Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2269/09 (K. K., iz Sarajeva, N. A., iz Zenica, M. M., iz Visokog, S. V., iz Sarajeva, K. H., iz Sarajeva, F. E., iz Olova,)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2269/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2269/09, rješavajući apelacije Kerima Kurtalije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Kerima Kurtalije, Nurage Agića, Muhameda Mujića, Senade Velić, Kemala Hubjera, Fahrudina Ejubovića, Zijada Šarića, Fazila Durića, Emira Šehića, Ramiza Nezirića, Samira Mušovića, Džemala Pozdera, Mladenke Pažin, Samira Jahića, Ivice Lekića, Luke Nikša, Franje Pejinovića, Osmana Cigure, Željka Perića, Ferida Sinana, Mesuda Kaplana, Admira Kušundžije, Vlade Miškovića, Sabahudina Begića i Harisa Omerbegovića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-001383 od 14. maja 2009. godine, 009-0-Gž-07-

000545 od 11. juna 2009. godine, 009-0-Gž-08-000743 od 1. jula 2009. godine, 009-0-Gž-07-003029 od 21. maja 2009. godine, 009-0-Gž-08-

000910 od 21. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-000965 od 21. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-001150 od 2. jula 2009. godine, 009-0-Gž-

07-000891 od 6. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-000422 od 17. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000912 od 16. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000050 od 16. septembra 2009. godine, 009-0-

Gž-08-001237 od 24. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-001096 od 18. novembra 2009. godine, 65 0 P 059828 09 Gz od 26. oktobra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000430 od 16. decembra 2009. godine, 009-0-Gž-

08-001790 od 17. decembra 2009. godine, 65 0 P 049416 09 Gž od 17. februara 2010. godine, 009-0-Gž-07-003431 od 24. novembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000649 od 11. decembra 2009. godine, 009-0-Gž-

08-002444 od 10. decembra 2009. godine, 65 0 P 048023 09 Gž od 26. januara 2010. godine, 009-0-Gž-08-001261 od 22. decembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-001008 od 16. decembra 2009. godine, 09 0 Rs 07171 08 Rsz od 28. oktobra 2010. godine i 09 0 Rs 00776 08 od 9. februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Josipa Arapovića i Branka Drmaća podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 Rs 029313 10 Rsž od 17. novembra 2010. godine i 58 0 Rs 036070 10 Rsz od 20. oktobra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Kerim Kurtalija iz Sarajeva, Nuraga Agić iz Zenica, Muhamed Mujić iz Visokog, Senada Velić iz Sarajeva, Kemal Hubjer iz Sarajeva, Fahrudin Ejubović iz Olova, Zijad Šarić iz Careve Ćuprije, Fazil Durić iz Sarajeva, Emir Šehić iz Pazarića, Ramiz Nezirić iz Jablanice, Samir Mušović iz Sarajeva, Džemal Pozder iz Prozora, Samir Jahić iz Zavidovića, Mesud Kaplan iz Visokog, Admir Kušundžija iz Hadžića i Vlado Mišković iz Tuzle, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva; Mladenka Pažin i Luka Nikša iz Čapljine, koje zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca; Ivica Lekić iz Vareša, Osman Cigura iz Breze, Željko Perić iz Nove Bile i Ferid Sinan iz Ilijaša, koje je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Amir Ahmetspahić, tada advokat iz Sarajeva; Franjo Pejinović iz Žepča i Sabahudin Begić iz Maglaja, koje zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Žepča; Josip Arapović iz Čitluka i Branka Drmać iz Mostara, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 15. jula 2009. godine do 17. marta 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-001383 od 14. maja 2009. godine, 009-0-Gž-07-000545 od 11. juna 2009. godine, 009-0-Gž-08-000743 od 1. jula 2009. godine, 009-0-Gž-07-003029 od 21. maja 2009. godine, 009-0-Gž-08-000910 od 21. jula 2009. godine, 009- 0-Gž-08-000965 od 21. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-001150 od 2. jula 2009. godine, 009-0-Gž-

07-000891 od 6. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-000422 od 17. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-

08-000912 od 16. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000050 od 16. septembra 2009. godine, 009-

0-Gž-08-001237 od 24. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-001096 od 18. novembra 2009. godine, 65 0 P 059828 09 Gz od 26. oktobra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000430 od 16. decembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-001790 od 17. decembra 2009. godine, 65 0 P 049416 09 Gž od 17. februara 2010. godine, 009-0-Gž-07-003431 od 24. novembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000649 od 11. decembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-002444 od 10. decembra 2009. godine, 65 0 P 048023 09 Gž od 26. januara 2010. godine, 009-0-Gž-08-001261 od 22. decembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-

001008 od 16. decembra 2009. godine, 09 0 Rs 07171 08 Rsz od 28. oktobra 2010. godine i 09 0 Rs 00776 08 od 9. februara 2011. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 Rs 029313 10 Rsž od 17. novembra 2010. godine i 58 0 Rs 036070 10 Rsz od 20. oktobra 2010. godine.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 2269/09, AP 2412/09, AP 2910/09, AP 2911/09, AP 3160/09, AP 3166/09, AP 3168/09, AP 3330/09, AP 3817/09, AP 3823/09, AP 3825/09, AP 4017/09, AP 17/10, AP 52/10, AP 553/10, AP 556/10, AP 757/10, AP 884/10, AP 885/10, AP 887/10, AP 904/10, AP 906/10, AP 907/10, AP 5767/10, AP 34/11, AP 63/11 i AP 1287/11. Dakle, ukupno je podneseno 27 apelacija, a s obzirom na to da se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2269/09.

3. Apelanti su tužbama u nadležnim općinskim sudovima (Općinski sud u Sarajevu i Općinski sud Mostar) pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate plaća i regresa, odnosno samo regresa (u zavisnosti od svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva; apelanti potražuju plaće za januar, februar i mart 2001. godine i regrese za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu). U navodima u tužbama apelanti su se pozvali na Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH i Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja, te da su tužbe apelanata vezane za prekluzivni rok od godinu dana, odnosno tri godine od dana nastanka potraživanja, shodno čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH.

4. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud u Sarajevu (izuzev u predmetu AP 904/10) usvojio je tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti, te obavezao tuženu da apelantima na ime predmetnih potraživanja iz radnog odnosa za navedene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U predmetima AP 904/10, AP 5767/10 i AP 34/11 nadležni prvostepeni sudovi (Općinski sud u Sarajevu i Općinski sud Mostar) su odbili u cijelosti tužbene zahtjeve apelanata.

5. Usvajajući tužbene zahtjeve apelanata, Općinski sud u Sarajevu se pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene netoplaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 49/00) kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje naveo Općinski sud, da li su apelanti izgubili pravo na sudsku zaštitu budući da tužbe nisu podnijeli u roku od godinu dana od dana dospjelosti svake plaće i regresa, te da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 336. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, Općinski sud smatra da se ona odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Budući da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su usvojeni.

6. Odlučujući o žalbama tužene, Kantonalni sud u Sarajevu je osporenim presudama žalbe uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio. Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da su žalbe osnovano ukazale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je prvostepeni sud uvjerenja iz službene evidencije tužene kojima je potvrđena nesporna činjenica tretirao kao priznanje duga. Iz sadržaja tih uvjerenja, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud u Sarajevu, vidi se da su izdata na osnovu odredbe iz člana 169. Zakona o upravnom postupku i da je njima potvrđeno da apelantima nisu isplaćene plaće i regresi u naznačenim periodima. Sporno je, prema mišljenju Kantonalnog suda u Sarajevu, da li se izdata uvjerenja mogu smatrati priznanjem duga ili ne. Ocjenjujući sadržaj predmetnih uvjerenja, Kantonalni sud u Sarajevu je zaključio da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je navedenim uvjerenjima tužena priznala postojanje potraživanja apelanata, jer pismeno priznanje mora biti jasno, određeno i bezuslovno. Priznanje zastarjele obaveze je jednostrani pravni posao, a kako se radi o potraživanjima koja su već zastarjela, neophodna je pismena forma priznanja. U konkretnom slučaju, u pitanju su samo izvodi iz poslovnih knjiga računovodstva koja se, prema mišljenju Kantonalnog suda u Sarajevu, ne mogu smatrati priznanjem duga. S tim u vezi, Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. Budući da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda u Sarajevu, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.

7. Osporenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu AP 904/10 i presudama Kantonalnog suda u Mostaru u predmetima AP 5767/10 i AP 34/11 potvrđene su u cijelosti prvostepene presude Općinskog sada u Sarajevu i Općinskog suda u Mostaru, kojima su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata za predmetna potraživanja. Obrazloženja predmetnih osporenih presuda su istovjetna stavu Kantonalnog suda u Sarajevu iz prethodnog stava ove odluke.

8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama kantonalnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena „uvjerenjima priznala osnov i visinu duga“. Osim toga, apelanti navode da je Skupština, na prijedlog Vlade FBiH, donijela Zakon o izvršenju budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela njegovu isplatu, što je, prema mišljenju apelanata, nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Prema tvrdnji apelanata, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Stoga, prema njihovom mišljenju, stav Kantonalnog suda u osporenim presudama potpuno je proizvoljan jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu, dakle činjenicu, a kantonalni sudovi smatraju da je osim toga „bilo potrebno još nešto iako u presudi nije obrazloženo šta se pod tim tačno podrazumijeva“. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan zato što su zakoni proizvoljno primijenjeni, jer dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni, a osim toga, odstupljeno je od uobičajene prakse sudova povodom pitanja primjene instituta zastarjelosti. Zbog istih razloga, apelanti smatraju i da su im povrijeđeni pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, i Odluka o dopustivosti broj AP 2136/09 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj odluci AP 884/07, u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja, dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo, zbog čega je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Osim toga, a vezano za navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema „opravdan zahtjev“ ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacije odnose na ista činjenična i pravna pitanja, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja su se pozvali, te da su apelacije očigledno (prima facie) neosnovane.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2269/09 (K. K., iz Sarajeva, N. A., iz… | Sudska praksa | Aktio