Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2791/08 (B. B.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2791/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2791/08, rješavajući apelaciju Branka Bjelice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Bjelice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 132 od 23. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž- 65705 od 14. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1296/02 od 1. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 15. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 132 od 23. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 65705 od 14. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1296/02 od 1. decembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1296/02 od 1. decembra 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se „poništi nevažećim postupak i poništi odluka o prijemu u radni odnos Učiteljskog fakulteta Bijeljina broj 02-827-1 od 21. novembra 2001. godine“, te da se naloži Učiteljskom fakultetu u Bijeljini – Pedagoška akademija Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu „nadoknadi štetu tako što će s njim zasnovati radni odnos počev od 15. januara 2001. godine sa svim pravima po osnovu radnog odnosa, te mu isplati primanja i naknade po osnovu radnog odnosa od momenta kad je popunjeno mjesto sekretara pa do današnjeg dana, sva dospjela potraživanja na ime plate i radnog odnosa od 1. aprila 2002. godine, primanja po osnovu regresa, zimnice i toplog obroka i to sa razlikama“, kao i da tuženom naloži „da sprovede postupak za izbor kandidata za radno mjesto sekretara u skladu sa zakonom“.

3. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju uvida u konkurs za izbor sekretara tuženog utvrđeno da su uslovi za izbor bili završen pravni fakultet ili nastavni fakultet i tri godine radnog iskustva na poslovima i zadacima visoke školske spreme. Na temelju uvida u Odluku broj 02-

82-I od 21. novembra 2001. godine utvrđeno je da su se na konkurs, osim apelanta, javila još četiri kandidata, te da su svi ispunjavali tražene uslove. Navedenom odlukom u radni odnos primljena je D.P., a ova odluka je potvrđena Odlukom Savjeta tuženog broj 01-58 od 7. februara 2002. godine, koja je donijeta nakon prigovora jednog od kandidata. Apelant je u postupku tvrdio da je povrijeđen član 5. stav 1. Zakona o radu, te da je diskriminisan zbog svog imovnog stanja i porijekla. Osnovni sud je istakao da apelant nije ponudio niti jedan dokaz za ove svoje navode. Dalje, istaknuto je da je na temelju uvida u odluku o izboru kandidata od 21. novembra 2001. godine utvrđeno da riješeno stambeno pitanje nije bila isključiva niti odlučujuća činjenica pri izboru kandidata, kao i da iz ove odluke proizlazi da su još dva kandidata imala riješeno stambeno pitanje u Bijeljini, ali da je prednost data kandidatkinji D.P. jer je obavljala poslove bliske onim koje treba obavljati kod tuženog. Ukazano je na to da je republički inspektor rada u svom zapisniku pri inspekcijskom nadzoru konstatovao da nije bilo povrede Zakona o radu. Na temelju navedenog, zaključeno je da apelant nije ponudio niti jedna dokaz sudu da je diskriminisan po osnovu svog imovnog stanja i porijekla, a da navedeni dokazi potvrđuju da diskriminacije nije bilo. Najzad, ukazano je na to da je, shodno Zakonu o radu, pravo poslodavca da izvrši izbor kandidata između svih prijavljenih na konkurs koji ispunjavaju uslove konkursa. S obzirom na to da su svi kandidati ispunjavali uslove konkursa, tuženi je u skladu sa svojim ovlaštenjem izvršio izbor kandidata za kog je ocijenio da mu najviše odgovara.

4. Presudom Okružnog suda broj Gž-65/05 od 14. novembra 2006. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, te okolnosti da apelant nije ponudio dokaz da je diskriminisan zbog imovnog stanja i porijekla, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporna činjenica da su svi prijavljeni kandidati ispunjavali uslove konkursa, kao i da konkurs nije sadržao nikakve uslove kojim bi se neko stavio u neravnopravan položaj zbog imovnog stanja i porijekla. Dalje, ukazano je na to da je D.P. primljena u radni odnos zato što je i ranije obavljala poslove slične poslovima koje je trebala obavljati kod tuženog, kao i da apelant u prvostepenom postupku nije pružio dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da je prilikom izbora bio diskriminisan zbog imovnog stanja i porijekla. Na temelju navedenog je zaključeno da u postupku izbora kandidata po raspisanom konkursu i kod donošenja odluke o izboru D.P. nije bilo nepravilnosti, a kako je pravilno utvrdio i prvostepeni sud, pa je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 132 od 23. jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u postupku izbora kandidata za radno mjesto sekretara tuženog apelant nije diskriminisan zbog svog imovnog stanja, odnosno po osnovu neriješenog stambenog pitanja u Bijeljini, niti po osnovu porijekla, te da osporena odluka o prijemu u radni odnos D.P. nije u suprotnosti sa članom 5. Zakona o radu. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza, pa i iskaza svjedoka C.R., utvrdio da su svi prijavljeni kandidati ispunjavali uslove konkursa, pa je tuženi imao zakonsko pravo da izabere kandidata za koga smatra da će najbolje obavljati poslove radnog mjesta sekretara za koje je konkurs i raspisan. Pri tom, prednost u izboru je data D.P. s obzirom na iskustvo u obavljanju poslova bliskih poslovima upražnjenog radnog mjesta kod tuženog. Sama činjenica da je za tri kandidata u odluci o izboru navedeno da imaju riješeno stambeno pitanje, a da za apelanta i još jednog kandidata nije navedena ni adresa stanovanja, sama po sebi ne upućuje na zaključak da je u postupku izbora kandidata apelant diskriminisan zbog imovnog stanja. Pritom, ukazano je da iz fotokopije apelantove prijave na konkurs, koja je uložena u spis, proizlazi da apelant nije ni naveo podatke o tome da li ima riješeno stambeno pitanje kao ni mjesto stanovanja, a zbog čega ovi podaci nisu ni mogli biti navedeni za apelanta u osporenoj odluci. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je povrijeđena procedura pri izboru kandidata, te je ukazano da je izbor izvršio vršilac dužnosti dekana na temelju ovlaštenja iz člana 105. stav 1. Zakona o univerzitetu, u vezi sa članom 103. Zakona o radu. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi revizioni navodi da drugostepeni sud nije ispitao osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te da nije dao obrazloženje žalbenih navoda. U vezi s tim je ukazano da je drugostepeni sud apelantove žalbene navode u pogledu zakonitosti odluke o izboru kandidata ocijenio neosnovanim, kako u pogledu ocjene dokaza, tako i utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je preostali dio apelantovg tužbenog zahtjeva zavisio od ocjene zakonitosti odluke o izboru kandidata, te kako je utvrđeno da je ona zakonita, drugostepeni sud nije bio u obavezi da ocjenjuje ostale žalbene navode. Također, ukazano je na to da nisu postojale ni pretpostavke iz člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku za održavanje rasprave pred drugostepenim sudom.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo da ne bude diskriminisan iz člana 14. Evropske konvencije, te garancija u pogledu zabrane svih oblika diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

7. Apelant smatra da je diskriminisan pri izboru kandidata za radno mjesto sekretara jer su kao uslovi u konkursu za ovo radno mjesto bili propisani završen pravni fakultet ili nastavni fakultet i tri godine radnog iskustva, a u odluci o izboru kandidata se pojavljuju još dva uslova: mjesto stanovanja Bijeljina i riješeno stambeno pitanje. Apelant tvrdi da je u prijavi na konkurs naveo i adresu stanovanja, ali da u odluci o izboru kandidata pored njegovog imena ovaj podatak nije naveden. Apelant ističe da su irelevantni, u pogledu njegove tužbe zasnovane na članu 5. Zakona o radu, odluka Savjeta tužene i zapisnik o inspekcijskom pregledu na koje se sudovi pozivaju u obrazloženjima osporenih presuda, a na što je ukazivao i u postupku pred redovnim sudovima. Prema apelantovom mišljenju, pravo na pravično suđenje mu je povrijeđeno prvostepenom presudom jer se u njoj ne navodi sadržaj tužbe, a zbog čega se ne vidi da je ukazivao na diskriminatorske uslove: riješeno stambeno pitanje i stan u Bijeljini. Ove diskriminatorske uslove nije bio u obavezi dokazivati on već ih je trebala osporiti tužena strana. Apelant ukazuje na to da prvostepeni sud nije uzeo u obzir iskaz svjedoka C.R. za kog navodi da je saslušan kao svjedok, ali je zanemarena njegova izjava u kojoj je istakao da: „[…] izabrani kandidat D.P. stanuje u Bijeljini, znači da živi u Bijeljini i da neće tražiti od fakulteta rješavanje stambenog pitanja. Mi smo iznijeli samo kao prednost kandidata da živi u Bijeljini i da ima riješeno stambeno pitanje“. Prema apelantovom mišljenju, ova izjava je nedvosmisleno priznanje diskriminacije po mjestu stanovanja i riješenom stambenom pitanju, pa kao krunski dokaz nije mogla biti zanemarena, odnosno nije mogla biti skrivena. Apelant smatra da je prvostepena presuda proizvoljna i nezakonita jer se poziva na odluku Savjeta tuženog koja nema nikakve veze sa diskriminacijom kojoj je bio izložen, te na zapisnik o inspekcijskom nadzoru u kom su utvrđeni „legalni uslovi za zaposlenje“. Ističe da ovi dokumenti nemaju nikakve veze sa diskriminacijom iz člana 5. Zakona o radu, na koju je u tužbi ukazivao.

8. U pogledu presude Okružnog suda apelant je istakao da ne sadrži žalbene navode, da se i u njoj ne navodi izjava svjedoka C.R., da je pogrešan zaključak da je on bio u obavezi da, pored navedenih činjenica diskriminacije, predlaže i dokaze kojim se utvrđuju, jer je obaveza tužene da dokaže da se ne radi o diskriminatorskim činjenicama. Najzad, apelant tvrdi da je drugostepeni sud propustio ocijeniti žalbene navode i da ih nije obrazložio.

9. U odnosu na presudu Vrhovnog suda, apelant ističe da je proizvoljan zaključak da je prednost data izabranom kandidatu zbog bliskosti poslova koje je prethodno obavljao, kao i da je proizvoljno tumačena odluka Savjeta tuženog i sadržina zapisnika o inspekcijskom nadzoru. Apelant smatra da Vrhovni sud podržava diskriminaciju navodeći još dva kandidata sa riješenim stambenim pitanjem u Bijeljini, te da pogrešno obrazlaže da nisu navedene činjenice diskriminacije i dokaze za nju, jer je teret dokazivanja bio na tuženom. Najzad, apelant ističe da je i Vrhovni sud zanemario izjavu svjedoka C.R. o priznanju diskriminacije, te da neistinito navodi da u prijavi nije naveo adresu stanovanja, a čime mu nameće obavezu da je bio dužan navesti podatke o riješenom stambenom pitanju, iako to nisu bili uslovi konkursa. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud dosudi naknadu štete i troškove postupka u iznosu od 700,00 KM.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se, prema suštini navoda iz apelacije, ovi navodi odnose na apelantovu tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo jer, kako apelant navodi, nisu utvrdili diskriminaciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

14. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kad su zaključili da je njegova tvrdnja da ga je poslodavac diskriminisao po osnovu njegovog imovnog stanja i porijekla i time povrijedio odredbu člana 5. ZOR-a neosnovana, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama dali ocjenu svih provedenih dokaza, kako dokaza koje su predložio apelant, tako i dokaza tuženog. Naime, sudovi su utvrdili da apelant nije ponudio niti jedan dokaz sudu da je diskriminisan po osnovu svog imovnog stanja i porijekla. Nasuprot tome, u toku postupka je utvrđeno da provedeni dokazi potvrđuju da diskriminacije nije bilo, s obzirom na to da je izabrana kandidatkinja za koju je ocijenjeno da njeno prethodno profesionalno iskustvo najviše odgovara uslovima traženim za obavljanje poslova sekretara tuženog. Osim toga, u postupku je utvrđeno da apelant nije ni naveo podatke o tome da li ima riješeno stambeno pitanje, kao ni mjesto stanovanja, a zbog čega ovi podaci nisu ni mogli biti navedeni za apelanta u osporenoj odluci tuženog.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant se, također, žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi u vezi sa povredom ovih prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje, te kako je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, to Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2791/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio