Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2305/08 (S. B.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2305/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2305/08, rješavajući apelaciju Stojana Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Boškovića u odnosu na prvi stav izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000268 07 Rev od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Boškovića u odnosu na drugi stav izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000268 07 Rev od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 28. jula 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53-0-P-000268-07 Rev od 26. juna 2008. godine. Apelant je, također, 9. septembra 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio «TGA» d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) da, do donošenja odluke o apelaciji, apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa.

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 18. decembra. 2008. godine donio odluku o privremenoj mjeri, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 53 P 000 268 05 P od 21. juna 2006. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade plaće za period od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine isplatiti iznos od 10.134,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. novembra 2005. godine, za periode i u iznosima pobliže definisanim izrekom predmetne presude, da mu za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine izvrši uplatu doprinosa u korist Fonda MIO/PIO Mostar na račun kao u izreci presude u iznosu od 5.121,40 KM, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom tuženi je dužan naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 711,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. juna 2006. godine, kao dana presuđenja pa do isplate. Dalje, Općinski sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonit otkaz Ugovora o radu apelanta broj 03/X-2005 od 15. oktobra 2005. godine, i da je tuženi dužan da ga vrat na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa.

4. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, cijeneći nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke, sačinjen na okolnost utvrđivanja visine iznosa naknade plaće i visine neuplaćenih doprinosa za apelantovo penzijsko i invalidsko osiguranje, koji nalaz je sud ocijenio kao stručan i urađen prema pravilima struke, usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće za period od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine i uplatu doprinosa Fondu MIO/PIO Mostar za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine u iznosima kao u izreci predmetne presude. Općinski sud je konstatovao da je nalaz vještaka sačinjen u skladu s odredbom člana 72. stav 3. Zakona o radu („Službene novine FBIH“ broj 43/99, 32/00, 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti zbog kojih zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.), u skladu s Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu), jer iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da apelant u spornom periodu za koji potražuje od tuženog naknadu plaće nije radio zbog zastoja u proizvodnji tuženog, a da je u navedenom periodu i dalje bio zaposlenik tuženog. Imajući u vidu navedene odredbe ZOR-u i Pravilnika o radu, Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada naknada plaće u iznosu minimalne plaće prema članu 5. Općeg kolektivnog ugovora koji iznosi 55% prosječne isplaćene plaće na području FBiH. Osim, toga kako među parničnim strankama nije sporno da tuženi nije izvršio uplatu doprinosa za traženi period Fondu MIO/PIO na račun apelanta, Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka na način kako je to utvrđeno izrekom presude. Naime, uvidom u odjavu osiguranja Zavoda PIO/MIO (u daljnjem tekstu: Zavod) utvrđeno je da je tuženi odjavio apelanta kod Zavoda sa 15. oktobrom 2005. godine, da je odjavu potpisao direktor tuženog i da je ovjerena pečatom tuženog, te da je istog dana ovjerena i potpisana u Zavodu.

5. U vezi s odlukom ovog suda, kojom je odbijen apelantov zahtjev o poništavanju kao nezakonitog otkaza Ugovora o radu broj 03/X-2005 od 15. oktobra 2005. godine, u obrazloženju presude je navedeno da je Nadzorni odbor tuženog na sjednici održanoj 5. septembra 2005. godine donio odluku o pokretanju postupka utvrđivanja zaposlenika koji su nepotrebni u daljnjem proizvodnom ciklusu, zbog lošeg ekonomskog stanja tuženog, njegovog kapaciteta i potrebe za manjim brojem zaposlenika, na temelju koje je sačinjen spisak zaposlenika koji predstavljaju tehnološki višak, na kojem se nalazio i apelant, nakon čega je direktor tuženog zatražio pismeno mišljenje Vijeća zaposlenika. Mišljenje Vijeća zaposlenika je dostavljeno direktoru tuženog 9. septembra 2005. godine u pismenoj formi, u kojem je navedeno da je vijeće zauzelo stav, da je potrebno iznaći najpovoljnije rješenje za zaposlenike tuženog i da provođenje odluke Nadzornog odbora prepuštaju direktoru tuženog, koji je nakon dobijenog mišljenja donio, između ostalih, i odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. Uvidom u Pravilnik o radu Općinski sud je utvrdio da je ovaj pravilnik donio Nadzorni odbor tuženog 16. jula 2004. godine, da ga je potpisao predsjednik Nadzornog odbora i da je ovjeren pečatom tuženog, te da je njegovim članom 91. propisano da tuženi može otkazati ugovor o radu sa zaposlenikom uz propisani otkazni rok, ako je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dok je članom 100. propisano da se, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu za više od 10% zaposlenika ili najmanje petorici zaposlenika, dužan konsultovati s Vijećem zaposlenika. S tim u vezi Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR-u propisano da: «poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisan otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, i da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnost zaposlenika ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove i da ga obavezuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima». Članom 98. istog zakona je propisano: «Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od navedena 3 mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu a najmanje petorici zaposlenika dužan se konsultirati sa Vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano Vijeće zaposlenika, sa sindikatom», dok je članom 99. propisano da se «ova obaveza konsultiranja u smislu člana 98. zasniva na aktu u pismenoj formi koju je pripremio poslodavac, te da ta obaveza konsultiranja započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi». Članom 99. stav 3. ZOR-a navedeni su podaci koje treba da sadrži taj akt, između ostalog, razloge otkaza, broj i kategoriju zaposlenika, mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći navedeni otkazi, mjere pomoći zaposleniku da nađe posao, prekvalifikaciju. Također, ovim članom je propisana obaveza poslodavca da u toku jedne godine ne može zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju, osim lica kojem je otkazan ugovor. Iz ovih dokaza je Općinski sud zaključio da je tuženi, u skladu s navedenim članovima ZOR-a i Pravilnika o radu, proveo zakonitu proceduru i da je donio zakonitu odluku, da je u cijelosti dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora apelantu, a što je njegova obaveza u smislu člana 91. navedenog zakona. Sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da je diskriminisan zbog otkaza ugovora o radu, jer nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da ga je na ovaj način tuženi diskriminisao, niti je pružio dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je tuženi imao mogućnost da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga osposobi za rad na drugim poslovima, a što proizlazi iz izvedenih dokaza.

6. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio naknadu plaće koju bi ostvario da je radio za period od dobijanja otkaza do vraćanja na rad, u smislu člana 96. ZOR-u, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 007-0-Gž-06-00 1335 od 22. marta 2007. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i pobijanu presudu djelimično preinačio, i to u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO/MIO, tako što se umjesto za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine iznos od 5.121,40 KM dosuđuje za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine; u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu, tako što je utvrđeno da je otkaz Ugovora broj 03/X-05 od 15. oktobra 2005. godine nezakonit, pa je tuženi obavezan da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, i isplati mu naknadu plaće za period od 16. oktobra 2005. godine do 24. aprila 2006. godine u iznosu od 2.003,07 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 15. novembra 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan, kao i u dijelu troškova parničnog postupka tako da se umjesto iznosa od 711,80 KM apelantu dosuđuje iznos od 3.025,05 KM. U ostalom dijelu žalbe apelanta i tužitelja su odbijene kao neosnovane, i prvostepena presuda je potvrđena.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantu otkazan ugovor o radu Odlukom tuženog broj 03/X-05 od 15. oktobra 2005. godine na osnovu člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR-a u vezi sa stavom 2. istog člana, kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca ne može osnovano očekivati da zaposli zaposlenika na druge poslove. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 98. propisana obaveza za poslodavca, koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ili najmanje petorici zaposlenika, da se konsultuje s Vijećem zaposlenika, a ako ono nije osnovano sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. S tim u vezi je podsjetio da je ova obaveza propisana i članom 23. Zakona o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04), dok je članom 24. stav 2. Zakona o vijeću zaposlenika propisano, da će Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostaviti primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli utjecati na donošenje namjeravane odluke, dok je stavom 3. istog člana propisano da se smatra da Vijeće zaposlenika nema primjedbi i prijedloga ako se u roku iz prethodnog stava ne izjasni o namjeravanoj odluci. Uvidom u spis predmeta Kantonalni sud je utvrdio da je Vijeće zaposlenika tuženog formirano 13. septembra 2004. godine i da broji devet članova, a da su u konkretnom slučaju svoje mišljenje o rješavanju pitanja viška zaposlenika tuženog dala samo dva člana Vijeća (predsjednik i zamjenik predsjednika), pa stoga smatra da je tuženi odluku o otkazu ugovora o radu apelantu donio protivno zakonskim odredbama, te da je takva odluka ništava (član 25. citiranog zakona), te je stoga zaključio da se radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu, pa je obavezao tuženog da apelanta vrati na odgovarajuće poslove i da mu isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio (član 96. stav 2. tačka 1. ZOR-a). Međutim, kako apelant tokom trajanja ovog postupka nije predlagao dokaze na okolnost visine plaće koju bi ostvario da je radio, to mu je naknada plaće za sporni period, tj. od 16. oktobra 2005. godine do 24. aprila 2006. godine dosuđena shodno odredbi člana 56. a u vezi s članom

49. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/00), odnosno u visini najniže plaće koja iznosi 55% prosječne mjesečne neto plaće zaposlenih u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, u iznosu pobliže definisanom izrekom predmetne presude. Kantonalni sud je, također, ukazao na to da je prvostepeni sud apelantu pravilno dosudio doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja i da je u tom smislu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, međutim, smatra da je po tom osnovu pogrešno dosuđen iznos od 5.121,40 KM za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine umjesto za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine, kako je to u svom nalazu utvrdio i vještak finansijske struke, koji je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio, pa je i ovaj dio prvostepene presude Kantonalni sud preinačio. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov navod u odnosu na isplatu doprinosa za PIO prema odredbama Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje («Službene novine FBiH» broj 25/06), kojim su regulisani način plaćanja, uvjeti i postupak naplate navedenih doprinosa. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 16. ovog zakona kojom je propisano da se sa danom potpisivanja sporazuma o izmirenju duga, odnosno donošenjem rješenja o otpisu duga, obustavljaju svi izvršni i pokrenuti postupci za naplatu duga koji su predmet ovog zakona, zaključivši da će nakon potpisivanja sporazuma o načinu uplate doprinosa na apelantov zahtjev doći do eventualne obustave izvršnog postupka u ovom dijelu.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 22. marta 2007. godine, donio Presudu broj 53 0 P 000268 07 Rev od 26. juna 2008. godine, te je stavom I drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu i isplatu plaća za period od 16. oktobra 2005. godine do 24. aprila 2006. godine, tako što je u ovom dijelu odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio, dok je stavom II presude drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa u korist Fonda PIO/MIO i o parničnim troškovima, i u tom dijelu predmet je vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je taj sud uvažio revizione navode tuženog koji se tiču otkaza ugovora o radu apelantu, jer smatra da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu pravilna i utemeljena na zakonu, jer je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredbu čl. 87. stav 1, 93, 98. i 99. ZOR-u, i odredbe čl. 23. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika kada je odlučio suprotno odluci prvostepenog suda. Vrhovni sud je na temelju činjeničnog stanja, utvrđenog u postupcima pred nižestepenim sudovima, utvrdio da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenih poslova, zbog ekonomskih razloga, tzv. poslovno-uvjetovanih razloga, odnosno kada veći broj zaposlenika zbog zastoja proizvodnje nije radio. Vrhovni sud smatra da je tuženi pravilno postupio kada je odluku o pokretanju postupka utvrđivanja zaposlenika koji su nepotrebni u daljnjem proizvodnom ciklusu donio Nadzorni odbor na sjednici održanoj 5. septembra 2005. godine, nakon čega je direktor tuženog pismenom informacijom od 9. septembra 2005. godine obavijestio Vijeće zaposlenika o višku zaposlenika, novoj sistematizaciji radnih mjesta i načinu rješavanja situacije zaposlenika koji nisu obuhvaćeni novom sistematizacijom. Vijeće zaposlenika se pismenim putem izjasnilo 9. septembra 2005. godine, nakon čega je direktor tuženog donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu, 15. oktobra 2005. godine. Vrhovni sd smatra pogrešnim stav drugostepenog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantu donesena suprotno čl. 98. i 99. ZOR-u i čl. 23. i 24. Zakona o vijeću zaposlenika, kojim je propisano da je ništava odluka poslodavca donesena suprotno odredbama navedenog zakona o obavezi konsultovanja Vijeća zaposlenika. Vrhovni sud smatra neprihvatljivim stav drugostepenog suda, zbog toga što je poslodavac konsultovao Vijeće zaposlenika. Činjenica da su mišljenje Vijeća izraženo podneskom od 9. septembra 2005. godine dostavljeno direktoru tuženog, potpisala dva člana Vijeća, po ocjeni Vrhovnog suda, ne znači da se radi o mišljenju ta dva člana, a što i ne slijedi iz sadržaja podneska pod nazivom mišljenje vijeća zaposlenika, niti je Zakonom o vijeću zaposlenika propisano da mišljenje vijeća zaposlenika moraju potpisati svi članovi, odnosno prisutni članovi, niti uporište za takav svoj stav drugostepeni sud ne nalazi niti u Poslovniku o radu Vijeća zaposlenika. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a reviziju tuženog usvojio i drugostepenu presudu u tom dijelu preinačio, tj. žalbu apelanta na taj dio prvostepene presude odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Vrhovni sud je ocijenio da su osnovani revizioni navodi tuženog u pogledu načina obračuna naknade doprinosa za PIO/MIO, jer je uvidom u spis predmeta utvrdio da je vještačenje provedeno 9. maja 2006. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje, koji je stupio na snagu 1. jula 2006. godine. S obzirom na to da su odredbama navedenog zakona propisani uvjeti, način plaćanja, postupak naplate kao i djelimičan otpis dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i zdravstveno osiguranje, a da je postupak izmirenja ovog duga regulisan članovima od 8. do 12. navedenog zakona, Vrhovni sud je ocijenio da se o tačnoj visini ovog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva sudski vještak trebao izjasniti nakon stupanja na snagu ovog zakona, tj. prije donošenja prvostepene odluke, pa kako je zbog pogrešnog pravnog stava ostalo neutvrđeno činjenično stanje vezano za naknadu apelantovih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, to je Vrhovni sud, postupajući u skladu s članom 250. stav 2. ZPP-a, drugostepenu presudu u odnosu na potraživanje apelanta u ovom dijelu vezano za uplatu doprinosa za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine ukinuo i predmet je u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je također u skladu s članom 397. stav 3. ZPP-a ukinuo odluku o troškovima parničnog postupka, s tim da će u nastavku postupka drugostepeni sud imati u vidu prethodno navedene primjedbe, i potom donijeti novu odluku i u ovom dijelu.

11. Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Tvrdi da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbama Zakona o vijeću zaposlenika, jer smatra da se ovaj sud nije osvrtao na njegove ostale žalbene navode, već samo na navode vezane za primjenu navedenog zakona, pa je, kako ističe, propustio da ocijeni najznačajniju činjenicu o nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. Imajući u vidu navedeno, apelant također smatra da je prema njemu izvršena diskriminacija u odnosu na druge zaposlenike, a što član 5. ZOR-u zabranjuje.

Tvrdi da je tuženi na njega vršio pritisak i da ga je ucjenjivao da potpiše izjavu kojom bi se odrekao plaća i doprinosa, te budući da je odbio da potpiše navedenu izjavu, smatra da mu se tuženi osvetio tako što mu je otkazao ugovor o radu, pravdajući taj akt činjenicom da je tehnološki višak. Također, navodi da se njegova apelacija odnosi i na stav II pobijane presude kojim je osporenom presudom, kako navodi, nezakonito ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o uplati doprinosa za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine, pravdajući svoju odluku time odlučeno da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje, iako apelant tvrdi da je u postupku utvrđeno da tuženi, mada je pokrenuo proceduru, niti do danas nije potpisao Sporazum iz člana 16. navedenog zakona, pa smatra da nije bilo razloga da se drugostepena presuda u tom dijelu ukine i vrati na ponovni postupak.

12. Zakon o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 32/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 87. stav 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:

1.) je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili

2.) zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

13. Zakon o vijeću zaposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

- donošenju pravilnika o radu,

- namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici,

- planu zapošljavanja, premještaju i otkazu,

- mjerama u vezi sa zaštitom zdravlja i zaštitom na radu,

- značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije,

- planu godišnjih odmora,

- rasporedu radnog vremena,

- noćnom radu,

- naknadama za izume i tehnička unapređenja,

- drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konsultovanje vijeća zaposlenika u njihovom donošenju.

Član 24.

Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.

Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.

Ako se vijeće zaposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

Član 25.

Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog zakona o obavezi konsultiranja sa vijećem zaposlenika ništavna je.

Član 26.

Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o:

- otkazu članu vijeća zaposlenika,

- otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,

- otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina života,

- prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku.

Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pismeno ne izjasni o davanju saglasnosti, smatra se da je saglasno sa odlukom poslodavca.

Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Dopustivost u odnosu na prvi stav izreke pobijane presude Vrhovnog suda

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

16. Prema mišljenju Ustavnog suda, povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant vidi u tome što je Vrhovni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u relevantnom dijelu dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom apelantovom ustavnom pravu. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi da je diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, budući da apelant u tom smislu nije iznio nikakve argumente, odnosno ove navode nije ničim potkrijepio, osim paušalnih navoda da je ocjena provedenih dokaza i primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća.

Dopustivost u odnosu na drugi stav izreke pobijane presude Vrhovnog suda

20. Apelant se, također, žali i na drugi stav presude Vrhovnog suda, kojim je odlučeno o uplati doprinosa za PIO/MIO i o parničnim troškovima, tako da je drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

21. Prema navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

22. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Kantonalnim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

23. Prema tome, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2305/08 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio