Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2296/08 (J. T.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2296/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2296/08, rješavajući apelaciju Jelene Turanjanin na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Turanjanin, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 07-000 351 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-305 od 8. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Turanjanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnijela je 28. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 351 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-305 od 8. augusta 2007. godine
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-305 od 8. augusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 351 od 26. maja 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka AD „Neimarstvo“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme broj 461/06 od 2. maja 2006. godine, da se tuženom naloži da apelanticu ponovo primi na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, te da joj isplati na ime naknade plaća iznos od 400 KM mjesečno, počevši od 6. maja 2006. godine pa do donošenja presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 900 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je taj sud utvrdio da je razlog donošenja odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici, taj što je tuženi apelantici, raspoređenoj na poslove diplomiranog pravnika, davao pismene radne naloge za obavljanje poslova. Radnim nalogom broj 143/06 od 22. februara 2007. godine apelantici je naloženo da izradi Pravilnik o zaštiti na radu u kojem je bilo potrebno posebno uskladiti nazive radnih mjesta s Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, odrediti djelokrug rada za sva zaposlena lica, odrediti radna mjesta s posebnim uvjetima rada i radna mjesta na kojima se radno vrijeme skraćuje srazmjerno štetnom uticaju na zdravlje, shodno članu 28. i 29. Zakona o zaštiti na radu, a u skladu s Rješenjem republičkog rudarskog inspektora broj UP/I-06/2-311-69/04 od 25. augusta 2005. godine, s rokom izrade od 40 dana od dobijanja radnog naloga. Istim nalogom apelantica je bila dužna da u roku od 15 dana od dobijanja radnog naloga sačini dopunu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, u kojem će predvidjeti Službu zaštite na radu, s potrebnim brojem izvršilaca odgovarajuće struke, rudarske i druge poslove s nazivima radnih mjesta, shodno čl. 72. i 77. Zakona o rudarstvu. Radnim nalogom broj 331/06 od 30. marta 2006. godine apelantici je naloženo da usaglasi Pravilnik o radu, po učinku za sva radna mjesta i radne zadatke koji se mogu podvesti pod tu kategoriju rada, odnosno da uskladi navedeni akt s postojećim normama u građevinarstvu, i u kojem će uskladiti nazive radnih mjesta s Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kao i da otkloni manjkavosti navedenog akta koje su u suprotnosti sa Zakonom o radu, u roku od sedam dana od dana prijema radnog naloga. Kako apelantica u navedenim rokovima nije sačinila navedene opšte akte, to je tehnički direktor tuženog podnio prijavu protiv apelantice direktoru tuženog 15. aprila 2006. godine zbog neizvršavanja radnog naloga broj 143/06 od 22. februara 2006. godine, a 20. aprila 2006. godine prijavu zbog neizvršavanja radnog naloga broj 331/06 od 30. marta 2006. godine, na temelju koje je direktor tuženog, postupajući shodno članu 74. stav 1. i 3. Pravilnika o radu, podnio zahtjev Disciplinskoj komisiji (u daljnjem tekstu: Komisija) radi pokretanja postupka utvrđivanja apelantičine disciplinske odgovornosti, zbog teže povrede radne obaveze iz člana 73. stav 1. tačka 1. navedenog pravilnika i člana 91. Zakona o radu. Zahtjev je dostavljen i sindikatu tuženog radi davanja mišljenja, kao i samoj apelantici. Na temelju provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je i Komisija apelantici 28. aprila 2006. godine uputila poziv za raspravu koju je održala u skladu s članom 75. Pravilnika o radu i članom 115. Zakona o radu, 2. maja 2006. godine, kojoj je prisustvovala apelantica, i na kojem je pročitano i mišljenje sindikata tuženog (u prisustvu predstavnika sindikata) od 2. maja 2006. godine u kojem je navedeno da je apelantica i ranije činila povredu radnih obaveza, te da je po mišljenju sindikata apelantica počinila težu povredu radne obaveze koja joj je stavljena na teret, nakon čega je Komisija konstatovala da je apelantica u konkretnom slučaju počinila težu povredu radne obaveze zbog neizvršavanja radnih zadataka. Na temelju Zapisnika Komisije od 2. maja 2006. godine broj 443/06, direktor tuženog je na osnovu člana 73. stav 1. tačka 1. Pravilnika o radu i člana 103, a u vezi s čl. 91. i 115. Zakona o radu donio Odluku broj 461/06 od 2. maja 2006. godine o otkazu ugovora o radu apelantici zbog teže povrede radne obaveze. Istom odlukom je utvrđeno da se ugovor o radu s apelanticom raskida zaključno s 5. majem 2006. godine. Apelantica je tokom trajanja postupka pred ovim sudom ukazivala na činjenicu da je u smislu člana 74. stav 3. Pravilnika o radu tuženog nastupila zastara pokretanja predmetnog disciplinskog postupka, jer smatra da se, u skladu sa odredbama ovog pravilnika, postupak pokreće u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu radne obaveze, a da je tuženi protiv nje pokrenuo pokrenuo postupak 26. aprila 2006. godine, tj. dvadestiprvi dan od dana saznanja za povredu radne obaveze. Osnovni sud je ove apelantičine navode odbio kao neosnovane, utvrdivši da je direktor tuženog pokrenuo disciplinski postupak 26. aprila 2006. godine, nakon što je primio prijavu tehničkog direktora protiv apelantice, i to 14. aprila 2006. godine zbog neizvršavanja radnog naloga broj 143/06 od 22. februara 2007. godine, a 20. aprila 2006. godine zbog neizvršavanja radnog naloga broj 331/06 od 30. marta 2006. godine. Prema tome, po ocjeni ovog suda direktor tuženog je pravilno postupio jer je u propisanom roku od 15 dana zahtjevom pokrenuo postupak radi utvrđivanja apelantičine odgovornosti radi povrede radne obaveze. Osnovni sud je, shodno navedenom, zaključio da je odluka tuženog utemeljena na Zakonu o radu i Pravilniku o radu tuženog, jer je apelantica kao diplomirani pravnik s tuženim imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa kako je izrada opštih akata predstavljala sastavni dio poslova za koje je apelantica s tuženim zaključila ugovor o radu, to je ovaj sud zaključio da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu utemeljena na odredbama navedenog zakona i pravilnika, pa je taj sud odlučio kao u izreci presude.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je ovaj sud odbio kao neosnovane apelantičine žalbene navode da sud ne može samostalno utvrđivati činjenice koje su već utvrdili disciplinski organi, zaključivši da zakonitost izrečene mjere zavisi od istinitosti činjenica na kojima je zasnovana ta mjera. Osim toga Okružni sud je ukazao da sud ne može mijenjati činjenični identitet povrede iz odluke čiju zakonitost ocjenjuje, i da ispitivanje istinitosti činjenica utvrđenih pred disciplinskim organom sudovi vrše da bi mogli ocijeniti da li su ti organi vodili računa o materijalnoj istini, jer bez potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja disciplinski organ tuženog po ocjeni suda nije mogao pravilno primijeniti ni materijalno pravo. S tim u vezi istaknuto je da je u konkretnoj situaciji prvostepeni sud, provjeravajući istinitost činjenice, utvrdio da je Komisija tuženog potpuno i istinito utvrdila sve činjenice relevantne za donošenje odluke. Prema tome, Okružni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica počinila povredu radne obaveze iz člana 73. stav 1. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog, a u vezi s članom 91. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Okružni sud je na temelju odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnje tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, te ističe navodnu pristranost suda u predmetnom postupku. Smatra da nije pravilan stav redovnih sudova da u radnom sporu sud može utvrđivati činjenično stanje koje su već utvrdili disciplinski organi. Ističe da činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinsku odgovornost radnika utvrđuju disciplinski organi u disciplinskom postupku, a sud može ispitivati samo istinitost tih činjenica odnosno provjeriti tačnost činjenica koje su disciplinski organi uzeli za osnov svoje odluke kada posumnja da su one pravilno utvrđene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U pogledu apelantičinih navoda da su redovni sudovi postupali pristrano, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantica samo tvrdi da su redovni sudovi bili nepristrani ne obrazlažući takve tvrdnje bilo kakvim drugim navodima ili dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su redovni sudovi bili pristrani prilikom donošenja odluka u konkretnom slučaju.
9. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud nalazi da ni navodna pristranost suda nije potkrijepljena relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost njenog postojanja u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović