Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/08 (M. Z.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2707/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2707/08, rješavajući apelaciju Mladena Zemuna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Zemuna podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-

08-000 039 od 30. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj K-138/05 od 18. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Zemun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, koga zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 8. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-08-000 039 od 30. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-138/05 od 18. maja 2007. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj K-138/05 od 18. maja 2007. godine proglasio apelanta krivim za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i izrekao mu uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini neko novo krivično djelo. Navedenom presudom, na osnovu člana 399. stav 6. KZRS, od apelanta su oduzeti oružje i eksplozivne materije, kako je i precizirano u izreci presude. Apelant je, također, obavezan da plati troškove krivičnog postupka.

3. Osnovni sud je utvrdio da je 11. augusta 2005. godine, izvođenjem akcije «Žetva», izvršen pretres apelantove kuće i pomoćnih objekata i tom prilikom je apelant na zahtjev ovlaštenih lica predao veću količinu nelegalnog vojnog naoružanja preciznije navedenog u izreci presude, koje je uz zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta oduzeto od apelanta. Osnovni sud je, dalje, istakao da se na glavnom pretresu apelantova odbrana pozvala na član 116. KZRS i na čl. 5. i 7. Zakona o amnestiji za nedopušteno držanje minsko-eksplozivnih sredstava i oružja u RS (u daljnjem tekstu: Zakon o amnestiji), navodeći da je apelant, u skladu sa procedurama ovog zakona, pokazao namjeru da fizički preda oružje s ciljem trajnog ustupanja, čime je ispunio uslove za primjenu amnestije od krivičnog gonjenja. Nakon provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi određeni Zakonom o amnestiji da se prema apelantu primijeni amnestija od krivičnog gonjenja. Osnovni sud je smatrao da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da apelant nije imao namjeru da dobrovoljno preda oružje, municiju i eksplozivne materije koje su kod njega ostavljene po završetku rata od pripadnika Vojske RS. Navedena sredstva apelant je predao u akciji «Žetva» kada su u njegovo dvorište ušli pripadnici snaga EUFOR-a sa ovlaštenim licima Policijske stanice Prnjavor, koji su imali namjeru da pretresu apelantove objekte radi eventualnog pronalaska nelegalnog oružja, a apelant je, znajući da će mu pronaći oružje, municiju i eksplozivne materije koje je držao u šupi kraj kuće, radi izbjegavanja krivične odgovornosti neposredno prije pretresa predao navedena sredstva koja je nelegalno držao. Osnovni sud je zaključio da je apelant, ukoliko je imao namjeru da dobrovoljno preda nelegalno vatreno oružje, municiju i eksplozivne materije koje je držao, to oružje trebao predati prije dolaska pripadnika EUFOR-a u akciji «Žetva», u policijsku stanicu ili vojnu jedinicu, kako je određeno zakonom na koji se apelantova odbrana pozvala. Osnovni sud je utvrdio da je apelant krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Iz utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, jer je apelant neovlašteno držao vatreno oružje, municiju i eksplozivna sredstva u većoj količini, čije držanje građanima uopšte nije dozvoljeno.

4. Protiv navedene presude Osnovnog suda žalili su se apelant i Okružno tužilaštvo Banjaluka.

5. Odlučujući o žalbama, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Kž-08-000 039 od 30. maja 2008. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje. Dalje je naveo da su neosnovani navodi apelantovog branioca da je u konkretnom slučaju apelant, s obzirom na to da je imao namjeru da dobrovoljno preda predmetno oružje, morao biti oslobođen odgovornosti u smislu člana 5. Zakona o amnestiji. Tačno je, kako je dalje istakao Okružni sud, da član 5. navedenog zakona pod dobrovoljnom predajom minsko-eksplozivnih sredstava podrazumijeva postupak kojim fizičko lice neposredno predaje navedena sredstva nadležnim organima s namjerom da ih trajno ustupi ili postupak kojim bi se riječima ili djelima pokazala namjera da preda predmetna sredstva. Međutim, član 4. istog zakona propisuje da fizička lica minsko-eksplozivna sredstva i oružje mogu dobrovoljno predati najbližoj policijskoj stanici, stanici javne bezbjednosti ili najbližoj vojnoj jedinici. Okružni sud je imao u vidu navedene odredbe iz kojih proizlazi da dobrovoljna predaja podrazumijeva dobrovoljan odlazak i predaju kod nadležnih organa, a da su u konkretnom slučaju kod apelanta navedena sredstva nađena u akciji koju je organizovao EUFOR upravo kako bi oduzeo nelegalno oružje koje nije dobrovoljno predato. Stoga, kako je smatrao Okružni sud, ne može se zaključiti da je u apelantovom ponašanju postojala namjera dobrovoljnog predavanja u smislu člana 5. Zakona o amnestiji. O ovoj odlučnoj činjenici, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je dao jasne i nedvosmislene razloge čija valjanost i zakonitost nije dovedena u sumnju suprotnim tvrdnjama apelantovog branioca, zbog čega ih je u cijelosti prihvatio i Okružni sud. Prvostepeni sud je, kako je zaključio Okružni sud, pravilno i potpuno utvrdio sve okolnosti koje se odnose na postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalne propise (KZRS i Zakon o amnestiji) kada je u apelantovim radnjama našao sve elemente bića predmetnog krivičnog djela.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na odbranu. Apelant je istakao da je u vrijeme kada je on dobrovoljno predao oružje na snazi bio Zakon o amnestiji, koji je važio od 28. maja 2002. godine do 28. maja 2007. godine, a koji je isključivao krivično gonjenje. Apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegova osnovna ljudska prava na taj način što nisu primijenili akt amnestije na apelanta utvrđen zakonom za poimenično neodređeni broj lica. Dalje je naveo da je on, pouzdajući se u Zakon o amnestiji, dobrovoljno predao minsko-eksplozivna sredstva u nadi da će se u odnosu na njega primijeniti Zakon o amnestiji koji je tada bio na snazi. Apelant se pozvao na član 116. KZRS kojim je propisano da se licima koja su obuhvaćena aktom amnestije daje oslobođenje od gonjenja. Također je naglasio da je članom 5. Zakona o amnestiji jasno određeno šta se smatra pod dobrovoljnom predajom oružja koja dovodi do primjene amnestije. Apelant smatra da je on jasno i na nedvosmislen način pokazao namjeru da oružje preda i da je to učinio predajući predmetno oružje u trajni posjed državnom organu – policiji, što stvara obavezu primjene akta amnestije. To, prema njegovom mišljenju, proizlazi i iz same potvrde o dobrovoljnoj predaji predmeta od 11. augusta 2005. godine koja ima karakter javne isprave i ona mora dovesti do primjene Zakona o amnestiji. Apelant smatra da su ga sudovi trebali osloboditi od optužbe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i posredstvom advokata, da je imao mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz braniočevu pomoć, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, pa su apelantovi navodi o povredi prava na odbranu očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/08 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio