Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2536/08 (A. H.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Upravni spor
- Stara devizna štednja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2536/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-2536/08, rješavajući apelaciju Amire Hadžiabdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Hadžiabdić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000459 08 U od 9. jula 2008. godine, rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje broj 09/2-14-3038/06 od 29. novembra 2007. godine i rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge DD Sarajevo, Poslovnica Travnik broj 041/2006 od 30. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amira Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Hidajet Supur, advokat iz Bugojna, podnijela je, 18. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000459 08 U od 9. jula 2008. godine, rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija za verifikaciju) broj 09/2-14-
3038/06 od 29. novembra 2007. godine i rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge DD Sarajevo, Poslovnica Travnik (u daljnjem tekstu: Agencija za finansijske usluge) broj 041/2006 od 30. novembra 2006. godine.
2. Agencija za finansijske usluge je rješenjem broj 041/2006 od 30. novembra 2006. godine odbila apelanticin zahtjev za verifikaciju potraživanja za staru deviznu štednju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica zatražila verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje koju je imala kod Privredne banke Sarajevo, Ekspozitura Bugojno (u daljnjem tekstu: PBS Ekspozitura Bugojno) pod brojem 15-3701-0087609 a koja nije pronađena u bazi podataka, pa zbog čega nije moguće ni verifikovati istu. Na temelju utvrđenog, a shodno članu 13. Uredbe o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje apelanticin zahtjev je odbijen.
3. Komisija za verifikaciju je rješenjem broj 09/2-14-3038/06 od 29. novembra 2007. godine odbila apelanticinu žalbu na rješenje Agencije za finansijske usluge kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 2. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje propisano da se pod deviznom štednjom podrazumijevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na dan 31. decembar 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosni i Hercegovini i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kom drugom osnovu. Nadalje, ukazano je na član 6. istog zakona prema kom je verifikacija definisana kao neophodan postupak kojim se identifikuju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registruju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju a ne redefinišu i ne raskidaju postojeća prava. Na temelju uvida u fotokopiju devizne knjižice PBS Ekspozitura Bugojno a koja je glasila na apelanticu i na temelju koje je tražila verifikaciju označenog iznosa, utvrđeno je da je knjiženjem banke evidentirana uplata valute DEM 1. februara 1992. godine, te isplata iste valute 5. februara 1992. godine, a na temelju čega je utvrđeno da se radi o sredstvima koja su uplaćena poslije datuma koji je označen kao relevantan da bi potraživanje imalo status stare devizne štednje shodno članu 2. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, a zbog čega se navedeni iznosi nisu mogli uzeti u obzir u postupku verifikacije, odnosno zbog čega apelantica i nema pravo na verifikaciju stare devizne štednje.
4. Kantonalni sud je presudom broj 06 0 U 000459 08 U od 9. jula 2008. godine odbio apelanticinu tužbu kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja Komisije za verifikaciju kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je u postupku pravilno utvrđeno da apelantica ima štednu knjižicu i da je 1. februara 1992. godine na istoj imala ukupno 1.274,79 DEM. Na temelju materijalnih dokaza dostavljenih uz tužbu i odgovora na tužbu, utvrđeno je da apelantica 1. februara 1992. godine uplatila iznos od 1.767,65 DEM, zatim istog dana iznos od 714,00 DEM, te najzad istog dana podigla iznos od 500,00 DEM. Na temelju navedenog zaključeno je da su navedeni iznosi uloženi na štednju nakon 31. decembra 1991. godine, pa da se ne mogu smatrati starom deviznom štednjom u skladu sa članom 2. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje. Shodno navedenom, zaključeno je da su nadležni organi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da apelantica ovako utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava nije dovela u pitanje ni navodima iznesenim u tužbi.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima i presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da je devizni štediša od 21. marta 1983. godine i da je, pod svojim tadašnjim prezimenom Karadža, a koje je promijenila u Hadžiabdić 24. februara 1984. godine, stalno imala ušteđevinu u DEM kod PBS Filijala Bugojno, te da je zadnju uplatu na svoj račun izvršila 1. februara 1992. godine, a da joj je dio sredstva isplaćen 5. februara 1992. godine. Apelantica tvrdi da je Agencija za finansijske usluge njen zahtjev neosnovano odbila tvrdeći da je nema u bazi podataka pod imenom i prezimenom kojim se sada služi, a Komisija za verifikaciju i Kantonalni sud pogrešno tvrdeći da nije bila štediša na dan 31. decembra 1992. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanticini navodi o povredi prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Nadalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u postupcima koje je apelantica vodila u povodu zahtjeva za verifikaciju stare devizne štednje na bilo koji način odlučivalo o navedenom pravu, a u samoj apelaciji se ne navodi i u tom smislu ne nude dokazi koji bi ovu apelanticinu tvrdnju učinili vjerovatnom. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović