Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/08 (H. M.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2487/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2487/08, rješavajući apelaciju Hajrudina Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Mešića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-
000547 od 26. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal. 5268/04 od 24. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000547 od 26. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal. 5268/04 od 24. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-16444/03 od 8. decembra 2003. godine, po prijedlogu J.K.P. «Vodovod i kanalizacija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelanta je određeno izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, zbog duga u iznosu od 885,50 KM.
3. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedenog rješenja Općinski sud je donio Rješenje broj I-16444/03 od 11. augusta 2004. godine kojim je rješenje o izvršenju stavio van snage i predmet dostavio na redovan parnični postupak.
4. Presudom Općinskog suda broj Mal. 5268/04 od 24. decembra 2007. godine apelant je obavezan da na ime duga za isporučenu vodu za period od 2. decembra 2002. godine do 20. oktobra 2003. godine isplati tužitelju novčani iznos od 350,50 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, te je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 144,00 KM.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj precizirao svoj tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu tako da od apelanta na ime neisplaćenih računa za period od 30. juna 2001. godine do 20. oktobra 2003. godine potražuje dug u iznosu od 885,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Također, na pripremnom ročištu održanom 19. oktobra 2007. godine, na koje apelant nije pristupio, Općinski sud je odbio apelantov podnesak kojim je tražio odgodu ročišta zbog toga što je odgoda tražena na dan same rasprave, te je pripremno ročište provedeno u odsutnosti apelanta koji je bio uredno obaviješten. Nakon izvođenja dokaza (uvidom i čitanjem specifikacije neplaćenih računa za period od 30. juna 2001. godine do 20. oktobra 2003. godine, karticu komitenta (apelanta) za 2001, 2002. i 2003. godinu i isporučene račune za vremenski period od 30. juna 2001. godine do 20. oktobra 2003. godine), a imajući u vidu apelantov prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je utvrdio da zaduženje apelanta po računima za utrošak vode u vremenskom periodu koji nije obuhvaćen zastarom (od 2. decembra 2002. godine do 20. oktobra 2003. godine) iznosi 350,50 KM. Dalje, sud je utvrdio da apelant nije dokazao da se dvije uplate u iznosima od po 150,00 KM odnose na 2003. godinu, te navodi da je tužitelj navedenim apelantovim uplatama namirivao obaveze onim redom kako je koja dospjela za ispunjenje, što se vidi i iz specifikacije neplaćenih računa na kojoj stoji napomena: «Tamo gdje dužnik nije navodio broj računa koji plaća niti period za koji vrši plaćanje, knjigovodstveno je zatvaran njegov najstariji dug». Naime, tužitelj ne spori da je apelant tokom 2003. godine izvršio dvije uplate, međutim, radi se o nekonkretnim uplatama u kojima nije naznačeno za koji period je izvršena uplata, te je tužitelj u skladu s članom 312. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izvršio pokrivanje najstarijih dugova. Na osnovu navedenog Općinski sud je, u skladu s članom 262. ZOO a u vezi s članom 378. ZOO i članom 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, odlučio kao u dispozitivu presude. Sud je zakonsku zateznu kamatu dosudio u skladu s članom 277. a u vezi s članom 324. ZOO-a, dok je odluku o parničnim troškovima donio u skladu s odredbama čl. 383, 386. stav 2. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-000547 od 26. juna 2008. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (ZOO i Zakon o komunalnim djelatnostima). Dalje se navodi da je neosnovan apelantov žalbeni navod da su povrijeđene odredbe parničnog postupka zbog neosnovanog odbijanja njegovog zahtjeva za povrat u pređašnje stanje zbog propuštanja pripremnog ročišta, čime je navodno prvostepeni sud onemogućio apelantu da raspravlja pred sudom što je imalo uticaja na pravilnu primjenu materijalnog prava i donošenje zakonite odluke. Kantonalni sud smatra da su neopravdani razlozi za izostanak s pripremnog ročišta na koje se poziva apelant, te da se radi o razlozima subjektivne prirode. Naime, ranije zakazano ročište u parničnom predmetu broj P. 393/07 za isti dan i u isto vrijeme kada je zakazano pripremno ročište u ovom predmetu nisu morali imati za posljedicu apelantov izostanak sa zakazanog ročišta u ovom predmetu. Apelant je poziv na pripremno ročište, koje je u konkretnom predmetu zakazano za 19. oktobar 2007. godine, primio 19. septembra 2007. godine, te je imao dovoljno vremena da obezbijedi zamjenu za pristup na pripremno ročište drugom punomoćniku, kao što je to uradio za pristup na ročište za glavnu raspravu (angažovao advokata), ili da na drugi način spriječi nastupanje štetnih posljedica zbog nedolaska na zakazano pripremno ročište. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je, u skladu s odredbom člana 226. ZPP-a, odlučio kao u dispozitivu presude.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i «član 2-
4». Apelant navodi da redovni sudovi u konkretnom postupku nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te smatra da ga je prvostepeni sud pogrešnom ocjenom materijalnih dokaza obavezao na plaćanje duga koji je već plaćen bez validnih razloga u obrazloženju presude. Dalje navodi da mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom jer mu prvostepeni sud nije dozvolio povrat u pređašnje stanje zbog njegovog propuštanja pripremnog ročišta, čime mu je onemogućeno da učestvuje u postupku i zaštiti svoje interese. Također, ni drugostepeni sud nije dao obrazloženje na navode apelanta iznesene u žalbi na prvostepenu presudu koji se odnose na uplate koje je apelant izvršio u 2003. godini. Apelant je istakao da tužitelj nije imao dokaz da je sporne račune dostavio apelantu na plaćanje, te da je sam išao na blagajnu tužitelja i plaćao utrošak vode prema nalazu blagajne tužitelja. Apelant navodi da je na uplatnicama iz 2003. godine, prilikom uplate a na insistiranje apelanta, blagajnik tužitelja na uplatnicama napisao svojom rukom da se uplate odnose za 2003. godinu, te smatra da se radi o konkretnoj uplati kojom se izmiruje dug iz 2003. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i obaveže tužitelja da snosi troškove postupka u iznosu od 1.480,00 KM, ili da ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ustavni sud je mišljenja da su apelantovi navodi o povredi prava iz «člana 2-4» odnose na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također očigledno (prima facie) neosnovani jer apelant osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na zabranu diskriminacije moguća u konkretnom slučaju.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović