Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/08 (S. R.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2501/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2501/08, rješavajući apelaciju Safeta Redžepagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Redžepagića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-
000 674 od 23. juna 2008 godine i presude Općinskog suda u Zenici broj Mal-182/02 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Redžepagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, podnio je 14. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 674 od 23. juna 2008 godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal -182/02 od 8. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal -182/02 od 8. februara 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev JP „Grijanje“ Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant obavezan da tužitelju na ime duga nastalog vršenjem usluga zagrijavanja stana isplati iznos od 196,02 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 11,53 KM. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 568,39 KM, zakonskom kamatom na taj iznos i troškovima postupka u iznosu od 33,47 KM tužitelj je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 3. jula 2000. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne ispravespecifikacija zaduženja po sezonama i mjesecima sa umanjenjima, protiv apelanta radi izvršenja na apelantovim novčanim sredstvima u iznosu od 764,41 KM za usluge grijanja koje je tužitelj tj. povjerilac pružao apelantu. Općinski sud je 7. decembra 2000. godine donio rješenje o izvršenju broj I- 2386/00 na koje je apelant blagovremeno uložio prigovor. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje broj I- 2386/00 od 22. marta 2001. godine kojim je stavio van snage rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene radnje, te nastavio postupak po pravilima Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na ročištu održanom 11. decembra 2007. godine tužitelj izjavio da se tužbeni zahtjev odnosi na dug apelanta kao korisnika komunalne usluge grijanja za period od 1. jula 1997. godine do 31. decembra 1999. godine. Nakon toga, apelant je istakao da nije nikada sa tužiteljem zaključio ugovor o pružanju usluga grijanja, te da mu tužitelj nije isporučivao toplotnu energiju radi zagrijavanja stana. Također, Općinski sud je naveo da je apelant istakao i prigovor zastare potraživanja te je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao apelant djelimično osnovan. Naime, Općinski sud je naveo da je članom 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da potraživanja naknade za isporučenu toplotnu energiju zastarijevaju za jednu godinu. Imajući u vidu da je tužitelj podnio sudu prijedlog za izvršenje odnosno tužbu 3. jula 2000. godine, Općinski sud je zaključio da su zastarjela sva mjesečna potraživanja tužitelja koja se odnose na period do 3. jula 1999. godine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je u grijnoj sezoni 1999/2000 godine apelantovo mjesečno zaduženje iznosilo 32,67 KM, a za period od 1. jula 1999. godine do 31. decembra 1999. godine 196,02 KM koji iznos je po mišljenju suda predstavljao ukupno apelantovo zaduženje prema tužitelju, a koji nije obuhvaćen zastarom.
4. U odnosu na navode apelanta da od tužitelja nije nikada primio platni nalog Općinski sud je obrazložio da tužitelj svojim korisnicima ispostavlja račune za pruženu uslugu grijanja, a ne platne naloge, te da s tim u vezi apelant taj nalog i nije ni mogao primiti. Također, sud je naveo da je uvidom u spis I-2386/00 utvrđeno da je apelant 16. februara 2001. godine podnio sudu prigovor na rješenje o izvršenju broj I-2386/00 od 7. decembra 2000. godine koje je apelant primio 9. februara 2001. godine i lično potpisao. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan apelantov navod da on nikad nije potpisao ugovor sa tužiteljem o primanju usluge grijanja jer iz spisa proizlazi da je apelant u spornom periodu bio korisnik predmetne komunalne usluge, odnosno da je bio priključen na mrežu centralnog grijanja. Pored toga Općinski sud je naveo da apelant nije ponudio nikakve dokaze kojima bi dokazao svoju tvrdnju da u spornoj grijnoj sezoni nije bilo grijanja u njegovom stanu, pa je stoga i ove apelantove navode ocijenio neosnovanim. S tim u vezi sud je naveo da je cijenio iskaze saslušanih svjedoka, ali da na osnovu istih nije mogao zaključiti kakav je bio kvalitet grijanja u apelantovom stanu odnosno da li je i u kom omjeru bio ispod propisanih normativa. Također, sud je naveo da je tužitelj istakao da je za dane slabijeg grijanja apelantu obračunavao umanjeno zaduženje i to u grijnoj sezoni 1997/98 za 30%, a 1998/99 za 25%. Nadalje, u odnosu na apelantovu tvrdnju da je tužitelj mogao zbog neplaćanja navedene usluge tražiti isključenje apelanta sa mreže grijanja, Općinski sud je naveo da je tužitelj mogao to uraditi samo ukoliko su mu tehničke mogućnosti dozvoljavale i time se ne bi ugrožavali drugi korisnici grijanja, što po mišljenju suda u konkretnom slučaju nije bilo moguće učiniti.
5. Budući da je u toku postupka tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u iznosu od 196,02 KM, Općinski sud je obavezao apelanta da mu isplati navedeni iznos sa zakonskom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 674 od 23. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda.U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio apelantove žalbene navode koje je isticao u prvostepenom postupku, te je zaključio da su isti u cijelosti neosnovani. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo zakonske propise na kojima je presuda utemeljena, te da navedeno obrazloženje u cijelosti prihvata i taj sud. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantovi žalbeni navodi neargumentovani i paušalno postavljeni, te je primjenom člana 226. ZPP apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacionih navoda se odnosi na apelantovu tvrdnju da se osporene presude temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Naime, apelant smatra da tužitelj nije dokazao da je apelantu pružao usluge zagrijavanja stana, a što je po njegovom mišljenju bio dužan. Također, apelant je naveo da sudovi nisu prihvatili njegovu tvrdnju da nije potpisao ugovor sa tužiteljem o vršenju usluga zagrijavanja njegovog stana. Pored toga apelant je naveo da sudovi nisu prihvatili ni izjave dva svjedoka koji su potvrdili da je u spornom periodu grijanje u cijeloj zgradi bilo slabo, te da je on donosio drva i tako zagrijavao svoj stan. S obzirom da su po apelantovom mišljenju osporene presude nezakonite, predložio je da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović