Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2728/08 (A.O.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2728/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2728/08, rješavajući apelaciju A.O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. O. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-KžK-07-000011 od 15. aprila 2008. godine, !!br0ken!!zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, trenutno u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, podnio je 11. jula i 6. avgusta 2008. godine „predstavku“ Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-KžK-07-000011 od 15. aprila 2008. godine. Predmet je evidentiran pod brojem SU-60/08, te je od apelanta zatraženo 14. jula i 12. avgusta 2008. godine da popuni obrazac apelacije i dostavi Ustavnom sudu osporenu presudu. Apelant je 9. septembra 2008. godine dostavio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Apelacionog suda broj 097-0-KžK-07-000011 od 15. aprila 2008. godine, nakon čega je predmet presigniran i evidentiran kao AP 2728/08.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-07-000080 od 28. juna 2007. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 10/03 i 6/05; u daljnjem tekstu: KZBD), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. Istom presudom je, na osnovu člana 57. stav 1. KZBD, u vezi sa članom 285. stav 1. tačka f. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07 i 2/08; u daljnjem tekstu: ZKPBD), apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 14. decembra 2006. godine pa nadalje. Presudom je, također, određeno da se apelant oslobađa plaćanja troškova krivičnog postupka, a oštećene B.B. i S.B. sa odštetnim zahtjevom su upućene na parnicu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant 14. decembra 2006. godine, nakon što višesatnim razgovorima sa bivšom djevojkom J.B. nije uspio da se pomire i nastave vezu, sačekao J.B. ispred Ekonomskog fakulteta i dopratio do zgrade u kojoj je ona stanovala, te je u haustoru zgrade oborio na betonsku podlogu i na način detaljno opisan u dispozitivu presude zadao joj oštećenje zatiljnog dijela lobanje i time po život važnih centara u mozgu, usljed kojih povreda je J.B. 17. decembra 2006. godine preminula. Prvostepena presuda sadrži detaljnu analizu provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i analizu iskaza šest saslušanih svjedoka kao i zapisnika o saslušanju svjedoka I.D. iz istrage (s obzirom na to da je svjedok u međuvremenu umro). Osim toga, sud je naveo da je saslušao četiri vještaka, koji su dostavili sudu pismene nalaze i mišljenja na okolnosti povodom kojih su bili angažirani (vještaka sudske medicine koji je vršio vanjski pregled i obdukciju mrtvog tijela ubijene J.B., vještaka sudske medicine koji je vršio vještačenje bioloških tragova i obavio DNA analizu, zatim stalne sudske vještake-specijaliste za neuropsihijatriju Brigić dr. Kasima i Drašković dr. Vasike koji su izvršili neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta). Sud je, također, saslušao i apelanta a uzeo je u obzir i njegov iskaz dat u prostorijama Tužilaštva Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BD). Osim toga, izvršen je uvid i čitanje u presudi pojedinačno navedenih materijalnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu.

4. Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u nalaz i mišljenje vještaka specijaliste za sudsku medicinu koji je izvršio vanjski pregled i obdukciju mrtvog tijela J.B. utvrdio da je smrt J.B. nasilna i da je nastupila usljed oštećenja po život važnih centara u mozgu. Navedeno je da je vještak zaključio da su sve povrede nanesene zaživotno, te da je nasilna smrt J.B. u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa povredom glave i unutar lubanjskog sadržaja i da su ozljede lobanje – mozga bile takvog obima i intenziteta da stručna liječnička pomoć nije mogla spriječiti smrtni ishod. Vještak je konstatovao da je J.B. usljed navedenih povreda preminula 17. decembra 2006. godine. Dalje je sud naveo da iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka koji je vještačio biološke tragove i obavio DNA analizu, te njegovog svjedočenja pred sudom, nesporno proizlazi da je apelant povezan sa smrću J.B. Naime, vještak je istakao da pouzdano zaključuje da tragovi krvi pronađeni na apelantovim izuzetim odjevnim predmetima potječu od ubijene J.B.

5. Osim toga, navedeno je da je tokom postupka izvršeno apelantovo neuropsihijatrijsko vještačenje putem vještaka Brigić dr. Kasima koji je specijalista za forenzičku psihijatriju kao i putem vještaka Drašković dr. Vasike. Sud je naveo da je vještak Brigić dr. Kasim zaključio da kod apelanta ne postoji duševna bolest niti zaostali duševni razvoj ali da su prisutni simptomi povišene psihičke napetosti. Također je vještak istakao da kod apelanta nema snažnijeg suženja svijesti i da su apelantove radnje afektivno-impulsivne radnje ali sa primjesom volje. Vještak je zaključio da je apelantova svijest da shvati značaj svog djela, odnosno da upravlja svojim postupcima bila smanjena ali ne bitno. Osnovni sud je prihvatio ovakav nalaz vještaka i dovodeći ga u vezu sa situacijom koja je prethodila počinjenju krivičnog djela došao do zaključka da je apelant počinio krivično djelo u uračunljivom stanju. Osim toga, sud je naveo da nije prihvatio zaključak vještaka Drašković dr. Vasike koja je istakla da je u trenutku izvršenja krivičnog djela apelant bio smanjeno uračunljiv i to bitno. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i zaključka ovog vještaka proizlazi da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima tempore criminis, bila bitno smanjena usljed djelovanja veoma jakog afekta koji je nastao u konkretnoj situaciji uz raniju senzibilizaciju, strukturu ličnosti sa kompleksima i frustracijama, te uz facilitativu (laganu) ulogu elemenata psihopatije kao poremećaja ličnosti.

6. Osnovni sud je naveo da je ocijenio provedene dokaze pojedinačno i sve zajedno u njihovoj ukupnosti i zaključio da je apelant počinio krivično djelo ubistva za koje je optužen. Prilikom odlučivanja o kazni koju će izreći apelantu, Osnovni sud je naveo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te je zaključio da se jedino kaznom zatvora u trajanju od petnaest godina može postići svrha kažnjavanja i da apelant ubuduće neće vršiti ni ova ni druga krivična djela.

7. Protiv navedene presude žalbu je podnio apelant zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji.

8. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 097-0-Kž-07-000090 od 15. oktobra 2007. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio te je ožalbenu presudu ukinuo i odredio da će se održati pretres pred Apelacionim sudom. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je opravdan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud činjenice koje se odnose na stepen apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela pogrešno i nepotpuno utvrdio. U tom smislu, Apelacioni sud je istakao da su u vezi sa utvrđenjem tih činjenica angažirani vještaci Brigić dr. Kasim i Drašković dr. Vasika iznijeli svoje oprečne stavove. S obzirom na to da prvostepeni sud nije na nedvojben način utvrdio činjenicu koja se odnosi na pitanje uračunljivosti, odnosno stepena apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Apelacioni sud je zaključio da je zbog toga činjenično stanje u osporenoj presudi nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

9. Apelacioni sud je naveo da će se na ponovnom suđenju preslušati iskazi svjedoka i vještaka koje su dali na glavnom pretresu a koji su snimljeni na audiovrpcu, s tim što će vještaci specijalisti neuropsihijatri Brigić dr. Kasim i Drašković dr. Vasika biti dodatno ispitani na okolnosti iz nalaza i zaključaka. Dalje je navedeno da će se, ukoliko se ukaže potreba, odrediti još jedno psihijatrijsko vještačenje koje bi bilo povjereno sudskom vještaku, specijalisti neuropsihijatru koji do tada nije davao nalaz i mišljenje u ovom krivičnom predmetu ili bi vještačenje bilo povjereno odgovarajućoj stručnoj ustanovi.

10. Apelacioni sud je, nakon održanog pretresa, donio Presudu broj 097-0-KžK-07-000011 od 15. aprila 2008. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je radnjama pobliže opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. KZBD, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da su na pretresu preslušani iskazi svih svjedoka koji su ranije unakrsno ispitani na glavnom pretresu (kao i čitanja iskaza svjedoka koji je u međuvremenu umro). Navedeno je da je, uz saglasnost stranaka, izvršen uvid i u materijalne dokaze i fotodokumentaciju, koji dokazi su, također, izvedeni na glavnom pretresu. Osim toga, izvršeno je i preslušavanje snimka saslušanja vještaka specijaliste za sudsku medicinu i specijaliste za biološke tragove i DNA analizu, te vještaka neuropsihijatara Brigić dr. Kasima i Drašković dr. Vasike, s tim što su vještaci neuropsihijatri i dodatno ispitani i suočeni na pretresu a na okolnosti njihovih nalaza i mišljenja. Navedeno je da su vještaci neuropsihijatri i nakon suočavanja ostali pri ranije iznijetim zaključcima o apelantovoj uračunljivosti.

11. Dalje, navedeno je da je, s ciljem utvrđivanja postojanja i stepena apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, na prijedlog odbrane a po naredbi Apelacionog suda, izvršeno i treće neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta, koje je obavio tim stalnih sudskih vještaka iz oblasti neuropsihijatrije, prof. dr. Abdulah Kučukalić i dr.sci.med. Mehmedika-Suljić Enra. Određeni tim vještaka je, nakon obavljenog vještačenja apelanta, sačinio pismeni nalaz i mišljenje o čijem sadržaju su na pretresu svjedočili i koji su dodatno pojasnili. U vezi s tim, vještaci su, vezano za apelantov psihički status, u pretežnom dijelu naveli ono što je naveo i vještak Brigić dr. Kasim u svom nalazu i mišljenju. Iznijeli su zaključak da u toku psihijatrijskog pregleda kod apelanta nisu registrovali simptome privremene ili trajne duševne bolesti, organski uslovljene promjene ličnosti, simptome ovisnosti niti simptome mentalne retardacije. Dalje je navedeno da je tim vještaka na osnovu kliničkog utiska ocijenio da kod apelanta postoje određene patološke crte ličnosti, a prije svega nezrelost, nesigurnost, težnja ka gratifikaciji, slaba socijalna adaptacija, slabost kontrole afekata, pogotovu u stresnim i alkoholisanim stanjima, i povremeno osjećanje inferiornosti. I ovi vještaci su nakon detaljne elaboracije apelantovog psihičkog stanja zaključili da je njegova sposobnost tempore criminis bila smanjena, ali ne bitno.

12. Apelacioni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio objektivnim, odnosno pouzdanim iskaze koje su dali svi saslušani svjedoci, te vještaci za sudsku medicinu i za vještačenje bioloških tragova te DNA analizu. Osim toga, sud je istakao da je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra Brigić dr. Kasima i nalazu i mišljenju vještaka prof. dr. Abdulaha Kučukalića i dr.sci.med. Mehmedika-Suljić Enre, čija svjedočenja je nakon dovođenja u međusobnu vezu ocijenio saglasnim i logičnim, te u skladu i sa apelantovim iznijetim priznanjem da je počinio ubistvo J.B. i da osjeća krivicu zbog toga. Dalje, u pogledu ovih vještačenja, Apelacioni sud je naglasio da su sva tri vještaka neuropsihijatra na pitanja odbrane, tužilaštva i suda dali potpune, precizne, jasne i logički prihvatljive odgovore koji su od značaja pri utvrđivanju apelantove uračunljivosti i krivične odgovornosti. Također je sud naveo da nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka Drašković dr. Vasike iz razloga što je ona u svom nalazu potpuno isključila postojanje volje kod apelanta u vrijeme počinjenja krivičnog djela i tvrdeći da je njegova radnja bila isključivo afektivno-impulsivna, što drugim riječima znači da apelant nije bio uračunljiv pa shodno tome ni krivično odgovoran za učinjeno krivično djelo. Međutim, u zaključku koji je kontradiktoran nalazu u spomenutom dijelu, Drašković dr. Vasika je zaključila da je zbog djelovanja veoma jakog afekta koji je nastao u konkretnoj situaciji apelantova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme činjenja bila bitno smanjena. Sud je ocijenio da su navedene tvrdnje očito nelogične i neprihvatljive i suprotne tvrdnjama ostalih vještaka neuropsihijatara koji su saslušani na pretresu pred Apelacionim sudom. Dalje je navedeno da odbrana nijednim logički prihvatljivim argumentom nije dovela u pitanje logičnost, objektivnost i pouzdanost iskaza saslušanih svjedoka i vještaka.

13. Osim toga, u presudi je navedeno da je apelantov branitelj u završnoj riječi istakao da smatra da ne bi bilo profesionalno braniti teoriju kako ne postoji krivično djelo i apelantova krivična odgovornost, te da je apelant kriv za izvršenje krivičnog djela za koje je optužen. Osim toga, navedeno je da je branitelj naveo da ne može da razumije mišljenje grupe vještaka neuropsihijatara, ali da i pored toga neće osporavati njihov nalaz. Apelant se potom u cijelosti pridružio završnoj riječi svog branioca i predložio da ga sud osudi onako kako smatra da je pravedno.

14. S obzirom na to da je Apelacioni sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. KZBD za koje ga tereti precizirana optužnica Tužilaštva BD i da je za to krivično odgovoran, sud je apelanta proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru. Prilikom odlučivanja o visini kazne Apelacioni sud je ocijenio da je kazna zatvora od petnaest godina na koju ga je osudio adekvatna konkretnoj težini počinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti i ličnosti apelanta.

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u provedenom postupku sud pogrešno okvalifikovao krivično djelo za koje ga je osudio kao „klasično ubistvo“, mada se, kako to apelant navodi, u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu „teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom“ iz člana 172. stav 2. jer je „oštećena umrla 72 sata poslije“. Dalje, apelant ističe da je vještak neuropsihijatar Kasim dr. Brigić svoje mišljenje dato u pismenom nalazu promijenio prilikom saslušanja na pretresu, te da je sud tolerisao neargumentovane tvrdnje ovog vještaka. Apelant, također, navodi da Apelacioni sud nije prihvatio njegov prijedlog da ga pošalje na vještačenje u neku od „ustanova namijenjenih za to“. Apelant navodi da je sud od početka „davao mnogo prostora tužilaštvu za razliku od odbrane“. Dokazi tužilaštva su ponovno „iščitavani po 7,8 puta“ a dokaze obrane sud je „brzo“ prešao i nije im davao nikakav značaj. Također, apelant smatra da je sud bio pristrasan i da su se sudije „ponašale tako da su svi od samog početka znali da će se apelantu nametnuti teže djelo zbog ogromnog pritiska javnosti“.

16. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da se iz same činjenice da je smrt J.B. nastupila 72 sata nakon što joj je apelant nanio smrtonosne povrede ne može izvesti zaključak da je djelo trebalo okvalifikovati po članu 172. stav 2. KZBD (tj. kao krivično djelo „nepružanje pomoći“) a ne kao krivično djelo ubistva učinjenog sa umišljajem. Osim toga, apelant i njegov branitelj su u završnoj riječi pred Apelacionim sudom priznali da se radi o krivičnom djelu ubistva iz člana 163. stav 1. KZBD. U vezi sa apelantovim navodima da je vještak neuropsihijatar Kasim dr. Brigić promijenio ranije dat iskaz, te da je sud tolerisao neargumentovane tvrdnje ovog vještaka, Apelacioni sud je naveo da se preslušavanjem audiosnimka sa suđenja apelantu može zaključiti da ovaj vještak nije mijenjao iskaz prilikom svjedočenja a svestranom i pažljivom ocjenom nalaza i mišljenja tog vještaka, odnosno njegovog svjedočenja, nesumnjivo se zaključuje da su vještakove tvrdnje iznijete prilikom vještačenja i svjedočenja argumentirane. Osim toga, Apelacioni sud je istakao da je po apelantovom prijedlogu odredio i treće vještačenje u pogledu utvrđivanja njegove uračunljivosti, te da su se određeni vještaci izjasnili da im radi potpunog i objektivnog davanja nalaza i mišljenja nije potrebno duže vremensko posmatranje apelanta u psihijatrijskoj ustanovi. Također je Apelacioni sud istakao da je neargumentovano i proizvoljno apelantovo pozivanje da dokazi odbrane i optužbe nisu imali isti tretman, te da su se sudije ponašale pristrasno.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su sudije bile pristrasne, ali ove navode nije obrazložio niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Naime, svoje tvrdnje apelant zasniva samo na navodima da su se sudije „ponašale tako da su svi od samog početka znali da će se apelantu nametnuti teže djelo zbog ogromnog pritiska javnosti“ ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta nisu bili nepristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je sud odbio provesti vještačenje koje je predložio, zatim da je „tolerisao“ nalaz i mišljenje vještaka optužbe koji je „promijenio“ iskaz na pretresu, te da je sud od početka davao mnogo prostora tužilaštvu za razliku od odbrane, što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

21. Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, da su, dakle, pred Apelacionim sudom provedeni svi dokazi (na način predviđen ZKPBD) koje su predložile stranke, da je izvršen uvid i čitanje u izvedene materijalne dokaze, da su provedena četiri vještačenja posredstvom vještaka specijalista, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasniva presuda koja se osporava apelacijom, da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Dalje, istaknuto je da je apelant tokom postupka imao branitelja, mogao je izjaviti žalbu, što je i učinio, a sud je provedene dokaze ocijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena.

22. Osim toga, Ustavni sud ističe da je Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantove tvrdnje o mijenjaju iskaza vještaka Brigić dr. Kasima neosnovane i da se istaknuta činjenica može provjeriti preslušavanjem audiosnimka o saslušanju ovog vještaka. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud detaljno analizirao nalaz i mišljenje ovog vještaka i da je dao obrazloženje zašto ga prihvata a koje obrazloženje i prema mišljenju Ustavnog suda ne izgleda neargumentovano. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da je tim vještaka dodatno potvrdio činjenice koje su utvrđivane putem ovog vještaka, te da se osporena odluka ne zasniva samo na nalazu ovog vještaka. Također, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud prihvatio prijedlog odbrane da se provede i dodatno (treće vještačenje). S tim u vezi, Ustavni sud ističe da su vještaci osobe koje posjeduju potrebna stručna znanja o činjenicama o kojim treba da daju nalaz i mišljenje. Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u odgovoru istakao da su vještaci kojima je izdao naredbu za vještačenje utvrdili da je nepotrebno da se apelant šalje u bilo kakvu ustanovu radi „promatranja“, te da su oni obavili naređeno im vještačenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ni apelant tokom pretresa nije imao primjedbi na sačinjeni nalaz a Apelacioni sud je dao jasne razloge zašto je poklonio vjeru nalazu sačinjenog povodom tog vještačenja. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o povredi načela jednakosti stranaka očigledno prima facie neosnovani.

23. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

24. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je članom 21. KZBD propisano da je krivično djelo protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija. Također da je članom 163. stav 1. KZBD definisano krivično djelo ubistva na način da je propisano Ko drugog liši života, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za zaključak da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela ubistva za koje je osuđen. Najzad, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je primjena materijalnog prava i pravna kvalifikacija krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim zasnovana na utvrđenom činjeničnom stanju, a na temelju čega je i zaključeno da su se stekla obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Pri tom, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi u svojoj ocjeni u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, odnosno primjene materijalnog prava postupali proizvoljno, osobito imajući u vidu da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, apelantov branitelj na glavnom pretresu istakao, a kojim se navodima u cijelosti pridružio i apelant, da je apelant, kako to stoji u presudi, „kriv za izvršenje krivičnog djela za koje je optužen“. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi materijalnog zakona očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2728/08 (A.O.) | Sudska praksa | Aktio