Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2760/08 (Z. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2760/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2760/08, rješavajući apelaciju Zorana Pavićevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pavićevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 872 od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Pavićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banjaluke, podnio je 12. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 872 od 13. juna 2008. godine.
2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj RS-308/02 od 15. marta 2004. godine utvrdio da su nezakoniti Rješenje Medicinskog fakulteta u Banjaluci, kojeg zastupa Republičko javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 75/02 od 11. marta 2002. godine i Zaključak tuženog broj 01-234/02 od 12. juna 2002. godine, te naložio tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove doktora medicine – asistenta na Katedri fiziologije, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Dalje, tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos označen u izreci presude na ime naknade štete koju bi apelant ostvario da mu tuženi nije nezakonito otkazao ugovor o radu za period od 11. marta 2002. godine do 18. aprila 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 15. marta 2004. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Rješenjem tuženog broj 75/02 od 11. marta 2002. godine apelantu otkazan ugovor o radu sa 11. martom 2002. godine zbog isteka roka od 30 dana od dana kad se trebao vratiti na posao, a iz razloga što nije lično pristupio pred Komisiju za reviziju bolovanja, niti je ljekarskim doznakama opravdao izostanka s posla. Osnovni sud je istakao da, u skladu sa članom 113. tačka 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR), poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao. Dalje, ukazano je na to da se, shodno članu 18. stav 1. ZoR-a, te članu 8. Pravilnika o radu tuženog, za vrijeme privremene spriječenosti za rad ugovor o radu ne prekida, odnosno da se u tom vremenskom periodu održava kontinuitet zasnovanog radnog odnosa. Na temelju iskaza svjedoka dr. V.V. utvrđeno je da se kod apelanta nije radilo o «fiktivnom» bolovanju, nego je ono otvoreno na temelju medicinske dokumentacije koju je na uvid dao apelantov otac. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelant od 25. novembra 2001. godine pa nadalje bio privremeno spriječen za rad zbog bolesti i da je o ovoj činjenici obavijestio tuženog. Također, utvrđeno je da je tuženi propustio da apelantu uredno dostavi pismena o održavanju revizija bolovanja zakazanih za 22. januar, 5. februar i 29. mart 2002. godine, te da je posljednja revizija bolovanja bila zakazana u vrijeme kad je već donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa. U pogledu Zaključka tuženog broj 01-234/02 od 12. juna 2002. godine kojim je odbačen apelantov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, istaknuto je da tuženi, ako je već posumnjao u urednost prigovora, s obzirom na konstataciju da ga je podnijelo neovlašteno lice, nije preduzeo ništa u skladu sa svojom obavezom da prije donošenja zaključka ovaj nedostatak otkloni. Na temelju navedenog je utvrđeno da su osporeni akti nezakoniti, pa je tuženom, shodno članu 117. stav 1. ZoR-a, naloženo da apelanta vrati na ranije radno mjesto.
3. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj Ž-230/04 od 15. marta 2006. godine djelimično uvažio žalbu tuženog, pa je presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu odluke kojom je tuženom naloženo da apelanta rasporedi na poslove doktora medicine – asistenta na Katedri fiziologije, tako što je tuženog obavezao da apelanta rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i potrebama tuženog, kao i u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđenu štetu. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odlučeno da su Rješenje tuženog broj 75/02 od 11. marta 2002. godine i Zaključak tuženog broj 01-234-/02 od 12. juna 2002. godine nezakoniti, kao i u dijelu odluke o vraćanju apelanta na rad, odluke o naknadi štete, te odluke o troškovima postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je izostajanje s posla opravdano ako postoje razlozi za otvaranje bolovanja, bez obzira na to što ono nije formalno otvoreno, jer se opravdanost ne ocjenjuje prema formalnim već prema stvarnim mjerilima. Shodno navedenom, zaključeno je da je izostajanje s posla izvinjavajuće, čak i ako bolovanje nije otvoreno, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju razlozi za otvaranje bolovanja kod apelanta nastupili za vrijeme boravka u SAD-u, zbog čega mu je prethodno bilo odobreno plaćeno odsustvo radi stručnog usavršavanja u trajanju od tri mjeseca, a koje razloge je apelant dokazao odgovarajućom medicinskom dokumentacijom. Na temelju iskaza svjedoka dr. V.V., utvrđeno je da je ona izdala doznake za bolovanje do 28. januara 2002. godine, a na temelju medicinske dokumentacije koju joj je predočio apelantov otac. Dalje, iz iskaza svjedokinje S.B. koja je bila član Komisije za reviziju bolovanja, utvrđeno da je da se ova Komisija nije izjasnila «ni da je bolovanje u redu ni da nije», te da je apelantovom ocu rečeno da apelant mora doći lično ili da prezentuje odgovarajuću medicinsku dokumentaciju da nije u mogućnosti da dođe pred Komisiju. Prema ocjeni Okružnog suda, apelant je dokazao da je u relevantnom periodu s posla odsustvovao opravdano zbog bolesti, a tuženi nije izveo druge dokaze (eventualno vještačenje) na ove okolnosti, pa je zaključeno da je apelant dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Najzad, Okružni sud se saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da su osporena rješenja o prestanku radnog odnosa i zaključak kojim je odbijen prigovor na ovo rješenje nezakoniti s obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 113. tačka 4. ZoR-a, jer je apelant zbog opravdanih razloga bio spriječen da se javi na posao po isteku plaćenog odsustva, koje mu je tuženi odobrio, a osporeni akti tuženog nisu zasnovani niti na jednoj drugoj zakonskoj odredbi.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 872 od 13. juna 2008. godine reviziju tuženog uvažio tako da je drugostepenu presudu Okružnog suda broj Ž-230/04 od 15. marta 2006. godine preinačio na način da se žalbe tuženog uvažavaju, prvostepena presuda Osnovnog suda broj Rs-
308/02 od 15. marta 2004. godine preinačuje u dosađujućem dijelu, na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost Rješenja tuženog broj 75/02 od 11. marta 2002. godine i Zaključak tuženog broj 01-234/02 od 12. juna 2002. godine, vraćanje na rad kod tuženog, naknadu štete u označenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio privremeno spriječen za rad (tj. da se nalazio na bolovanju) u periodu od 26. novembra 2001. godine pa zaključno sa 28. januarom 2002. godine, kao i da se u periodu od 29. januara pa do 11. marta 2002. godine, kada je tuženi donio rješenje o otkazu ugovora o radu, nije javljao na posao kod tuženog. Vrhovni sud je istakao da se na temelju uvida u spis ne može zaključiti da je apelant u navedenom periodu opravdao svoj izostanak s posla, s obzirom na to da u spisu nema dokaza da je poslije 29. januara 2002. godine produžio bolovanje, odnosno da je privremena spriječenost za rad odobrena od nadležnog organa po pravilima o zdravstvenom osiguranju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantova obaveza bila da dokaže da nije sposoban za rad nakon 29. januara 2002. godine, shodno članu 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP, bez obzira na zakonsku proceduru produženja bolovanja. U prilog ovom zaključku, Vrhovni sud je ukazao na to da su dr. V.V. i dr. B.S. saslušane u svojstvu svjedoka, a ne u svojstvu vještaka, te da iz medicinske dokumentacije na koju su se pozivali nižestepeni sudovi, kao ni iz drugih dokaza ne proizlazi da je apelant zbog bolesti bio privremeno spriječen za rad i u periodu od 29. januara do 11. marta 2002. godine. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se apelant na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 11. marta 2002. godine nije mogao smatrati radnikom koji je privremeno spriječen za rad zbog bolesti u smislu člana 18. ZoR-a, odnosno člana 8. Pravilnika o radu tuženog, kao i da se apelant poslije 29. januara 2002. godine ustvari izjednačava sa radnikom na neplaćenom odsustvu. S obzirom na to da se u roku od 30 dana, računajući od 29. januara 2002. godine, apelant nije vratio na posao, Vrhovni sud je zaključio da su se stekli uslovi iz člana 113. stav 1. tačka 4. ZoR-a da mu se otkaže ugovor o radu. Pri tom, Vrhovni sud je zaključio da zahtjev tuženog za reviziju bolovanja nije od utjecaja na presuđenje u ovom sporu. U prilog zaključku da apelantu nije nezakonito otkazan ugovor o radu, Vrhovni sud je ukazao na to da je članom 91. st. 1. i 2. tačka 8. ZoR-a regulisano da se neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini smatra težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu, pa da bi se u konkretnom slučaju opravdano moglo postaviti pitanje otkaza ugovora o radu apelantu i zbog povrede radnih obaveza pod uslovima iz člana 113. tačka 1. u vezi sa članom 115. i članom 91. st. 1. i 2. tačka 8. ZoR-a. Vrhovni sud je zaključio da je Rješenje tuženog broj 75/02 od 11. marta 2002. godine o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonito i pravilno. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da nedostaci osporenog zaključka tuženog broj 01-234/02 od 12. juna 2002. godine, a kojim je odbačen apelantov prigovor na rješenje o otkazu ugovora o radu, na koje je ukazano u prvostepenoj presudi, nisu takve prirode da bi mogli da dovedu do drugačije odluke od one koja je donesena ovom presudom. U pogledu apelantovih navoda iznesenih u odgovoru na reviziju, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da reviziju nije podnijelo neovlašteno lice s obzirom na to da je tuženi pod brojem 01-
573/2005 od 21. novembra 2005. godine izdao pismenu punomoć kojom je ovlastio Pravobranilaštvo Republike Srpske – Sjedište zamjenika u Banjaluci, za preduzimanje pravnih radnji u ime tuženog u predmetu broj Rs-308/02, koji se odnosi na preduzimanje budućih i prethodno preduzetih pravnih radnji u navedenom predmetu.
5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava garantovana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te članom 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant smatra da je Vrhovni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je odlučivao o reviziji tuženog koju je podnijelo Pravobranilaštvo RS, odnosno reviziju je podnijelo neovlašteno lice. S tim u vezi, apelant ukazuje na niz relevantnih odredbi iz više materijalnih propisa a koje upućuju na zaključak da se ovlaštenje za zastupanje, odnosno punomoć može izdati samo poslovno sposobnom fizičkom ili pravnom licu. Prema apelantovom mišljenju, Pravobranilaštvo RS, kao republički organ, nema pravni subjektivitet, pa nije moglo ni podnijeti reviziju za tuženog. Dalje, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio da se apelant poslije 29. januara 2002. godine nije nalazio na plaćenom odsustvu iako je on zbog bolesti bio spriječen da radi a tuženi mu isplaćivao naknadu plaće i sve doprinose za period od 26. novembra 2001. do 11. marta 2002. godine, odnosno i u periodu od 29. januara do 11. marta 2002. godine, a zbog čega smatra da je i pogrešan zaključak da se u ovom periodu njegov položaj izjednačava sa položajem radnika na neplaćenom odsustvu. Apelant tvrdi da nikad nije uredno obaviješten ili pozvan na revizije bolovanja ni lično ni putem punomoćnika, a to ni tuženi u postupku nije dokazao, odnosno da je tek iz rješenja o prestanku radnog odnosa saznao da su zakazivane revizije bolovanja, ali da mu je rješenje o prestanku radnog odnosa bez problema dostavljeno na adresu Univerziteta Tenesy, u SAD-u. Također, kao primjer da je bio onemogućen da štiti svoja prava apelant ističe i da je treća revizija bolovanja bila zakazana za 29. mart 2002. godine, odnosno osamnaest dana nakon što je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa. S obzirom na to da pregledi nisu obavljeni 22. januara i 5. februara 2002. godine kada su bile zakazane revizije bolovanja, apelant smatra da nije bilo moguće utvrditi drugačije zdravstveno stanje od onog koje je postojalo prilikom otvaranju bolovanja, a zbog čega je bez značaja da mu nisu izdate doznake za bolovanje nakon 28. januara 2002. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da su irelevantne revizije bolovanja s obzirom na to da je u rješenju o prestanku radnog odnosa konstatovano da se apelant nije odazivao na pozive za reviziju bolovanja, kao i da je pogrešno utvrdio da je počinio težu povredu radne dužnosti. Najzad, apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da nedostaci osporenog zaključka kojim je odbačen njegov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa nisu takve prirode da bi utjecali na drugačiju odluku suda. S tim u vezi, ističe da je u postupku ukazivao na to da je tuženi propustio da postupi u skladu sa zakonskom obavezom, odnosno kada je već utvrdio da njegov podnesak sadrži formalne nedostatke, propustio je da ga pozove da ih otkloni. S obzirom na to da nije tako postupio, nije imao zakonski osnov da njegov prigovor odbaci.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, te prava garantovana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te članom 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Kako su apelantovi navodi u odnosu na povredu navedenih prava u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud ističe da su takvi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te smatra da ih nije potrebno posebno razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović