Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2741/08 (AD «Agrohercegovina» Nevesinje)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2741/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2741/08, rješavajući apelaciju AD «Agrohercegovina» Nevesinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Agrohercegovina» Nevesinje podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-07-000 101 od 11. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Ps-06-000 100 od 29. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Agrohercegovina» Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 5. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-07-000 101 od 11. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Ps-06- 000 100 od 29. juna 2007. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-Ps-06-000 100 od 29. juna 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev «Sidro» DOO Nevesinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno je da je apelant izvršio smetanje posjeda tako što je onemogućio tužitelja u posljednjem mirnom korištenju kancelarijskog prostora koji je lociran u Nevesinju, Nemanjića bb, površine 43,60 m², bliže označenog u dispozitivu presude, na način što je putem zaštitarske agencije onemogućio tužitelja da koristi predmetne prostorije za obavljanje privredne djelatnosti, te mu je naloženo da odmah dozvoli pristup navedenim poslovnim prostorijama i da tužitelju omogući mirno korištenje, sve u roku od 24 sata, kao i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja korištenja poslovnih prostorija, sve pod prijetnjom izvršenja i izricanja novčane kazne. Istim rješenjem obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 2.089,00 KM na ime troškova postupka u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj i apelant 16. januara 2006. godine zaključili Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji i korištenju kancelarijskog i skladišnog prostora (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim se apelant obavezao da će tužitelju omogućiti nesmetano korištenje predmetnog skladišnog i kancelarijskog prostora u periodu od 15 godina od dana zaključenja Ugovora. Osnovni sud je, dalje, naveo da je uvidom u Rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Opštine Nevesinje broj 04-320-2/06 i broj 04-320-2-1/06 od 22. februara 2006. godine utvrdio da se tužitelj nalazi u posjedu predmetnih poslovnih prostorija od 22. februara 2006. godine. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant, po nalogu predsjednika Upravnog odbora, 30. maja 2006. godine angažovao zaštitarsku agenciju koja je spriječila direktoru tužitelja N.L. da nesmetano koristi kancelarijske prostorije koje su predmet ugovora. Zbog ove zabrane tužitelj nije mogao normalno obavljati svoje redovne poslove, iako njegovim radnicima nije bio zabranjen ulazak u njih. Osnovni sud je naveo da je tužitelj morao prestati sa obavljanjem svoje djelatnosti jer poslovni ljudi nisu mogli normalno dolaziti u predmetne prostorije i dogovarati saradnju sa zakonskim zastupnikom tužitelja. Osnovni sud je, također, istakao da je navedenom djelatnošću apelant nesumnjivo onemogućio tužitelja da kancelarijske prostorije koristi na miran i nesmetan način, kako je to predviđeno članom III. Ugovora.
4. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 70. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičnu vlast na stvari (neposredan posjed). Odredbom člana 78. ZOSPO-a je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Također, Osnovni sud je naveo da je raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed i savjesnost posjednika. Osnovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je predmetni ugovor zaključen na nezakonit način, te da nije znao za njega, budući da je iz Ugovora vidljivo da ga je potpisao apelantov predstavnik. Osnovni sud je, dalje, naveo da su za raspravljanje o smetanju posjeda bitne samo dvije činjenice - posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed kao ni pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. S obzirom na to da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant zasmetao tužitelja u mirnom korištenju predmetnih prostora, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja, shodno odredbama člana 78. ZOSPO-a.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Pž-07-000 101 od 11. juna 2008. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog postupka pravilna i zakonita, te da su činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvatljivi i za ovaj sud. Okružni sud je ocijenio neopravdanim apelantov žalbeni prigovor kojim se dovodi u pitanje mogućnost da smetanje posjeda izvrši pravno lice navodeći da se u konkretnom slučaju radi o pravnim licima - parničnim strankama čiji je pravni identitet jasno određen. Okružni sud je, dalje, naveo da apelant neosnovano prigovara da nije pasivno legitimiran navodeći da je pitanje pasivne legitimacije na strani apelanta kao i da je pitanje subjekta koji je izvršio smetanje posjeda prvostepeni sud riješio na nedvojben način nakon što je utvrdio da je apelant angažovao zaštitarsku agenciji koja je po nalogu apelantovog Upravnog odbora spriječila direktora tužitelja da nesmetano koristi kancelarijske prostorije. Okružni sud je, također, naveo da apelant prenebregava činjenicu da pravni osnov i legalitet u korištenju predmetnih prostorija tužitelj crpi iz odredbi Ugovora od 16. januara 2006. godine, kojim se apelant obavezao da tužitelju pruži i omogući korištenje predmetnog skladišnog i kancelarijskog prostora. S obzirom na okolnost da su ovlaštena lica apelanta i tužitelja svojim potpisom i ovjerom ozvaničili vjerodostojnost zaključenog Ugovora, Okružni sud je ocijenio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je do posjeda na predmetnim nekretninama tužitelj došao potajno i zloupotrebom povjerenja. Također je naveo da je predmet ovog parničnog spora utvrđivanje postojanja smetanja posjeda, a ne utvrđivanje ništavosti zaključenog Ugovora, iz kojih razloga se ovaj sud nije upuštao u osnovanost žalbenih prigovora kojima se osporava način pod kojim je tužitelj došao do posjeda spornih predmetnih prostorija. S tim u vezi, istakao je da u ovoj pravnoj stvari nije primjenljiv institut samopomoći, na koji apelant neosnovano ukazuje. Okružni sud je zaključio da i drugim žalbenim razlozima nije dovedeno u pitanje pravilno presuđenje prvostepenog suda, kako u pogledu primjene procesnog, tako i materijalnog prava, navodeći da apelant u žalbenim navodima želi da dokaže nezakonitost načina tužiteljevog ulaska u posjed, što je, s obzirom na sadržaj Ugovora, irelevantno sa aspekta predmeta spora.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi počinili bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku i ističe da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOSPO-a, koje se odnose na posjed i smetanje posjeda. Osim navedenog, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, jer su sudovi odlučujući u konkretnom slučaju pristupili strogo formalno a ne suštinski, zanemarujući bitne činjenice za odlučivanje u sporu koje je isticao u postupku. Također, ističe da je povrijeđeno i njegovo pravo na mirno uživanje imovine jer je tužitelj, suprotno uvjetima predviđenim zakonom, pokušao da ga liši i de facto ga lišio vlasništva, te i dalje koristi kancelarijske prostorije koje se nalaze u njegovom vlasništvu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i procesnu nepravičnost u postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih rješenja detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović