Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/08 („Milić-Komerc)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2282/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2282/08, rješavajući apelaciju „Milić- Komerc“ na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Milić-Komerca“, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 634 od 19. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Milić-Komerc (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, koga zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 25. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 634 od 19. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog sudu u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-412/03 od 29. aprila 2004. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev PPP “Zadružna trgovina“ a.d. Mrkonić-Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je glasio da je apelant dužan tužitelju na ime duga iznos od 33.037,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. marta 2004. godine pa do isplate, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.352,00 KM prema priloženom troškovniku, u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Istom presudom utvrđeno je da troškove parničnog postupka u iznosu od 1.816,00 KM snosi tužitelj.
3. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj protiv apelanta 3. marta 2003. godine ovom sudu podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu vjerodostojne isprave, a zbog duga u iznosu od 22.4000,00 KM. U prijedlogu za izvršenje tužitelj je naveo da je apelant na osnovu Ugovora o zakupu broj 01-6/99 koji su zaključili 10. februara 1999. godine držao u zakupu njegov poslovni prostor koje se nalaze u Ulici Karađorđevoj u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). U skladu s odredbama navedenog ugovora apelant je bio dužan plaćati mjesečne zakupnine od 700,00 KM, s rokom plaćanja do 5 u mjesecu za tekući mjesec. Kako mu apelant nije platio dospjele zakupnine za mjesec juni 2000. godine do januara 2003. godine, ili ukupno 32 zakupnine, u iznosu 22.400,00 KM, sud je dozvolio predloženo izvršenje i donio Rješenje o izvršenju broj Ip.21/03 od 27. marta 2003. godine. Apelant je protiv navedenog rješenja o izvršenju podnio prigovor pobijajući rješenje o izvršenju, zbog toga što za period za koji je podnesen prijedlog za izvršenje nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljem već sa Javnim preduzećem „Poslovni prostor“ Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: Javno preduzeće), kojem je vršio plaćanje zakupnine, zbog čega je sud 23. aprila 2003. godine donio Rješenje broj IP.21/03 od 23. aprila 2003. godine, kojim je apelantov prigovor usvojio, rješenje o izvršenju stavio van snage, ukinuo provedene radnje, i zbog čega je postupak proveden kao redovni parnični postupak. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, izvršenog uvidom u ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora od 10. februara 1999. godine zaključenog između tužitelja i apelanta, na temelju nalaza vještaka ekonomske struke izvršenog na okolnost ispostavljenih računa tužiitelja apelantu na ime plaćanja zakupnine, čitanjem nalaza ovog vještaka i na osnovu iskaza parničnih stranaka, a saglasno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku RS-a (u daljnjem tekstu. ZPP) utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i apelant 10. februara 1999. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na određeno vrijeme počevši od 1. februara 1999. godine do 1. februara 2000. godine, na temelju kojeg je apelant uredno izmirio sve obaveze prema tužitelju po osnovu zakupnine. Dalje je utvrđeno da je apelant s Javnim preduzećem 22. februara 2000. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, na period od dvije godine počevši od 1. februara 2000. godine, uz mjesečni iznos zakupnine od 600,00 KM, i da ga je Javno preduzeće obavijestilo da je predmetni ugovor o zakupu istekao zaključno s 31. decembrom 2002. godine, te da zbog sudskog spora u pogledu utvrđivanja stvarnog vlasnika predmetnog poslovnog prostora ovo preduzeće više nije voljno obnoviti ugovor o zakupu s apelantom do okončanja sudskog postupka. Osnovni sud je također utvrdio da su tužitelj i apelant ponovo 10. februara 2003. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na određeno vrijeme u trajanju od 10. februara do 30. juna 2003. godine, i da je apelant u skladu s odredbama ovog ugovora tužitelju izmirio sve obaveze po osnovu zakupnine, te da je nakon isteka roka zakupa apelant tužitelju uredno vratio predmetni poslovni prostor. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je ukazao na član 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni glasnik SR BiH“ broj 33/77, 12/87 i 30/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje po odredbi člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS-a“ broj 21/92), kojom je propisano da se ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen na određeno vrijeme smatra po isteku vremena na koje je zaključen, prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovne prostorije, a zakupodavac se tome ne protivi. Smatra se da se zakupodavac ne protivi, ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku tog vremena nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije. Međutim, isto tako ovaj sud je ukazao da je odredbama Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini („Službeni glasnik RS“ broj 15/96, 22/96 i 6/97, u daljnjem tekstu: Zakon o upravljanju poslovnim prostorima) propisano da poslovnim prostorom u državnoj svojini upravljaju i gazduju državna preduzeća, čiji je nosilac prava raspolaganja ranije bila opština, i da se ovi poslovni prostori privremeno se ustupaju Javnom preduzeću do konačnog razrješenja vlasničkih odnosa. Na temelju navedenog Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da su apelant i tužitelj imali zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji je trajao od 10. februara 1999. godine do 1. februara 2000. godine, i da je apelant nakon toga zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora s Javnim preduzećem, saglasno odredbama Zakona o upravljanju poslovnim prostorima, pa s obzirom da ovaj sud smatra da je navedeni zakon lex specialis u odnosu na druge zakone, utvrdio je da apelant nije imao obavezu da tužitelju isplati traženu zakupninu jer ju je plaćao zakonom ovlaštenom preduzeću. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da apelant s tužiteljem nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu za sporni period koji je predmet tužbenog tužiteljevog zahtjeva, zbog toga što je apelant ugovorni odnos o zakupu predmetnog poslovnog prostora ostvario s Javnim preduzeće, koji ugovor je po ocjeni tog suda bio pravno valjan, pa je odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Okružni sud je Presudom broj Pž-160/04 od 17. aprila 2007. godine, žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu, i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-412/03 od 29. aprila 2004. godine.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba tužitelja neosnovana, jer je nesporno da je apelant u periodu koji je predmet spora predmetni poslovni prostor koristio na osnovu ugovora zaključenog sa Javnim preduzećem od 22. februara 2000. godine, kojim je regulisano da zakup po ovom ugovoru teče od 1. februara 2000. godine i da je apelant dužan da za korištenje predmetnog poslovnog prostora Javnom preduzeću plaćati zakupninu u iznosu od 600,00 KM. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, s obzirom da je apelant nakon isteka ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora s tužiteljem zaključio ugovor o zakupu predmetnog prostora sa Javnim preduzećem, koje je shodno odredbama Zakona o upravljanju poslovnim prostorima po ocjeni tog suda bilo ovlašteno da upravlja i gazduje poslovnim prostorima u državnoj svojini. Osim toga, Okružni sud je ukazao da u vrijeme kada su apelant i Javno preduzeće zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora on bio i uknjižen kao društvena svojina u PL broj 333 KO Mrkonjić-Grad, a da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Mrkonjić-Grad od 22. augusta 2000. godine, tužitelj bio upisan kao nosilac prava raspolaganja predmetnim prostorom. Okružni sud je ocijenio da nije od uticaja na odluku u ovom sporu Presuda prvostepenog suda broj Ps-49/01 od 20. juna 2002. godine, kojom su apelant i Javno preduzeće obavezani da predmetni poslovni prostor predaju tužitelju. Okružni sud smatra da je tužitelj, ukoliko je smatrao da je Javno preduzeće nezakonito zaključilo ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora s apelantom, te da je u skladu s tim ugovorom nezakonito ubirao zakupninu, imao pravo zahtijevati od ovog preduzeća naknadu štete koju je pretrpio, odnosno ostvarenu korist od ubiranja zakupnine od izdavanja prostora. Osim toga, Okružni sud nalazi da je tužitelj, ukoliko je smatrao da je postupanje Javnog preduzeća nezakonito zbog izdavanja predmetnog poslovnog prostora u zakup apelantu, i da je s tim u vezi pretrpio štetu, odnosno da se Javno preduzeće neosnovano obogatilo na njegov račun, svoj tužbeni zahtjev mogao usmjeriti prema ovom preduzeću, a ne prema apelantu. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je postupajući prema odredbi člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 634 od 19. maja 2008. godine, odlučujući o tužiteljevoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj Pž-160/04 od 17. aprila 2007. godine, reviziju djelimično uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako da je žalbu tužitelja djelimično uvažio, prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj P-412/03 od 29. aprila 2004. godine je preinačio tako da je obavezao apelanta da tužitelju na ime neisplaćene zakupnine isplati iznos od 700,00 KM mjesečno za period od juna 2000 godine do januara 2003. godine, što ukupno iznosi 22.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući za svaki dospjeli mjesečni iznos od 5. u mjesecu za tekući mjesec do 18. maja 2001. godine u visini kamatne stope koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju u konvertibilnim markama, a od 19. maja 2001. godine do isplate po stopi propisano Zakonom o visini stope zatezne kamate, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.352,00 KM, sve u roku od 30 dana od primitka ove presude, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u ovoj parnici zahtjev tužitelja kojim traži da se apelant obaveže da mu na ime duga zbog neisplaćene zakupnine za vremenski period od juna 2000 godine do januara 2003. godine sa obračunatom kamatom isplati ukupan iznos od 33.037,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. marta 2004. godine do isplate. Vrhovni sud je na osnovu spisa predmeta utvrdio da je revizija osnovana, jer su tužitelj i apelant zaključili ugovor o zakupu 10. februara 1999. godine do 1. februara 2000. godine, da je apelant bez otkazivanja ugovora bilo koje ugovorne strane zaključio 22. februara 2000. godine ugovor o zakupu istog poslovnog prostora s Javnim preduzećem, da je apelant tužitelju prestao plaćati zakupninu tek u junu mjesecu 2000. godine. Vrhovni sud je dalje utvrdio da su apelant i tužitelj ponovo zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 10. februara 2003. godine, nakon što je Javno preduzeće odbilo da zaključi novi ugovor sa apelantom. Ocjenom svih provedenih dokaza, Vrhovni sud smatra da pravno shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno, jer među parničnim strankama nije sporna činjenica da su 10. februara 1999. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora uz apelantovu obavezu na plaćanje zakupnine od 700,00 KM mjesečno. Ugovor je zaključen na period od 1. februara 1999. godine od kada teče i zakupnina do 1. februara 2000. godine, uz otkazni rok 30 dana. Osim toga, ugovorne strane su se i nakon isteka ugovorenog roka nastavile ponašati po odredbama ugovora, u smislu da je apelant nastavio plaćati zakupninu tužitelju za predmetni poslovni prostor sve do juna 2000. godine. Prema tome Vrhovni sud je, postupajući prema odredbi člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zaključio da u konkretnom slučaju nijedna od ugovornih strana nije otkazala ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, te da je ugovor zaključen na određeno vrijeme između tužitelja i apelanta po zakonu transformiran u ugovor na neodređeno vrijeme. Pri tome za odluku o ovoj pravnoj stvari, po ocjeni tog suda, pravo svojine, odnosno pravo raspolaganja nad predmetnim poslovnim prostorom nije od uticaja, jer je između strana u sporu po osnovu ugovora o zakupu zaključenom 1. februara 1999. godine uspostavljen obligaciono-pravni odnos koji se imao razriješiti samo između njih, bez obzira na činjenicu ko je bio vlasnik i ko je stekao pravo upravljanja i gazdovanja tim poslovnim prostorom, iz čega proizlazi da je apelant, nastavljanjem korištenja tog poslovnog prostora, imao obavezu da nastavi plaćati zakupninu tužitelju do konačnog prestanka ugovornog odnosa uspostavljenog ugovorom o zakupu. Prema tome, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je Javno preduzeće imalo pravo upravljanja i gazdovanja predmetnim poslovnim prostorom, a samim tim i davanje tog prostora u zakup apelantu, jer su slobodnim tumačenjem odredbi Zakona o upravljanju poslovnim prostorima zaključili da poslovnim prostorima u državnoj svojini upravljaju državna peduzeća čiji je nosilac prava raspolaganja bila opština i da se ti poslovni prostori privremeno ustupaju Javnom preduzeću, do konačnog razrješenja vlasničkih odnosa. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 1. navedenog zakona propisano da poslovnim prostorom u državnoj svojini upravljaju i gazduju državna preduzeća ili druga pravna lica koja su tim prostorom gazdovala i upravljala 25. aprila 1993. godine, a da je članom 2. propisano da će se upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima čiji je nosilac prava raspolaganja bila opština, bivše samoupravne interesne zajednice, odnosno opštinski fondovi, bivše društveno političke organizacije, poslovni prostor privrednih subjekata koji se nenamjenski koriste i sav poslovni prostor koji je izgrađen sredstvima republičkog ili saveznog budžeta, osnovati javno preduzeće kao državno preduzeće od posebnog interesa za Republiku Srpsku. Dakle, pri nespornoj činjenici da je tužitelj predratni korisnik predmetnog poslovnog prostor i da se taj prostor koristio namjenski, nedvojbeno ukazuje da je tužitelj imao pravo upravljanja i gazdovanja tim prostorom prema članu 1. navedenog zakona, jer je bio njegov korisnik 25. aprila 1993. godine, a što isto tako isključuje mogućnost da upravlja predmetnim poslovnim prostorom Javno preduzeće. Vrhovni sud je također zaključio da tokom postupka nije dokazano, niti je bilo koja od parničnih stranaka tvrdila, da je predmetni poslovni prostor stavljen na raspolaganje Javnom preduzeću prema članu 6. navedenog zakona, što po ocjeni Vrhovnog suda sve ukazuje da Javno preduzeće nije ni bilo ovlašteno za zaključivanje ugovora o zakupu s apelantom, jer je jedino pravno valjan ugovor o zakupu bio ugovor zaključen između tužitelja i apelanta, po kojem je apelant bio dužan da tužitelju plaća ugovorenu zakupninu. Kako među parničnim strankama nije sporna činjenica da apelant nije tužitelju plaćao zakupninu za vremenski period od juna 2000. godine do januara 2003. godine, kada je između parničnih stranaka bio zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, to nije ni sporno da je ukupan dug apelanta za 32 mjeseca neplaćanja zakupnine u iznosu od po 700,00 KM mjesečno, iznosi ukupno 22.400,00 KM. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati ovaj sud je donio na temelju odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO).
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je presuda Vrhovnog suda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zbog čega smatra da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant navodi da su Osnovni i Okružni sud pravilno zaključili da je protekom vremena na koji je bio zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora između apelanta i tužitelja taj ugovor prestao, i da je nakon toga u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravljanju poslovnim prostorima zakonito zaključio ugovor o zakupu sa Javnim preduzećem, kao jedinim ovlaštenim preduzećem za upravljanje tim poslovnim prostorima. Također smatra pogrešnim zaključak Vrhovnog suda da je ugovor o zakupu koji su zaključili apelant i tužitelj 1999. godine transformiran u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme u smislu Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, jer navodi da je tužitelj od njega aktom od 28. januara 2000. godine tražio da mu po isteku ugovora preda zakupljeni predmetni poslovni prostor, pa smatra da između tužitelja i njega nije egzistirao nikakav ugovor za vrijeme za koje je bio na snazi ugovor zaključen između njega i Javnog preduzeća.
9. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Sl. list SRBiH“ broj 33/77, 12/87 i 30/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje po odredbi člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glsnik RS-a“ broj 21792) u relevantnom dijelu glasi: Član 30.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra po isteku vremena na koje je zaključen, prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovne prostorije, a zakupodavac se tome ne protivi.
Smatra se da se zakupodavac ne protivi, ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku tog vremena nije pismeno ili preko suda zahtjevao da mu zakupac preda prostorije
10. Zakon o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorima u državnoj svojini („Službeni glasnik RS-a“ broj 15/86, 21/96 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Poslovnim prostorima i državnoj svojini upravljaju i gazduju državna preduzeća i druga pravna lica koja su tim prostorima upravljala i gazdovala na dan 25. aprila 1993. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/93, 29/94 i 31/97, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Član 2.
Za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima čiji je nosilac prava raspolaganja ranije bila opština, a kojima su upravljale i gazdovale bivše samuupravne interesne zajednice, odnosno opštinski fondovi, bivše društveno političke organizacije, (SKJ, SSRNJ, Savez omladine, Savez sindikata, boračke organizacije i dr.), poslovni prostor privrednih subjekata koji se nenamjenski koriste i sav poslovni prostor koji je izgrađen sredstvima republičkog ili saveznog budžeta, osnovaće se javno preduzeće kao državno preduzeće, od posebnog interesa za Republiku Srpsku Član 6.
U roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona skupštine opština su dužne uskladiti sa odredbama ovog zakona svoje propise, koji se odnose na upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima, prikupiti podatke o istim i staviti na raspolaganje javnom preduzeću.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju apelacijom pobijane odluke, te da je za svoj stav kao i svaki dokaz dao logično i uvjerljivo obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama zakona, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je Vrhovni sud zloupotrijebio postupak na štetu apelanta.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluka ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa apelantom navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi apelantovim navodima da je tužitelj od njega aktom od 28. januara 2000. godine tražio da mu po isteku ugovora preda zakupljeni predmetni poslovni prostor, te da stoga između tužitelja i njega nije egzistirao nikakav ugovor za vrijeme za koje je bio na snazi ugovor zaključen između njega i Javnog preduzeća, Ustavni sud primjećuje da je apelant ove navode iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, pa slijedi da je i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovan.
17. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi s ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović