Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2425/08 (S. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2425/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2425/08, rješavajući apelaciju Senada Kajdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Kajdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000973 od 15. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 394 od 23. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj RS-193/03 od 8. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Kajdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 5. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000973 od 15. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 394 od 23. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-193/03 od 8. septembra 2006. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate, Općinski sud je donio Presudu broj RS-193/03 od 8. septembra 2006. godine kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da je nezakonito i da ne proizvodi pravno dejstvo Rješenje tuženog broj 01-056-835/03 od 3. decembra 2003. godine kojim mu je prestao radni odnos, te da se obaveže tuženi da ga vrati na poslove i radne zadatke socijalnog radnika i isplati mu platu za period od 3. decembra 2003. godine do 9. maja 2005. godine sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza (saslušanja apelanta, tuženog, svjedoka, i uvidom u brojnu dokumentaciju), utvrdio da je apelant imao VŠS zvanje nastavnika matematike i fizike, da je s tuženim zaključio 8. novembra 2000. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme do 3. septembra 2001. godine kada je Rješenjem tuženog broj 01-056-1244/01 od 4. septembra 2001. godine stavljen na raspolaganje na period od tri mjeseca. Navedeno rješenje o raspolaganju tuženi je donio na osnovu svog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka (u daljnjem tekstu: Pravilnik) broj 056-618/01 od 7. maja 2001. godine i Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Rješenjem tuženog broj 01-056-1619/01 od 3. decembra 2001. godine apelant je privremeno raspoređen na poslove socijalnog radnika u trajanju od dvije godine, uz uvjet da u roku od dvije godine izvrši doškolovavanje i stekne stručnu spremu propisanu za radno mjesto koje obavlja (VSS ili VŠS za socijalni rad). Dalje se navodi da je apelant odbio potpisati ugovor o radu koji mu je ponudio tuženi 2003. godine, neposredno prije prestanka radnog odnosa, već je nastavio raditi na određeno vrijeme (po rješenju tuženog od 3. decembra 2001. godine) nakon čega mu je prestao radni odnos. Također, sud je istakao da je prilikom ocjene zakonitosti rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos pravno irelevantno što se tuženi pozvao na pogrešan materijalni propis – Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Naime, Rješenje tuženog broj 01-056-835/03 od 3. decembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje), kojim je prestao radni odnos apelantu, doneseno je na osnovu pravilno i potpuno utvrđenih činjenica koje su bile odlučne za donošenje predmetnog rješenja. Ove činjenice se ogledaju u tome da je apelant odbio da potpiše ponuđeni ugovor o radu iz 2003. godine, da je apelant imao zasnovan radni odnos na određeno radno vrijeme od dvije godine po Rješenju tuženog broj 01-056-1619/01 od 3. decembra 2001. godine (kojim je bio privremeno raspoređen), te da nije ispunio obavezu iz navedenog rješenja, odnosno, nije stekao adekvatnu stručnu spremu u navedenom periodu za radno mjesto koje obavlja. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da pobijano rješenje tuženog nije nezakonito, pa je slijedom toga odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tuženi vrati na posao i isplati mu plaće za utuženi period, s obzirom da je osnovanost ovih zahtjeva u direktnoj vezi i ovisi o osnovanosti zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti predmetnog rješenja i njegovog poništenja.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-001 394 od 23. marta 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud je ispravno postupio kada je prilikom ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženog, iako se tuženi pozvao na pogrešan propis prilikom donošenja osporenog rješenja, cijenio da li je rješenje doneseno u zakonito provedenom postupku te da li je tuženi utvrdio da su nastupili zakonski razlozi za prestanak radnog odnosa. Prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je apelant Rješenjem broj 01-056-1619/01 od 3. decembra 2001. godine prihvatio rad kod tuženog na određeno vrijeme, koje je postalo pravosnažno jer apelant protiv njega nije zatražio sudsku zaštitu. S obzirom da apelant u datom roku od dvije godine nije ispunio uvjete u pogledu stručne spreme uvjetovane rješenjem od 3. decembra 2001. godine, to je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa zakonito. Naime, rješenjem kojim je apelantu prestao radni odnos je samo konstatovano da su nastupile određene činjenice utvrđene rješenjem od 3. decembra 2001. godine. Također, na osnovu odredbe člana 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) je propisano da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, tako da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa zakonito i u smislu navedene zakonske odredbe. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i za svoju odluku dao valjane razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj sud zbog čega je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000973 od 15. maja 2008. godine kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da su redovni sudovi, suprotno apelantovim žalbenim navodima, ispravno zaključili da je apelant s tuženim, na osnovu Rješenja broj 01-056-1619/01 od 3. decembra 2001. godine koje je postalo pravosnažno jer protiv njega apelant nije ulagao prigovor niti tražio sudsku zaštitu, zasnovao radni odnos na određeno vrijeme. Također, nesporno je da apelant nije ispunio uvjete u pogledu stručne spreme za radno mjesto socijalnog radnika i zbog toga je osporeno rješenje osnovano u skladu s članom 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je za presuđenje pravno irelevantno što se tuženi prilikom donošenja osporenog rješenja poziva na pogrešan materijalni zakon, te je zaključio da je obrazloženje prvostepenog suda u ovom pogledu ispravno. Dalje se navodi da su apelantovi navodi izneseni u reviziji koji se tiču nezakonitosti rješenja tuženog od 3. decembra 2001. godine irelevantni s obzirom da je apelant propustio da na vrijeme traži sudsku zaštitu protiv njega. Na kraju Vrhovni sud je istakao da se pitanje pravilnosti Pravilnika tuženog također ne može isticati i elaborirati u reviziji, s obzirom da, kako se u samoj reviziji navodi, predmetni Pravilnik važi od 3. maja 2001. godine i po njemu se postupalo. Vrhovni sud je zaključio da revizioni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost primijenjene materijalno-pravnih propisa nižestepenih sudova, dok je činjenica da apelant nije ispunio uvjete u pogledu stručne spreme za obavljanje poslova socijalnog radnika prema pravosnažnom rješenju tuženog od 3. decembra 2001. godine, da je odbio potpisati ponuđeni ugovor o radu, kao i da je završavao fakultet koji nije predviđen za ovo radno mjesto (pravni fakultet) i to tri godine nakon prestanka radnog odnosa. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je, u skladu s odredbom člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je tokom čitavog postupka pred redovnim sudovima isticao da tuženi nije organ uprave i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o ustanovama, Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Također, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili odlučnu činjenicu da rješenje tuženog od 3. decembra 2001. godine predstavlja ugovor o radu na određeno vrijeme, kao i da su proizvoljno primijenili zakon kada su poistovjetili odredbe ZOR-a u dijelu koji se odnosi na zasnivanje i prestanak radnog odnosa s posebnim (specijalnim) propisima koji regulišu poslovanje tuženog kao javne ustanove. Dakle, apelant smatra da je proizvoljnom primjenom propisa koji se ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju «direktno uticalo na ostvarenje njegovog prava na rad koje mu je nezakonito uskraćeno» što predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju, da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2425/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio