Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/08 (D.O.O „HERCEG – BILJE“ Gacko)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2412/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2412/08, rješavajući apelaciju DOO „Herceg bilje“ Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Herceg bilje“ Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 011 od 4. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-06-000 002 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-30/05 od 5. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Herceg bilje“ Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 2. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 011 od 4. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 002 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-30/05 od 5. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-30/05 od 5. od 5. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-06-000 002 od 16. maja 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu ZDP „Rudnik i Termoelektrana“ Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 173.991,00 KM na ime naknade štete pričinjene nezaključivanjem ugovora o kupovini buldoždera putem licitacije održane 18. decembra 2004. godine, te da mu tuženi preda te buldožere u posjed. U obrazloženjima navedenih presuda je istaknuto da je nesporno utvrđeno da je tuženi 18. decembra 2004. godine objavio javnu licitaciju za prodaju otpisanih osnovnih sredstava, te da su predmet prodaje buldožeri naznačeni u tekstu javne licitacije kao TD 25E-1 i TD 25E-3 sa početnom cijenom za oba buldožera od 11.000,00 KM i najnižom stopom dizanja cijene od 200,00 KM. Također je kao nesporno utvrđeno da je tuženi u oglašenom tekstu javne licitacije istakao da kao prodavac zadržava pravo da odustane od prodaje ukoliko ne bude zadovoljan postignutom cijenom, bez ikakvih obaveza naknade potencijalnim kupcima. Nadalje, utvrđeno je da su svi učesnici licitacije prije njenog početka upoznati sa njenim pravilima, te istovremeno obaviješteni da su prodaji izloženi buldožeri sa oznakom TD-25E-4 i TD 25E-5, a ne oni koji su ranije označeni u tekstu oglasa (TD 25E-
1 i TD 25E-3), pri čemu je data mogućnost učestvovanja na licitaciji pod navedenim uslovima ili odustanka od učešća. Također, sudovi su utvrdili da je kao učesnik predmetne licitacije bio i apelant, te da je zapisnikom komisije za provođenje licitacije od 20. decembra 2004. godine konstatovano da izlicitirana cijena oba buldožera iznosi 11.200,00 KM i da je apelant dao navedenu ponudu cijene. Na kraju sudovi su utvrdili da je tuženi odustao od prodaje predmetnih buldožera i zaključenja ugovora o kupoprodaji sa apelantom, jer nije bio zadovoljan ponudom navedene cijene.
3. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te činjenicu da je tuženi iskoristio svoje pravo odustanka od prodaje predmetnih buldožera i zaključenja ugovora sa apelantom, a koje pravo je zadržao i jasno naveo u oglašenom tekstu javne licitacije, sudovi su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. S tim u vezi sudovi su obrazložili da je apelant kao učesnik licitacije bio upoznat sa njenim pravilima, pa i pravom tuženog da odustane od zaključenja ugovora ako nije zadovoljan postignutom cijenom, a koji uslov je apelant prihvatio. Stoga, sudovi su zaključili da nije osnovana apelantova tvrdnja da je on stekao pravo na posjed predmetnih buldožera jer je za iste na usmenom javnom nadmetanju dao najbolju ponudu cijene. Nadalje, budući da apelant u toku postupka nije dokazao da je objektivno postojala vjerovatnoća da će ostvariti dobit u iznosu kako je u predmetnoj tužbi precizirano, sudovi su zaključili da ni u ovom dijelu apelantov zahtjev nije osnovan.
4. Vrhovni sud je, presudom broj 118-R0-Rev-06-001 011 od 4. jula 2008. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke, zaključivši da je materijalno pravo pravilno primjenjeno. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 32. stav. 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 17/93, 3/96 i 39/03, 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) ponuda predstavlja prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenom licu koji sadrži sve bitne elemente ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao sklopiti ugovor. Dalje, Vrhovni sud je naveo da bi se izjava volje mogla smatrati ponudom, potrebno je da se ispune određene pretpostavke, a jedna od bitnih pretpostavki prema navedenoj zakonskoj odredbi je da izjava volje mora biti upućena određenom licu. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tuženi objavio oglas o javnoj licitaciji za prodaju otpisanih osnovnih sredstava, pozivajući sva zainteresovana lica da, na usmenom javnom nadmetanju zakazanom za 18. decembar 2004. godine, stave ponudu iznosa koji nude za predmetna osnovna sredstva. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 35. stav 1. ZOO propisano da oglasi dati u štampi, lecima, radiom, televizijom ili na drugi način, ne predstavljaju ponudu za zaključenje ugovora, nego samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uslovima, a koje pravilo važi i u slučaju poziva na javno nadmetanje odnosno na javnu licitaciju.
5. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, apelant učestvovao u usmenom javnom nadmetanju, te da je dao najbolju ponudu cijene za buldožere. Međutim pozivom na klauzulu u oglasu za javnu licitaciju, kojom je tuženi zadržao pravo da odustane od prodaje ako ne bude zadovoljan ponuđenom cijenom, tuženi nije prihvatio apelantovu ponuđenu cijenu, pa samim tim, po zaključku Vrhovnog suda, nije s apelantom ni zaključio ugovor o prodaji predmetnih buldožera. Dakle, kako je dalje naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nije nastao valjan pravni osnov u smislu odredbe člana 34. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 38/03) za prenos prava vlasništva na pokretnoj stvari sa tuženog na apelanta, temeljem kojeg bi apelant mogao tražiti predaju u posjed predmetnih buldožera. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za predaju u posjed buldožera.
6. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da izmakla korist, koja predstavlja vid materijalne štete, a koju je također apelant potraživao u ovom postupku, prema članu 189. stav 3. ZOO, predstavlja dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je tuženi u konkretnom slučaju postupao u skladu sa svojim pravom koje je istakao u pozivu za javnu licitaciju i to da odustane od prodaje predmetnih buldožera ako ne bude zadovoljan postignutom cijenom, a koji uslov je apelant stavljanjem ponuđene cijene prihvatio. Pri tome, kako je dalje naveo Vrhovni sud, tuženi se nije morao izjašnjavati o tome koja bi to cijena bila zadovoljavajuća, jer je na provedenoj licitaciji za predmetne buldožere ponuđena cijena samo za 200,00 KM veća od početne. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, sve i da je dokazano da do zaključenja ugovora o prodaji nije došlo zbog zloupotrebe prava tuženog i svjesnim dovođenjem apelanta u zabludu u pogledu identiteta predmetnih buldožera i u pogledu zaključenja ugovora o prodaji (što je apelant u toku postupka tvrdio), apelant u toku postupka nije dokazao da bi u slučaju zaključenja ugovora o prodaji ostvario dobit u iznosu koji je zahtijevao tužbom. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant sa preduzećem „Čuljak gradnja“ 1. decembra 2004. godine zaključio ugovor o zakupu buldožera, dakle prije održavanja javne licitacije (18. decembra 2004. godine), te po mišljenju suda, tužitelj zaključenje tog ugovora i dobit ostvarenu njegovom realizacijom, nije mogao osnovano temeljiti na budućem i eventualnom zaključenju ugovora o prodaji sa tuženim. Naime, Vrhovni sud je naveo da se na osnovu provedenih dokaza ne može zaključiti da navedeni ugovor o zakupu nije realizovan, a pogotovo da je to zbog toga što nije zaključen ugovor o prodaji buldožera između apelanta i tuženog. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova u cijelosti pravilne i zakonite.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe ZOO i to člana 36. stav 2. (koji regulira dejstvo ponudeopoziv) u vezi sa članom 33. (koji regula pojam opšte ponude) i član 30. stav 3. navedenog Zakona (kojim članom je regulirano pitanje pregovoraodgovornost za štetu). Također, apelant je naveo da je podnio tužbu protiv tuženog iz razloga što mu kao učesniku licitacije provedene 18. decembra 2004. godine, tuženi nije ponudio zaključenje ugovora o kupoprodaji „sredstava“ koja su bila predmet licitacije, a pogotovu što je nadajući se da će kupiti sredstva koja su bila predmet licitacije, sa preduzećem „Čuljak gradnja“ d.o.o. zaključio ugovor o zakupu tih sredstava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović