoka B. V. koji je kritične večeri bio u apelantovom društvu, a koji je sud ocijenio objektivnim i nepristrasnim jer je utvrdio da njegovo viđenje događaja odgovara verziji događaja koju su opisali oštećeni i svjedok D. K. Također, Okružni sud je naveo da je kao istinite i uvjerljive ocijenio iskaze svjedoka odbrane Vanje i Savete Vujović, apelantove kćerkke i supruge iz kojih je saznao karakter nesporazuma i nesuglasica između apelanta i oštećenog kao i mogući motiv predmetnog krivičnog djela.

4. U odnosu na prijedlog odbrane da se izvrši rekonstrukcija događaja, Okružni sud je obrzložio da navedeni prijedlog odbrane nije prihvatio jer je zaključio da bi ista bila obavljena na način kako je apelant predstavio okolnosti pod kojima se desio predmetni događaj, pa je s tim u vezi zaključio da rekonstrukcija događaja ne bi bila od značaja za utvrđenje činjenica koje bi uticale za drugačije razjašnjenje stvari. Nadalje, cijeneći činjenično utvrđenje da apelant prije ispaljenja metka u pravcu tijela oštećenog, nije bio izložen napadu od strane oštećenog, Okružni sud je zaključio da je neprihvatljivim nalaz i mišljenje vještaka dr. G.C., angažovanog od strane odbrane, a po kome je na reakcije apelanta uticao strah izazvan osjećajem da je fizički savladan, da je u nezavidnoj situaciji i da mu je preostala jedina mogućnost da puca. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je detaljnom analizom provedenih dokaza, cijeneći iste pojedinačno i u međusobnoj vezi sa medicinskom dokumentacijom oštećenog te nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr. Ž. K. i vještaka balističara M.M., utvrdio da radnje apelanta koje je preduzeo kritične prilike nisu bile isprovocirane protivpravnim napadom od strane oštećenog. S obzirom na navedeno, po mišljenju suda, ocjena psihičkog stanja apelant, te uticaj napada oštećenog na to stanje, ukazuje se u konkretnom slučaju nepotrebnim i bespredmetnim.

5. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne iz člana 37. KZ RS, te je zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Budući da je predmetni pištolj bio upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 62. KZ RS za izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta-pištolja. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama člana 99. stav 4. ZKP RS.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-KŽ-08-000 027 od 15 maja 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovane apelantove žalbene tvrdnje da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelantove odbrane za rekonstrukciju događaja. Naime, Vrhovni sud je istakao da su okolnosti za čije utvrđenje je predlagana rekonstrukcija događaja, po mišljenju suda, sasvim dovoljno razjašnjene nalazom i mišljenjem vještaka dr. Ž. K. i ing. M.M. kao i drugim izvedenim dokazima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je u skladu sa odredbom člana 270. stav 2. ZKP diskreciono pravo predsjednika vijeća da odbije izvođenje određenog dokaza, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban.

7. Vrhovni sud je također naveo da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da prvostepeni sud nije utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih bih došao do zaključka da radnje apelanta koje je preduzeo kritične prilike ne sadrže obilježje krivičnog djela za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud pažljivom i detaljnom analizom izvedenih dokaza, a naročito iskaza oštećenog i svjedoka D. K., te apelantovog iskaza, cijeneći iste pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim provedenim dokazima, došao do činjeničnih zaključaka koji su od značaja za konačnu pravnu ocjenu apelantovih radnji koje je kao izvršilac stvarno počinio. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz sadržajne i vrlo iscrpne analize iskaza oštećenog i svjedoka D. K., koji svojim iskazima potpuno saglasno, precizno objektivno i određeno prikazuju događaj, a koji su pritom potvrđeni i objektivnim dokazima (zapisnik o uviđaju sa pratećom skicom lica mjesta i fotodokumentacijom, te nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine i vještaka balističke struke), po mišljenju Vrhovnog suda, nesumnjivo proizilazi da je apelant kritične prilike pucanjem iz pištolja u pravcu grudi oštećenog istom zadao povredu u vidu plitkog prostrela grudnog koša sa lijeve strane i okrznuća u predjelu lijeve podlaktice. Također Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud dao iscrpne i ubjedljive razloge koji su ga opredijelili na zaključak da apelant nije bio izložen napadu od strane oštećenog prije ispaljenja metka u pravcu tijela oštećenog, pa slijedom toga ni u stanju nužne odbrane. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio neprihvatljivim nalaz i mišljenje vještaka G.C. u vezi sa apelantovim psihičkim stanjem u kritičnom momentu jer je navedeni nalaz i mišljenje dat isključivo na verziji događaja koji je apelant opisao u svojoj odbrani na glavnom pretresu sa izričitom tvrdnjom da je ispaljenju metka prethodio verbalni sukob između apelanta i oštećenog. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši pri tome sve bitne okolnosti za pravilno presuđenje, a posebno za pravnu ocjenu djela, te je s tim u vezi, po mišljenju Vrhovnog suda, drugačije stanovište apelantove žalbe neprihvatljivo. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te je zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza koje su sudovi tokom postupka koristili. S tim u vezi apelant je naveo da su osporene presude utemeljene isključivo na dokazima optužbe i to „iskazu oštećenog D.D. i svjedoka D.K.“, a da pri tome nisu cijenjeni dokazi koji idu u prilog njegove odbrane. Apelant također smatra da sudovi nisu pravilno postupili kada su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka dr. Ž. K. i balističara M. M. dok s druge strane nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka dr. G. C. kojeg je angažovala njegova odbrana Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno postupili kada nisu dozvolili da se izvrši rekonstrukcija događaja, a samim tim „preispita i njegova verzija događaja“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05).

12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, te izvedeni i drugi dokazi detaljno navedeni u presudama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na dokazima koje apelant osporava, već na brojnim izvedenim dokazima. Ustavni sud, također, primjećuje da je Okružni sud, a nakon njega i Vrhovni sud na sjednici vijeća, analizirao sve izvedene dokaze, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Apelant je tokom cijelog postupka imao branitelja advokata, koji je imao mogućnost da iznosi komentare na predočene materijalne dokaze koji su korišteni tokom postupka, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili i zašto je odbijen prigovor apelanta da on nije mogao biti oglašen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Ž. K. i M.M., kao i zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane dr. G. C. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili (između ostalog i apelantov prijedlog za rekonstrukciju događaja), dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2254/08 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio