Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/08 (R. D., Ž. A., M. Đ., M. Đ., M. Z.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Privatizacija
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2743/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2743/08, rješavajući apelaciju Rajka Dragojlovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Dragojlovića, Željka Avramovića, Marka Đokića, Milana Đokića, Milorada Zimonjića, Bore Đokića, Pere Ristića, Pere Markovića, Veljka Pirgića, Zarije Perića, Neđe Radovanovića, Dragana Paljića, Simeuna Miljanovića, Radivoja Dakića, Radojice Bojića, Milovana Đokića, Riste Majinovića, Nikole Vujića, Dušana Markovića, Slobodana Torlakovića, Slobodana Ignjića, Milenka Đokića, Ružice Stanišić, Miće Pekića, Đoje Nikolića, Nikole Živkovića, Milorada Vukovića, Jove Vasića, Ilije Bogičevića, Nebojše Bogičevića, Miodraga Maksimovića, Predraga Pajkanovića, Đoje Gavrilovića, Ružice Panić, Branke Zimonjić, Pere Rikića, Jovana Tešića i Milorada Vasića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-07-000044 od 30. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Dragojlović, Željko Avramović, Marko Đokić, Milan Đokić, Milorad Zimonjić, Boro Đokić, Pero Ristić, Pero Marković, Veljko Pirgić, Zarije Perić, Neđo Radovanović, Dragan Paljić, Simeun Miljanović, Radivoje Dakić, Radojica Bojić, Milovan Đokić, Risto Majinović, Nikola Vujić, Dušan Marković, Slobodan Torlaković, Slobodan Ignjić, Milenko Đokić, Ružica Stanišić, Mićo Pekić, Đojo Nikolić, Nikola Živković, Milorad Vuković, Jovo Vasić, Ilija Bogićević, Nebojša Bogićević, Miodrag Maksimović, Predrag Pajkanović, Đojo Gavrilović, Ružica Panić, Branka Zimonjić, Pero Rikić, Jovan Tešić i Milorad Vasić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelanti od 1 do 38), koje zastupa Borislav Stojaković, advokat iz Brčkog, podnijeli su 8. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-07-

000044 od 30. maja 2008. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 7. februara 2011. godine, apelanti su dopunili apelaciju 14. februara 2011. godine.

2. Apelanti su bili zaposlenici ODP „Laser“ Brčko (pravni prednik „Laser“ d.d. Brčko, u daljnjem tekstu: prednik prvotuženog) kojima je otkazan ugovor o radu rješenjima koja su donesena 31. avgusta, 4. i 28. septembra 2004. godine, te 7. marta i 2. i 25. novembra 2005. godine. U međuvremenu je 9. septembra 2005. godine izvršena privatizacija prednika prvotuženog koja je 16. maja 2006. godine upisana u sudski registar i nakon čega je prednik prvotuženog nastavio poslovati pod nazivom „Laser“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: prvotuženi).

3. Osnovni sud Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 096-0-P-06-000141 od 28. marta 2007. godine kojom su prvotuženi i Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavezani da apelantima od 1 do 32 na ime neisplaćenih osnovnih plata za period od 22. marta 2003. godine do datuma koji je u dispozitivu pojedinačno naveden za svakog od apelanata isplate pojedinačno navedene iznose za svakog od njih, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. avgusta 2004. godine do konačne isplate, kao i da prvotuženi i drugotuženi apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.812,50 KM. Apelanti i prvotuženi su protiv navedene presude izjavili žalbu Apelacionom sudu.

4. Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-GŽ-07-000268 od 18. decembra 2007. godine prvostepenu presudu ukinuo jer je utvrdio da je donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kao i zbog toga što je utvrdio da, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, glavnu raspravu treba održati pred Apelacionim sudom.

5. Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-GžP-07-000044 od 30. maja 2008. godine kojom je stavom I dispozitiva presude odbio tužbeni zahtjev apelanata od 1 do 32, kojim su tražili da sud utvrdi da su rješenja prednika prvotuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa, te da se utvrđuje da je ovim apelantima radni odnos prestao 16. maja 2006. godine, kao danom upisa u sudski registar preregistracije prvotuženog. Osim toga, stavom II dispozitiva presude Apelacioni sud je obavezao prvotuženog da apelantima od 1 do 32 na ime neisplaćenih garantovanih plata za period od 22. marta 2003. godine pa do prestanka radnog odnosa isplati u presudi pojedinačno navedene novčane iznose za svakog od apelanata, sve sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos počevši od 1. aprila 2003. godine pa do isplate a višak zahtjeva apelanata od 1 do 32 koji se odnosio na isplatu razlike do iznosa osnovne plate u odnosu na prvotuženog je odbijen. Osim toga, Apelacioni sud je tužbeni zahtjev apelanata od 33 do 38 za isplatu plata odbio u cijelosti. Stavom III dispozitiva presude, Apelacioni sud je odbio postavljene tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na drugotuženog. Apelacioni sud je obavezao prvotuženog da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 KM a apelante da drugotuženom naknade troškove postupka u iznosu 562,50 KM.

6. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je ocijenio provedene dokaze u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09 i 52/10, u daljnjem tekstu ZPPBD) i odlučio kao u dispozitivu presude. Naime, Apelacioni sud je naveo da je u odnosu na konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev apelanata bilo nužno, prije svega, ocijeniti nezakonitost odnosno zakonitost rješenja koja je donio prednik prvotuženog a kojima im je otkazan ugovor o radu, imajući u vidu da zakonitost odnosno nezakonitost rješenja uopšte uslovljava i njihovu zakonitost odnosno nezakonitost u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa apelanata. S tim u vezi, uvidom u rješenja kojima je otkazan ugovor o radu apelantima od 1 do 32, Apelacioni sud je utvrdio da su donesena (kako je to navedeno u uvodu i obrazloženju) na osnovu odredbe člana 73. Zakona o radu Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZORBD), odnosno pojedina rješenja na osnovu odredaba čl. 73, 80. i 83. ZORBD. Dalje je Apelacioni sud naveo da je na osnovu uvida u Program restruktuiranja prednika prvotuženog utvrdio da je u programu ukazano na probleme privatizacije, te da ni nakon objave trećeg međunarodnog tendera nije bilo zainteresovanih investitora za kupovinu prednika prvotuženog. Navedeno je da je u programu istaknuto da je Ured za privatizaciju utvrdio da je razlog tome, između ostalog, opterećenje preduzeća velikim obavezama i velikim brojem zaposlenih, te je zaključeno da se prije privatizacije uradi Program restruktuiranja koji je ujedno priprema za privatizaciju. Program je donesen u aprilu 2004. godine i u njemu je bilo predviđeno, između ostalog, i otpuštanje radnika na način da bi od 110 radnika novom sistematizacijom bilo obuhvaćeno 30 radnika koji bi bili radno angažovani a ostali bi dobili otkaz u skladu sa odredbama ZORBD uz otpremnine. Naime, u programu je navedeno da je broj zaposlenih ekonomski neopravdan i neodrživ pa ga treba svesti na broj koji je potreban za potpuno radno angažovanje i tako sticanje prihoda za pozitivno poslovanje.

7. Apelacioni sud je naveo da je iz iskaza apelanta Milorada Vukovića utvrdio da su apelanti sa Programom restruktuiranja upoznavani tako što su im pojedini dijelovi programa činjenično izneseni i da su u toj formi upoznati sa dijelom gdje je navedeno loše ekonomsko stanje u preduzeću zbog čega slijedi smanjenje broja radnika sa 110 na 30 uposlenih. Dalje je sud naveo da je iz iskaza ovog apelanta utvrdio da je sa njim, kao zamjenikom predsjednika sindikata u to vrijeme, kontaktirano pa je direktor pročitao dijelove programa (i konkretni dio) i na sastanku sindikata preduzeća, te da je on kao i svi drugi radnici potpisao „izjavu o odricanju prava“ kao i izjavu kojom Program restruktuiranja prihvata. S obzirom na činjenice da su apelanti upoznati sa dijelovima programa koji su sadržavali konkretne podatke o nastalim okolnostima i da su svi potpisali izjavu o prihvatanju programa, Apelacioni sud je zaključio da su oni pismeno obaviješteni o nastanku okolnosti iz stava 1. odredbe člana 73. ZORBD. Naime, sud je zaključio da stilizacija ove odredbe ZORBD upućuje na mogućnost obavještavanja radnika i na ovaj način a ne da obavještavanje znači i pretpostavlja pismenu obavijest za svakog zaposlenog posebnim pismenim aktom (pojedinačno). Navedeno je da su, s obzirom na to da je u postupku donošenja Programa restruktuiranja kontaktirano sa sindikatom preduzeća, kako je to određeno u iskazu kao stranka naveo apelant Milorad Vuković, sporna rješenja donesena saglasno odredbama navedenim u rješenjima. Osim toga, u pogledu datuma prestanka radnog odnosa Apelacioni sud je utvrdio da je datum za svakog od apelanata utvrđen sa uračunatim otkaznim rokom, zbog čega nije osnovan zahtjev apelanata da se utvrdi da su rješenja nezakonita u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa.

8. Apelacioni sud je istakao da je nesporna činjenica u postupku da je nakon donošenja Programa restruktuiranja i nakon njegove realizacije prednik prvotuženog privatizovan tako što je zaključen Ugovor o kupoprodaji državnog kapitala 9. septembra 2005. godine između drugotuženog kao prodavca i DOO „Krajnović“ Brčko kao kupca. Navedeno je da je tačkom 9.8 ovog ugovora utvrđena obaveza kupca prema apelantima tako da je preduzeće dužno izmiriti obaveze po osnovu neisplaćenih plata do iznosa zajamčenih plata za period u kome je preduzeće poslovalo sa gubitkom, zatim otpremnine, poreze i doprinose koje obaveze su nastale do zaključenja ugovora, a u roku od 6 mjeseci od dana njegovog zaključenja, osim ako se zainteresovane strane drugačije ne dogovore.

9. Apelacioni sud je zaključio da je prvotuženi dužan isključivo ispuniti, u odnosu na apelante, obavezu koju je preuzeo navedenim ugovorom, odnosno isplatiti garantovane plate za period od 22. marta 2003. godine (od kada su apelanti tražili isplatu nakon istaknutog prigovora zastare potraživanja) do dana prestanka radnog odnosa za svakog apelanta, a u visini koju je vještak utvrdio u postupku i čijem nalazu u odnosu na utvrđene iznose isplate za garantovane plate stranke nisu prigovorile. Navedeno je da su se apelanti izjavama koje su pojedinačno potpisali (a što je nesporna činjenica u postupku) odrekli potraživanja prema pravnom predniku prvotuženog i da konkretne izjave, u situaciji kada se pravni prednik prvotuženog nije tome usprotivio, predstavljaju saglasno odredbi člana 344. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sporazum o otpuštanju duga (apelanata kao povjerilaca prema prvotuženom kao dužniku). Zasnivanje obaveze Ugovorom o kupoprodaji na isplatu garantovanih plata je obaveza koju je prvotuženi prihvatio bez obzira na tu činjenicu, pa je samo ta prihvaćena obaveza u ugovoru u konačnom njegova obaveza. Apelacioni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelanata od 33 do 38 u cijelosti odbio jer su im, prema nalazu vještaka i dopuni nalaza od 2. februara 2007. godine, kroz već izvršene isplate garantovane plate isplaćene, zbog čega zahtjev ovih apelanta istaknut u predmetnom parničnom postupku po ocjeni suda nije osnovan. Osim toga, Apelacioni sud je obavezao prvotuženog da apelantima na iznose garantovanih plata plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 1. aprila 2003. godine do isplate, a na osnovu odredbe člana 277. ZOO-a.

10. Apelacioni sud je, također, utvrdio da je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Navedeno je da su apelanti isplatu od drugotuženog tražili na osnovu odredbe člana 172. ZOO-a, jer su smatrali da je odgovoran za štetu koju su apelanti pretrpjeli neisplaćivanjem plata a što je, prema mišljenju apelanata, posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa drugotuženog i posebno Ureda za privatizaciju koji je učestvovao i vodio postupak privatizacije prvotuženog. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da pravilnost rada Ureda za privatizaciju dokazima u ovom postupku apelanti nisu doveli u pitanje i sumnju, niti su pružili sudu bilo kakve dokaze u tom pravcu. Osim toga, Apelacioni sud je istakao da pravilnost rada ovog organa ne može biti predmetom ocjene u parničnom postupku.

11. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u „očigledno proizvoljnom tumačenju zakona“. Apelanti smatraju da Apelacioni sud odlučnim činjeničnim i pravnim razlozima koje su oni isticali tokom trajanja ovog postupka, koje su ponovili i u apelaciji opisujući tok predmetnog parničnog postupka, nije dao nikakav značaj, već je postupak učinio nepravičnim tako što je bez opravdanog razloga odbio tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti ističu da je „svjedok Milorad Vladić naveo da oni nisu bili upoznati sa ekonomskim teškoćama prvotuženog“, zbog čega smatraju da je pogrešno protumačena odredba člana 73. ZORBD. Osim toga, apelanti navode da je Apelacioni sud odbio njihov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i na taj način je postupio „suprotno vlastitoj praksi izgrađenoj u brojnim presudama po istom pravnom osnovu“ na koji način je apelante doveo u nejednak – diskriminirajući položaj u odnosu na ostale radnike privatizirajućih preduzeća, odnosno povrijedio je njihovo pravo na pravično suđenje. Apelanti ističu da nije bilo razumnog opravdanja za očigledno proizvoljno tumačenje zakona, te da je presuda Apelacionog suda u „neskladu sa Ustavom BiH i [...] u suprotnosti sa zakonom“.

Relevantni propisi

12. Zakon o radu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 19/06 - Prečišćeni tekst, 19/07 i 25/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 73.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz otkazni rok propisan članom 80. ovog zakona, ako je poslodavac pismeno obavijestio zaposlenika o nastanku jedne od sljedećih okolnosti: 1.da su nastupile privredne ili tehničke okolnosti koje su se negativno odrazile na tog poslodavca i da zbog tih okolnosti nije moguće raspodijeliti zaposlenika na drugo radno mjesto ili ga obučiti za druge poslove; [...].

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ističući povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, apelanti su naveli da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenicu da su oni bili upoznati sa ekonomskim teškoćama prednika prvotuženog, te, shodno tome, da su pogrešno primijenjene odredbe ZORBD. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Vezano za navode apelanata da je Apelacioni sud odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog postupio „suprotno vlastitoj praksi izgrađenoj u brojnim presudama po istom pravnom osnovu“ čime je povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje jer ih je doveo u nejednak – diskriminirajući položaj u odnosu na ostale radnike privatiziranih preduzeća, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti za iznijete navode nisu ponudili bilo kakav dokaz. Osim toga, Ustavni sud ističe i da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da su u konkretnom slučaju prekršena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju.

17. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/08 (R. D., Ž. A., M. Đ., M. Đ., M. Z.) | Sudska praksa | Aktio