Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/08 (A.Z.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2640/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2640/08, rješavajući apelaciju A. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Z. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 944 od 12. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 27. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 944 od 12. juna 2008. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj 078-0-P-06-000172 od 18. februara 2008. godine obavezao Opštinu Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete za oduzeto putničko vozilo isplati iznos od 3.602 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. februara 2008. godine pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena osnovan u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, Osnovni sud je ukazao na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kom Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njeni protokoli imaju prioritet nad svim drugim zakonima, zatim na čl. II/5. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine koji, između ostalog, regulišu da sva izbjegla i raseljena lica, u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir, imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za imovinu koja im ne može biti vraćena, odnosno da su i svi sudovi podvrgnuti, odnosno da primjenjuju ljudska prava iz člana II. Ustava Bosne i Hercegovine. Također je istakao da je pravo na imovinu jedno od osnovnih ljudskih prava i kao takvo zaštićeno je Prvim protokolom uz Evropsku konvenciju, pa je zaključio da, shodno navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, apelantu pripada pravo na naknadu za oduzeto putničko vozilo. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je apelantu putničko vozilo oduzeto 1992. godine, da u toku postupka nije bilo moguće utvrditi gdje se nalazi, odnosno da li je u posjedu tužene, a na osnovu čega je zaključeno da nije moguć povrat imovine u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev pa je tužena obavezana da mu isplati novčanu naknadu za oduzeto vozilo, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000 944 od 12. juna 2008. godine uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio na način da se apelantov tužbeni zahtjev odbija. U obrazloženju presude je istaknuto da su razlozi koje je prvostepeni sud dao u pogledu odbijanja zastare potraživanja pogrešni. S tim u vezi je ukazano na to da je apelant tužbom podnesenom 19. novembra 2001. godine tražio povrat vozila u ispravnom stanju ili naknadu materijalne štete zbog oduzetog vozila, kao njegovu protuvrijednost, sa kamatama i troškovima postupka. S tim u vezi, ukazano je na to da je članom 376. ZOO-a regulisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od dana kad je šteta nastala. Dalje, naglašeno je da za odlučivanje o prigovoru zastare potraživanja treba imati u vidu rat koji je trajao od 1992. do 1996. godine i koji predstavlja nesavladivu prepreku iz člana 383. ZOO-a zbog koje nastupa zastoj zastarjelosti, te da je ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj ukinuto odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja i koja je objavljena u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 15/96. Shodno navedenom, zaključeno je da se početak roka zastarjelosti ima računati od ovog datuma. U konkretnom slučaju, apelant je odštetni zahtjev podnio tuženom 7. novembra 2001. godine, a tužbu sudu je podnio 19. novembra 2001. godine, a na osnovu čega je zaključeno da je tužba podnesena izvan roka zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376. stav 1. ZOO-a. Okružni sud je ukazao na to da je pogrešan stav prvostepenog suda da apelantovo potraživanje imovine koje je lišen u ratu nije zastarjelo s obzirom na to da se radi o pokretnoj imovini pa se shodno primjenjuju odredbe ZOO-a, a ne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pa je pogrešno pozivanje prvostepenog suda na odredbe Evropske konvencije jer apelant nije na vrijeme podnio zahtjev za naknadu štete na ime oduzete pokretne stvari.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda pogrešna jer je njegov tužbeni zahtjev bio usmjeren na povrat stvari, a pravo na imovinu ne zastarijeva. Dalje, apelant ističe da je tužbeni zahtjev postavio alternativno, tj. da je tražio da mu se vrati motorno vozilo koje mu je tuženi oduzeo i za što je izdao urednu potvrdu ili da mu se isplati protuvrijednost stvari na dan presuđenja, a zbog čega smatra da drugostepeni sud nije mogao primijeniti odredbe ZOO-a o zastarjelosti potraživanja jer se radilo o alternativnim obligacijama. S tim u vezi, apelant ističe i da je tek u toku sudskog postupka saznao da tuženi nije u mogućnosti vratiti motorno vozilo, pa da je tek nakon što je sudski vještak utvrdio vrijednost vozila koje mu se trebalo vratiti ustvari saznao za štetu, njen obim i visinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini svode na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/08 (A.Z.) | Sudska praksa | Aktio