Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2568/08 (S. T.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2568/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2568/08, rješavajući apelaciju Slavke Tabaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavke Tabaka, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-
08-000 097 od 14. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 044-0-K-07-000 017 od 13. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Tabak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 22. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 097 od 14. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 044-0-K-07-000 017 od 13. februara 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Općinskog suda broj 044-0-K-07-000 017 od 13. februara 2008. godine do konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2568/08 od 28. oktobra 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Općinski sud je Presudom broj 044-0-K-07-000 017 od 13. februara 2008. godine apelanta proglasio krivim za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi s članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je na osnovu nalazi i mišljenja vještaka optužbe saobraćajne struke, koji je sačinjen odmah nakon nezgode i pri kojem je ovaj vještak ostao i na glavnom pretresu, utvrđeno da je saobraćajna nesreća nastala apelantovim propustom, koji je vršio preticanje i pri tom prešao u lijevu kolovoznu traku kojom se u tom trenutku kretao stradali H.K., a koji je zbog toga počeo intenzivno kočiti, te je došlo do destabilizacije vozila i prelaska u lijevu kolovozu traku uslijed čega je došlo do sudara sa apealntovim vozilom, te propustom nastradalog H.K. koji se kretao nedozvoljenom brzinom, pa kad je ugledao apelantovo vozilo u fazi preticanja, iako je u tom trenutku postojalo potrebno sigurnosno rastojanje, preduzeo intenzivno kočenje uslijed čega je došlo do destabilizacije vozila, prelaska u lijevu kolovoznu traku i sudara sa apelantovim vozilom. Dalje, Općinski sud je ocijenio da nalaz ovog vještaka potvrđuju i iskazi svjedoka S.P. i S.K. kao i iskaz svjedoka S.H. koji se vozio sa B.I. kao trećim učesnikom u nesreći, te i iskaz svjedoka B.I. koji je upravljao vozilom koje je apelant preticao i ispred kojeg se naglo ubacio neposredno prije nesreće, odnosno direktnog sudara sa putničkim automobilom stradalog H.K. Po ocijeni Općinskog suda vještačenje vještaka optužbe saobraćajne struke potvrđeno je, pored iskaza svjedoka i zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom i skicom lica mjesta, iz kojih se vidi gdje, kada i pod kojim uslovima se dogodila nesreća koju su skrivili apelant i stradali H.K. Shodno navedenom, Općinski sud je nalaz ovog vještaka u cjelini i prihvatio. Općinski sud je zaključio da vještačenje vještaka odbrane saobraćajne struke ne odstupa u bitnim tačkama od mišljenja vještaka optužbe u dijelu koji se odnosi na parametre na osnovu kojih je vršeno računanje i dinamika saobraćane nezgode. Međutim tvrdnju ovog vještaka da apelant nije bio u vidnom polju stradalog H.K. kada je ovaj preduzeo radnju kočenja, Općinski sud nije prihvatio zbog toga što ovakav zaključak nije proizlazio iz nalaza vještaka optužbe, koji je potvrđen i iskazima svjedoka koji su sa sigurnošću tvrdili da su i sami vidjeli apelanta kako se kreće njihovom kolovoznom trakom. Također, nije prihvaćena ni tvrdnja vještaka odbrane da je stradali H.K. preduzeo radnju kočenja iz nekih drugih razloga, jer je sa sigurnošću utvrđeno da se ispred njega nije kretalo niti jedno drugo vozilo, odnosno da nije bilo drugih prepreka na putu izuzev apelantovog vozila. Dalje, u obrazloženju je, pored ostalog, ukazano da je Općinski sud kao olakšavajuće okolnosti za apelanta cijenio da je porodičan, da ima dijete, da do sada nije osuđivan, te doprinos nastradalog H.K. Općinski sud je zaključio da je krivično djelo počinjeno s krajnjim nehatom koji nije svojstven prosječnom vozaču, a posebno ne vozaču s dugogodišnjim iskustvom i obrazovanjem kao kod apelanta. Dalje, ukazano je da su posljedice krivičnog djela smrt dvije mlade osobe koje imaju porodicu, te tjelesne povrede kod tri osobe, od kojih je jedna bila u smrtnoj opasnosti. Najzad, ocjenjujući apelantovo držanje nakon izvršenja krivičnog djela Općinski sud je zaključio da je bilo nekorektno i nehumano. U vezi s tim je ukazano da apelant nije ni pitao za oštećene, nije ih posjetio, izvinuo se niti pružio bilo kakvu podršku, moralnu ili materijalnu satisfakciju, odnosno da na glavnom pretresu nije pokazao kajanje, žalost, grižu svijesti, odnosno da je u toku suđenja pokazao odsutnost i nezainteresovanost za oštećene. Pri tom, Općinski sud je istako da se ovakav apelantov odnos ne može opravdati ni činjenicom da je s oštećenim zbog složene situacije izazvane teškim posljedicama bilo teško uspostaviti kontakt. Cijeneći navedene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i svrhu kažnjavanja, Općinski sud je u rasponu propisane kazne od 1 do 8 godina za navedeno krivično djelo zaključio da je kazna zatvora od 2 godine i 4 mjeseca primjerena i da će se njom postići uticaj na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela, kao i na druge da se pridržavaju saobraćajnih propisa.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Kž-08-000 097 od 14. jula 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbu Kantonalnog tužilaštva u Zenici, te presudu Općinskog suda broj 044-0-K-07-000 017 od 13. februara 2008. godine potvrdio. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantov žalbeni navod da osporena prvostepena presuda sadrži formalne nedostatke u smislu bitne povrede odredba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a. S tim u vezi je ukazano da su izreka i obrazloženje osporene presude napisane na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, te da je dat iscrpan prikaz sadržine svih izvedenih dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, kao i analiza i ocjena istih. Dalje, Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je uzrok nesreće radnja nastradalog H.K. a ne nepropisano preticanje kolone vozila. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je članom 62. stav 1. ZOOBS-a propisano da vozač ne smije da otpočne preticanje ili obilaženje kolone vozila jer u slučaju nailaska vozila iz suprotnog smjera, vozilo koje vrši preticanje ili obilaženjem ne može se uvijek bez posljedica vratiti u svoju kolonu, a čime se direktno ugrožava bezbjednost saobraćaja i ostalih učesnika u saobraćaju. Na osnovu uvida u dokaze izvedene pred prvostepenim sudom Kantonalni sud je, posebno ukazujući na iskaze saslušanih svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka optužbe, utvrdio da je apelant vršio preticanje kolone vozila dok je iz suprotnog pravca svojim automobilom dolazio stradali H.K., koji na putu nije imao drugih prepreka izuzev apelantovog vozila. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je apelant postupao suprotno citiranoj zakonskoj odredbi jer je vršio nepropisno preticanje kolone vozila i time prouzrokovao nastupanje konkretne opasnosti po život i imovinu drugih učesnika u saobraćaju. Neospornim su ocijenjeni apelantovi navodi da su oba vještaka saobraćajne struke potvrdila da su nađeni propusti i kod stradalog H.K. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se i po njegovoj ocijeni propust stradalog H.K. koji se ogledao u prekoračenju dozvoljene brzine kretanja ne može smatrati osnovnim uzrokom saobraćajne nesreće, jer samo prekoračenje brzine nije prouzrokovalo konkretnu opasnost za živote, tijelo i imovinu drugih učesnika u saobraćaju, već je konkretna opasnost uzrokovana apelantovim ponašanjem suprotno članu 62. stav stav 1. ZOOBS-a. Shodno navedenom, zaključeno je da se apelant zbog prekoračenja brzine stradalog H.K. ne može osloboditi odgovornosti za prouzrokovanje saobraćajne nesreće, jer bi on tom brzinom bez ikakvih posljedica prošao svojom kolovoznom trakom da ga u tome nije omeo apelant nepropisnim preticanjem kolone vozila, zbog čega je stradali H.K. preduzeo radnju intenzivnog kočenja. Dalje, Kantonalni sud se u cjelini saglasio s ocjenom prvostepenog suda da su neosnovane apealntove tvrdnje da stradali H.K. nije mogao vidjeti apelanta, kao i da je naglo kočenje koje je preduzeo prouzrokovano nečim drugim a ne apelantovim vozilom koje mu je, prema provedenim dokazima, bilo jedina prepreka u trenutku nesreće. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da u apelantovom slučaju nije prekršeno pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka
d) ZKP-a zbog činjenice da sud nije prihvatio da se vještak optužbe i vještak odbrane usaglase. U vezi s tim je ukazano da ne postoji zakonska obaveza suda da prihvati svaki prijedlog bilo koje strane u postupku ako oni nemaju značaj za konkretni predmet ili ako je ponuđeni dokaz nepotreban shodno članu 278. stav 2. ZKP-a. Zatim, ukazano je da je prvostepeni sudu u svemu postupao shodno članu 296. stav 2. ZKP-a, te je ukazano na obrazloženje osporene presude iz kojeg proizlazi da je vještačenje vještaka optužbe saobraćajne struke cijenjeno u odnosu na ostale utvrđene činjenice i iskaze saslušanih svjedoka, kao i da je dato precizno obrazloženje i razlozi zbog kojih nije prihvaćen iskaz vještaka odbrane saobraćane struke, a što je u cijelosti prihvatio i ovaj sud. Pri tom, u vezi s ovim žalbenim navodom je ukazano da ZKP ne poznaje institut usaglašavanja vještaka, kao i da se vrijednost svakog dokaza cijeni po slobodnoj sudijskoj ocijeni kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi. Najzad, u pogledu apelantovih žalbenih navoda u pogledu odluke o kazni, Kantonalni sud je istakao da je, uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud, a naročito imajući u vidu posljedice koje su nastupile izvršenjem krivičnog djela, tj. smrt dva lica i teške tjelesne povrede tri lica, izrečena kazna zatvora adekvatna stepenu društvene opasnosti i apelantove krivične odgovornosti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u obrazloženjima osporenih presuda nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, da su pogrešno cijenjeni dokazi izvedeni na glavnom pretresu, kao i da se iz obrazloženja osporenih presuda ne vidi koje činjenice i iz kojih razloga su sudovi smatrali dokazanim ili nedokazanim. Ove navode apelant potkrepljuje detaljnom analizom nalaza i mišljenja sudskih vještaka saobraćajne struke iz kojih, po njegovom mišljenju, proizlazi da nije bilo propusta u vožnji koje je on počinio a koji su u uzročnoj vezi s nastankom nesreće. U vezi s tim apelant ističe i da je vještak saobraćajne struke kojeg je predložila odbrana istakao da ne postoje materijalni dokazi koji potvrđuju da je u trenutku nesreće njegovo vozilo bilo u fazi preticanja, te da nalaz i mišljenje ovog vještaka bez i jednog razumnog razloga nisu prihvaćeni. Zatim, apelant smatra da su pogrešno cijenjeni iskazi saslušanih svjedoka. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je bezrazložno odbijen njegov prijedlog da se vještak optužbe i vještak odbrane u sudnici izjasne na okolnosti usaglašavanja stavova. Zbog toga, apelant smatra da su osporene presude zasnovane na pretpostavkama o njegovoj krivnji, a što je suprotno principu in dubio pro reo i presumpciji nevinosti prema kojim svaka situacija u kojoj se javlja i najmanja sumnja u pogledu činjenica koje čine obilježje krivičnog djela mora ići u korist optuženom i sud je mora riješiti na način koji je povoljniji za optuženog. Shodno navedeno, apelant zaključuje da su u njegovom slučaju povrijeđene i garancije iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Dalje, apelant ističe da drugostepeni sud nije na nedvosmislen način utvrdio otežavajuće okolnosti i ako se prvostepeni sud pozvao na njih a da ih nije definisao, te ističe da otežavajuće okolnosti u odnosu na njega i ne postoje. Apelant navodi i da način na koji prvostepeni sud kvalifikuje njegovo ponašanje („da uspostavi kontakt sa oštećenim i da pruži moralnu satisfakciju priznajući djelo i tražeći oprost“) ukazuje na neprofesionalna odnos suda i dovodi u pitanje nezavisnost i nepristranost suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantovi navodi o povredi pravo na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da u obrazloženjima osporenih presuda nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i s tim u vezi da su pogrešno cijenjeni dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip in dubio pro reo, te najzad da mu je bilo uskraćeno suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom s obzirom na način na koji je prvostepeni sud formulisao otežavajuće okolnosti.
9. U pogledu apelantovih tvrdnji da u osporenim presudama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i s tim u vezi da su provedeni dokazi pogrešno cijenjeni, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj A
P 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis,
Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
10. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi, na osnovu dokaza provedenih na glavnom pretresu, utvrdili da je radnja preticanja kolone vozila koju je preduzeo apelant suprotno članu 61. stav 1. tačka 1. ZOOBS-a, uzrokovala saobraćanu nesreću u kojoj su dva lica smrtno stradala a tri zadobila teške tjelesne povrede. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ovakav zaključak zasnovan na brižljivoj i savjesnoj ocjeni provedenih dokaza, i to nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, koji je cijenjen u odnosu na iskaze saslušanih svjedoka, te materijalne dokaze kao što su zapisnik o uviđaju na licu mjesta, fotodokumentacija i skica lica mjesta. Zatim, sudovi nisu propustili da daju razloge i obrazloženja zbog čega pojedine od provedenih dokaza nisu cijenili, odnosno prihvatili. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka, a suprotno apelantovim tvrdnjama, posebno dati razlozi zbog čega nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka odbrane saobraćane struke, kao i da iskazi pojedinih svjedoka nisu cijenjeni zbog toga što su spavali ili nisu vidjeli tok saobraćane nesreće iz različitih razloga. Također, apelantove tvrdnje da je Kantonalni sud propustio da se u obrazloženju presude izjasni o otežavajućim okolnostima očigledno su neosnovane s obzirom da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su pri odmjeravanju kazne iscrpno pobrojane i cijenjene okolnosti koje su kvalifikovane kao otežavajuće i olakšavajuće, a iz obrazloženja presude Kantonalnog suda da su kao takve prihvaćene i od ovog suda. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
11. Zatim, u pogledu apelantovih tvrdnji da je prekršen član 6. stav 2. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni da ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvedu zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
12. U konkretnom slučaju, a u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer su sudovi odbili njegov prijedlog da se vještak optužbe i vještak odbrane u sudnici izjasne na okolnosti usaglašavanja stavova, što je dovelo u pitanje i garancije ustanovljene presumpcijom nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u pogledu obrazloženja osporenih presuda i načina koji su cijenjeni provedeni dokazi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što upućuje na zaključak da su sudovi postupali proizvoljno i na način kojim su dovedene u pitanje garancije ustanovljene članom 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju presude Kantonalnog suda dati iscrpni razlozi zbog kojih apelantov prijedlog za usaglašavanje stavova vještaka nije prihvaćen, a na osnovu kojih se ne može zaključiti da su sudovi postupali protivno ovlaštenju iz člana 278. stav 2. i 296. stav 2. ZKP-a. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
13. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da mu je bilo uskraćeno pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom zbog načina na koji je prvostepeni sud kvalifikovao otežavajuće okolnosti („da nije ponudio izvinjenje oštećenim ili bilo kakvu satisfakciju priznajući djelo i tažeći oprost“) Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne navodi ništa što bi ukazalo da je ovakav zaključak prvostepenog suda pogrešan i paušalan. Dalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostepeni sud navedenu konstataciju okarakterisao kao apelantovu moralnu obavezu, pri tom ne gubeći iz vida okolnosti konkretnog slučaja zbog kojih mu je bilo otežano i da je ispuni u slučaju da je i pokušao. Ovo tim prije što iz obrazloženja osporenih presuda nedvosmisleno proizlazi da je apelantovo ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela i u toku postupka pred sudom cijenjeno jedino u pogledu odluke o kazni a nikako u pogledu utvrđivanja njegove krivične odgovornosti za počinjeno djelo. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović