Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2821/08 (H. A.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2821/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2821/08, rješavajući apelaciju Hasana Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001048 od 14. augusta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000086 od 19. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 19. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
001048 od 14. augusta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000086 od 19. februara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2683/04 od 19. oktobra 2005. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog «Prehrana-promet» d.d. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade materijalne štete, vsp. 36.432,00 KM, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete, a radi izmakle dobiti za period od 25. februara 2001. godine do 25. februara 2004. godine isplati iznos od 36.432,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. septembra 2004. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.910,10 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom drugim izreke presude odbijen je višak apelantovog zahtjeva u pogledu pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od 25. februara 2001. godine pa do 22. septembra 2004. godine, kao i u pogledu naknade troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 2.910,10 KM do iznosa od 4.358,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza proizlazi da je apelant po osnovu Ugovora o kupoprodaji predmeta tendera broj 6277/00 zaključenog sa tuženim 28. augusta 2000. godine kupio od tuženog dio objekta «Supermarket broj 41» u Tuzli i to u površini od 184 m², da je prema navedenom ugovoru tuženi bio u obavezi da apelantu kupljenu površinu predmetnog objekta preda u roku od 14 dana od dana potpisivanja ugovora, te da je apelant svoju obavezu u pogledu isplate kupoprodajne cijene u cijelosti izvršio dok je tuženi u ugovorenom roku predao apelantu u posjed samo površinu od 60 m², a da je preostala površina od 124 m², u čijem posjedu se po osnovu ranije zaključenog ugovora o zakupu sa tuženim nalazila firma «Chek Trade» d.o.o. Tuzla, apelantu predata 25. februara 2004. godine, nakon što je proveden postupak prinudnog izvršenja Presude Kantonalnog suda broj Ps.79/02 od 21. novembra 2002. godine, donesene povodom tužbe tuženog protiv firme «Chek Trade» d.o.o. Tuzla. Shodno tome, apelantu je dosuđena naknada za izgubljenu dobit zbog nekorištenja poslovnog prostora u dijelu od 124 m² (zakupnina po 1 m² iznosi 11 KM) za period od 25. februara 2001. godine do 25. februara 2004. godine, odnosno od vremena kad mu je predat i taj dio prostora nakon prestanka korištenja navedenog dijela prostora od firme «Chek Trade» d.o.o. Tuzla, po provedenom postupku prinudnog izvršenja.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000086 od 19. februara 2007. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu sadržanom u stavu prvom izreke, tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.459,50 KM, dok je u odnosu na odbijajući dio, sadržan u stavu drugom izreke presude, prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravo jedne ugovorne strane da u slučaju kada druga ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, zahtjeva i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio i to kako naknadu obične štete tako i naknadu izmakle koristi, propisano odredbama čl. od 262. do 269. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a prema kojim odredbama je na apelantu i bio teret dokazivanja da je usljed povrede ugovora zaista i pretrpio traženi oblik štete. U vezi s tim, sud je mišljenja da, da bi se nekoj osobi priznalo pravo na naknadu izmakle koristi (član 189. stav 1. ZOO-a) i to u vidu zakupnine, nije dovoljna samo apstraktna (teorijska) mogućnost da bi se nekretnina te osobe mogla koristiti za izdavanje u zakup, već se u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a za ovaj vid štete uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, što znači, pojašnjava sud, i da je za ostvarenje apelantovog navedenog prava bilo neophodno dokazati ne samo postojanje apelantove namjere sticanja dobiti u vidu zakupnine već i postojanje objektivne vjerovatnosti da bi apelant taj dobitak zaista stekao da u tome nije spriječen tuženikovom radnjom ili propuštanjem.
5. Kantonalni sud je istakao da okolnost da je apelant ranije primljenu površinu kupljenog prostora od 60 m² izdao u zakup, kao i izneseni navodi apelantovog punomoćnika tokom postupka da je apelant u kupljenom dijelu objekta imao namjeru obavljati trgovinsku djelatnost ili izdati prostor u zakup, nisu bili dovoljni da opravdaju datu ocjenu prvostepenog suda da apelantov potraživani iznos od 36.432,00 KM zaista i predstavlja dobitak koji je apelant u periodu od 25. februara 2001. godine do 25. februara 2004. godine mogao, u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a, osnovano očekivati po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima i za preostalu površinu od 124 m² kupljenog prostora, koja mu nije predata u ugovorenom roku. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant kod opredjeljenja osnova i visine svog zahtjeva po osnovu zakupnine morao dokazati postojanje okolnosti koje bi nedvojbeno upućivale na zaključak da bi on i spornu površinu od 124 m² kupljenog prostora izdavao u zakup da mu je bila predata u ugovorenom roku. Naime, morao je dokazati stvarnu mogućnost koja je izostala zbog radnji ili propuštanja tuženog, što nije učinio. Dalje, sud navodi da ne samo da apelant nije dokazao tu mogućnost nego ni u svom iskazu nije potvrdio čak ni postojanje takve svoje namjere da izda u zakup prostor, a kamoli da je imao predugovor o izdavanju u zakup ili neki drugi dokaz koji bi tu dobit učinio realno očekivanom, ali izmaklom zbog propusta tuženog. Dakle, sud je mišljenja da se kod takvog stanja stvari osnovanom pokazala žalbena tvrdnja tuženog da je prvostepeni sud svoju ocjenu o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovao samo na pretpostavci da bi apelant stekao dobit izdavanjem prostora u zakup. Najzad, sud je istakao da se osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva nije mogla zasnovati ni po članu 219. ZOO-a kojim je propisano: «Kad je neko tuđu stvar koristio u svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe», jer iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da tuženom dosuđeni iznos na ime zakupnine od 83.475,54 KM, po presudi Kantonalnog suda od 21. novembra 2002. godine, nije platio «Chek Trade» d.o.o. Tuzla niti je tuženi uspio ishoditi naplatu tog iznosa u pokrenutom postupku prinudnog izvršenja, a iz razloga što je navedeno preduzeće ugašeno. Stoga, kako apelant nije u navedenom postupku uspio dokazati osnovanost svog potraživanja, sud je žalbu tuženog uvažio, te primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001048 od 14. augusta 2008. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantovi revizioni prigovori nisu imali utjecaja na drugačije rješenje navedene pravne stvari, te da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava i odredaba parničnog postupka donio zakonitu odluku, za koju je dao potpuno i jasno obrazloženje, koje je i Vrhovni sud prihvatio u cijelosti.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Također, apelant navodi da pobijane presude nisu obrazložene i u njima nisu navedeni utemeljeni razlozi za to, te nisu dati detaljni odgovori na svaki argument koji je apelant iznio pred prvostepenim sudom. Najzad, apelant ističe da pobijane presude nemaju razloga, da nisu jasne i da su proturječne.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović