Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2865/08 (H. Š.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
  • Miješanje u pravo na dom
  • Nasljedstvo
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2865/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2865/08, rješavajući apelaciju Hikmete Šapčanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hikmete Šapčanin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 898 od 15. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1628/05 od 13. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Visoko broj P-436/04 od 30. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hikmeta Šapčanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 23. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 898 od 15. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1628/05 od 13. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Visoko (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 436/04 od 30. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-436/04 od 30. septembra 2005. godine, donesenom po tužbi Amire Patak (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv tuženih „Sarajevo-osiguranje“d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Amira Šapčanina (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelantice, utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana, u Visokom u ulici Naselje Luke broj III/A/1-II/9, površine 78 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje i nus prostorija (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je stečeno stanarsko pravo, zaključen 25. oktobra 1999. godine između Mehmeda Šapčanina i prvotuženog kao nosioca prava raspolaganja stana pod brojem 101/99 koji je ovjeren od Općinskog pravobraniteljstva Općine Visoko pod brojem EV. 176/99 od 17. novembra 1999. godine (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor). Istom presudom utvrđeno je da su se stekli uslovi za ovjeru potpisa zakonskog nasljednika iza umrlog kupca Mehmeda Šapčanina i potpisa prvotuženog kao prodavca, po zakonskom zastupniku, na predmetnom kupoprodajnom ugovoru. Prvotuženi kao prodavac je obavezan da omogući tužiteljici kao zakonskoj nasljednici ovjeru potpisa kupca, te izvrši ovjeru potpisa svog zakonskog zastupnika na predmetnom kupoprodajnom ugovoru, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, s tim što će u suprotnom konkretna presuda zamijeniti ovjeru potpisa, te će se na osnovu iste presude izvršiti uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu na kupca Mehmeda Šapčanina. Također, utvrđen je ništavim ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, zaključen 31. januara 2000. godine pod brojem 250/00 između drugotuženog i apelantice kao trećetužene s jedne strane, i prvotuženog s druge strane, ovjeren od Općinskog pravobraniteljstva Općine Visoko pod brojem 434/00 25. februara 2000. godine sa ovjerom potpisa kod Općinskog suda u Visokom 10. marta 2000. godine pod brojem 1604/20. Apelantica i ostali tuženi su obavezani da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.689,72 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je Mehmed Šapčanin (otac tužiteljice i drugotuženog), na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, («Službene novine Federacije BiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01 i 61/01 – u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), stekao pravo na otkup stana te je kao nosilac stanarskog prava 25. oktobra 1999. godine sa prvotuženim zaključio ugovor o kupovini predmetnog stana. Predmetni ugovor su potpisale ugovorne strane, koji je u skladu sa članom 28. navedenog zakona 17. novembra 1999. godine potvrdio Općinski pravobranitelj. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da je Mehmed Šapčanin 19. novembra 1999. godine drugotuženom izdao ovjerenu punomoć kojom ga je ovlastio da u njegovo ime preduzima sve pravne radnje vezane za otkup predmetnog stana. Međutim, Mehmed Šapčanin je 28. novembra 1999. godine preminuo, tako da navedeni kupoprodajni ugovor nije ovjeren od strane nadležnog suda, iako su se tužiteljica i drugotuženi obraćali prvotuženom, kao prodavcu, da kao nasljednici kupca nastave pravne radnje vezane za otkup navedenog stana.

4. Općinski sud je utvrdio da je zaostavština preminulog Mehmeda Šapčanina, u koju nije ušao predmetni stan, raspravljena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-539/99 od 13. decembra 1999. godine, te su zakonskim nasljednicima proglašeni tužiteljica i drugotuženi sa nasljednim dijelovima od po ½. Dalje, kako je drugotuženi, zajedno sa apelanticom kao svojom suprugom, živio u zajedničkom domaćinstvu sa Mehmedom Šapčaninom do njegove smrti, rješenjem Službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Visoko broj 03/2-23-5-372/99 od 6. decembra 1999. godine, na osnovu člana 21. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br.14/84, 12/87, 36/89, «Službeni list RBiH» broj 2/93) drugotuženi je određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Drugotuženi je na osnovu navedenog rješenja 13. decembra 1999. godine sa Direkcijom za stambeno komunalne poslove Visoko zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon čega je 31. januara 2000. godine, zajedno sa apelanticom, zaključio sa prvotuženim ugovor o kupoprodaji navedenog stana broj 250/00. Ugovor je ovjeren od strane nadležnog pravobranitelja i nadležnog suda, te su drugotuženi i apelantica uplatili kupoprodajnu cijenu i uknjižili se kao suvlasnici predmetnog stana.

5. Općinski sud je, imajući u vidu član 33. Zakona o prodaji stanova, kojim je propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi, ocijenio da je stanarsko pravo Mehmedu Šapčaninu prestalo sklapanjem ugovora 25. oktobra 1999. godine, u momentu kada je ugovor potpisan od strane ugovorača. U tom smislu Općinski sud se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gvl.8/01 od 14. januara 2002. godine koju je sud donio odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Dalje je obrazloženo da u momentu smrti prednik tužiteljice nije imao stanarsko pravo, ali je imao pravo na kupovinu stana pod uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova, te da su potpisom ugovora ugovorači stupili u obligacionopravni odnos i time stekli prava i obaveze iz ugovora o kupovini stana. Općinski sud je obrazložio da, sama činjenica nastupanja smrti prednika tužiteljice ne oslobađa prvotuženog od obaveze da ugovor održi na snazi i izvrši ovjeru potpisa zakonskog zastupnika nosioca prava raspolaganja na stanu, budući da su ugovorači imali namjeru da potpise ovjere i na sudu, ali je prednika tužiteljice kao kupca, da ovjeri svoj potpis na sudu, spriječilo nastupanje smrti. Općinski sud je ocijenio da su nasljednici kupca u momentu njegove smrti, po samom zakonu, na osnovu člana 133. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80, 15/80; Sl. list RBiH broj 2/92 i 13/94), kojim je propisano da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, stekli sva prava i obaveze iz ugovora, pa i pravo da ugovor održe na snazi.

6. Zbog navedenog, Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantice da ugovor o kupoprodaji nije u skladu sa članom 38. stav 1. Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine F BiH» broj 6/98) kojim je propisano da se pravo vlasništva na nepokretnosti, na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige o nekretninama. Imajući u vidu da je prvotuženi odbio da ovjeri potpis svog zakonskog zastupnika kod nadležnog suda, nakon smrti ugovorača Mehmeda Šapčanina, Općinski sud je zaključio da tužiteljica kao zakonska nasljednica kupca ima pravni interes da od prvotuženog traži da ovjeri potpis zakonskog zastupnika, i omogući ovjeru potpisa kupca, a ukoliko to prvotuženi dobrovoljno ne izvrši, da presuda zamijeni ugovor čime se nadomješta potrebna forma, kako bi ugovor postao perfektan kao uslov za uknjižbu prava kupca u zemljišnu knjigu, budući da je .uslov da ugovor proizvede pravno dejstvo i bude podoban za uknjižbu prema članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» br. 4/89, 29/90, 22/91 i «Službeni list R BiH», br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/04), da potpisi ugovorača budu ovjereni kod nadležnog suda.

7. Općinski sud je ugovor o kupoprodaji, koji je prvotuženi naknadno 31. januara 2000. godine zaključio sa drugotuženim i apelanticom, ocijenio ništavim obrazlažući da je protivan Zakonu o prodaji stanova i Zakonu o stambenim odnosima. Općinski sud je naglasio da u momentu smrti Mehmed Šapčanin nije više imao stanarsko pravo, a samim tim, ni članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu više imali status članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je drugotuženi mogao steći status nosioca stanarskog prava prema članu 22. Zakona o stambenim odnosima, a time ni pravo na otkup predmetnog stana prema Zakonu o prodaji stanova. Imajući u vidu navedene razloge, Općinski sud je zaključio da je «neosnovan prigovor apelantice da ugovor zaključen između tuženih nije protivan zakonu, i da se njegovo poništenje može tražiti u prekluzivnom roku od tri godine, a da tužiteljica nije legitimirana da traži poništenje ugovora». Općinski sud je također imao u vidu član 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu i prinudnim propisima, te moralu društva, ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, kao i čl. 109. i 110. ZOO prema kojim na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a na ništavost se može pozvati svaka zainteresirana osoba, te da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

8. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelantice da je, imajući u vidu da je ostavinski postupak iza preminulog Mehmeda Šapčanina pravomoćno okončan 13. decembra 1999. godine, a da rješenjem o nasljeđivanju broj O-593/99 prava i obaveze, iz ugovora koji je zaključio ostavilac, nisu utvrđeni kao zaostavština, nastupila apsolutna zastara potraživanja po osnovu nasljedno-pravnih odnosa. Općinski sud je naveo da je članom 240. Zakona o nasljeđivanju propisan postupak u slučaju naknadno pronađene imovine, ali da zakon nije predvidio nikakve rokove u kojima se može pronaći imovina, za koju se u vrijeme donošenja rješenja, nije znalo da pripada zaostavštini. Također, istaknuto je da su članom 142. navedenog zakona propisani zastarni rokovi za predaju zaostavštine, međutim kako konkretan tužbeni zahtjev nije bio upravljen na predaju zaostavštine, Općinski sud je zaključio da se apelantica ne može pozivati na rokove zastarjelosti predviđene navedenom zakonskom odredbom.

9. Kantonalni sud je, presudom broj Gž-1628/05 od 13. februara 2007. godine, odlučujući o žalbi apelantice i žalbi prvotuženog protiv presude, žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Općinskog suda smatrajući da su u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim dali osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, te pri tome dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud.

10. Kantonalni sud je ukazao da je drugotuženi u svom pismenom odgovoru na tužbu od 31. decembra 2004. godine, istakao da priznaje tužbeni zahtjev i sam je predložio sudu da donese presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i to da se tužiteljica zajedno s njim obraćala prvotuženom da stupe na mjesto njihovog oca kao kupca u pravne radnje vezane za otkup predmetnog stana.

11. Kantonalni sud se u obrazloženju presude, između ostalog, imajući u vidu čl. 7, 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova, kao i član 133. Zakona o nasljeđivanju, pozvao i na čl. 296. stav 1. ZOO kojim je propisano da obavezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, kao i na član 359. istog zakona kojim je predviđeno da smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obaveza samo, ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova, utvrdio da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, na kojem je stečeno stanarsko pravo, koji je zaključio Mehmed Šapčanin i prvotuženi 25. oktobra 1999. godine pod brojem 101/99, ovjeren od Općinskog pravobraniteljstva pod brojem EV 176/99 od 17. novembra 1999. godine, te kada je utvrdio da su se stekli uslovi za ovjeru potpisa zakonskog nasljednika iza umrlog kupca Mehmeda Šapčanina i potpisa prodavca, kao i dalje kako je utvrđeno u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je zaključio, imajući u vidu da zaostavština prema članu

133. Zakona o nasljeđivanju, prelazi na nasljednike po sili Zakona u trenutku smrti ostavioca, da ugovor ne može prestati smrću kupca, već njegova prava iz ugovora u konkretnom slučaju nasljeđuje tužiteljica, kao lice iz prvog nasljednog reda, s obzirom da za predmetnu kupoprodaju nisu od uticaja osobna svojstva ugovorne strane. Zbog navedenog Kantonalni sud nije prihvatio žalbene navode apelantice.

12. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000898 od 15. jula 2008. godine, odlučujući o reviziji apelantice protiv drugostepene presude, reviziju odbio primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud osnovano zaključio da se prvostepena presuda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava (čl. 29., 30. i 33. Zakona o prodaji stanova), prihvatajući pravne zaključke prvostepenog suda da je ugovor o kupoprodaji stana od 25. oktobra 1999. godine postao pravno valjan onoga dana kada je zaključen, odnosno kada su ga kao ugovorne strane potpisali nosilac stanarskog prava Mehmed Šapčanin i zakonski zastupnik prvotuženog, a nakon toga ovjerio i nadležni pravobranilac. Dalje je navedeno, da je zaključenjem navedenog ugovora Mehmedu Šapčaninu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, a za ugovorače je nastala zakonska obaveza da ovjere potpise kod nadležnog suda radi ispunjenja uslova za uknjižbu u zemljišnu knjigu, da takav ugovor ne može prestati postojati nakon smrti kupca Mehmeda Šapčanina, bez obzira na okolnosti što ugovorači nisu ovjerili svoje potpise kod nadležnog suda (član 359. u vezi sa članom 296. ZOO), da su prava umrlog kupca iz ugovora naslijedili njegovi zakonski nasljednici, koji su ovlašteni da nakon faze zaključenja ugovora izvrše sve ostale faze da bi se ugovor doveo do konačne perfekcije (ovjera potpisa kod nadležnog suda, plaćanje kupoprodajne cijene i uknjižba). Također je navedeno da je kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih 31. januara 2000. godine ništav u smislu člana 103. ZOO u vezi sa članom 109. istog zakona budući da Mehmed Šapčanin u momentu svoje smrti nije imao status nosioca stanarskog prava, pa slijedom toga ni drugotuženi nije mogao u to vrijeme imati status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je nakon toga mogao biti određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a slijedom toga ni otkupiti predmetni stan (član 7, 9. i 33. Zakona o prodaji stanova u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima).

14. Vrhovni sud je obrazložio da se član 142. Zakona o nasljeđivanju, na koji se pozvala apelantica, ne tiče zahtjeva kojim zakonski nasljednik traži utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između trećih lica, pa iako je jedno od tih trećih lica bio i zakonski nasljednik istog ostavioca. Vrhovni sud je dalje naveo da se isti član navedenog zakona tiče zastarjelosti prava na zahtjev za predaju zaostavštine, kao nasljedničke tužbe, koja je moguća samo između osoba koje se spore o pravu nasljedstva, od kojih jedna ističe svoje jednako ili jače pravo nasljeđa prema osobi koja posjed stvari zaostavštine također temelji na pravu nasljedstva.

15. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnoj parnici apelantica i drugotuženi predmetni stan ne drže po nasljedno-pravnoj osnovi, već kao svoje vlasništvo po stvarno-pravnoj osnovi (sticanje vlasništva putem pravnog posla), ocjenjujući da, već u odnosu na te činjenice, predmetni zahtjev nema pravnu prirodu nasljedničke tužbe, naglašavajući da se u skladu sa čl. 110. ZOO «pravo na isticanje ništavosti ne gasi». Navode apelantice da je tužiteljica u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju bila upoznata sa uknjižbom predmetnog stana na apelanticu i drugotuženog, da se ista saglasila sa zaključenjem, ovjerom i uknjižbom kupoprodajnog ugovora od 31. januara 2000. godine, Vrhovni sud je ocijenio prigovorom činjenične prirode koji je prema članu 240. stav 2. ZPP neprihvatljiv u revizijskom postupku. Međutim, neovisno od navedenog Vrhovni sud je ocijenio da apelantica navedene tvrdnje tokom postupka nije dokazala kako je to propisano čl. 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP.

16. Vrhovni sud je zaključio da apelantica zajedno sa drugotuženim ne može steći pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu u skladu sa članom 38. stav 2. Zakona o vlasničko–pravnim odnosima, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno da je drugotuženi znao da je predmetni stan prethodno prodat njegovom ocu (budući da je u odgovoru na tužbu drugotuženi naveo da se nakon smrti svoga oca, zajedno sa tužiteljicom, obraćao prvotuženom sa zahtjevom za nastavak postupka otkupa stana), a po logici životnog događaja Vrhovni sud je ocijenio da takva činjenica nije mogla ostati nepoznata ni apelantici kao supruzi drugotuženog i osobi koja je u istom stanu živjela sa prvim kupcem Mehmedom Šapčanin.

17. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je «proizvoljan stav Vrhovnog suda da Mehmed Šapčanin u momentu svoje smrti nije imao status nosioca stanarskog prava, te da drugotuženi nije mogao biti nosilac stanarskog prava, niti otkupiti predmetni stan, jer je drugotuženi, pored toga što je određen nosiocem stanarskog prava, ujedno i nasljednik iza Mehmeda Šapčanina. Sud zanemaruje činjenicu da u vrijeme provođenja ostavinskog postupka iza prednika Mehmeda Šapčanina nije prijavljen u ostavinsku masu, znači nije ulazio u imovinu Mehmeda Šapčanina i pored činjenice da je nasljednicima bilo poznato vezano za predmetni stan. Tužiteljica je na ostavinskoj raspravi 13. decembra 1999.godine jasno istakla da predmetni stan nije ostavinska masa, pa apelantica osnovano zaključuje da je tužiteljica dala suglasnost i pristanak da se na drugotuženog kao nasljednika iza Mehmeda Šapčanina i apelanticu prenese pravo i uknjiži stan kao njihova imovina. Ovaj pravni odnos u cijelosti se ima, posmatrati kao nasljedno pravni odnos, na koji se imaju primijeniti nasljedno pravni propisi, a ne kako to navodi Vrhovni sud, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Predmetna imovina nije naknadno pronađena, jer imovina koju traži tužiteljica bila je joj je poznata u ostavinskom postupku, te se na navedeni pravni odnos i na zahtjev tužiteljice, imaju primijeniti odredbe o posljedicama pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju (član 239. Zakona o nasljeđivanju). Također, pogrešno je utvrđenje Vrhovnog suda da navedeni odnos nema pravnu prirodu nasljedničke tužbe, te da drugotuženi i apelantica ne drže predmetni stan po nasljedno pravnoj osnovi, već po stvarno pravnoj osnovi».

18. Dalje, apelantica je navela da je sud proizvoljno tumačio član 103. ZOO, tj. da je ugovor od 31. januara 2000. godine ovjeren u Općinskom sudu u Visokom pod brojem Ov 1604/00 od 10. marta 2000. godine ništav, budući da nema niti jednog elementa na osnovu kojeg bi se utvrdila njegova ništavost, smatrajući da sudovi nisu odlučivali o zakonitosti prenosa stanarskog prava na drugotuženog. Apelantica smatra da je tužiteljica izgubila mogućnost da traži naknadnu ovjeru ranijeg ugovora o kupoprodaji, «kako zbog činjenice da je zaključen ugovor za navedeni stan u skladu sa zakonom, na osnovu kojeg su se uknjižili drugotuženi i apelantica, tako i zbog proteka prekluzivnog roka da traži pravo iz zaostavštine iza oca i da osporava pravo uknjižbe nekretnina». Apelantica je ukazala na «proizvoljnu primjenu materijalnog prava odnosno člana 142. Zakona o nasljeđivanju, obzirom da je ovim članom propisan zastarni prekluzivni rok od godinu dana, od saznanja za svoje pravo i držaoca stvari», što je prema mišljenju apelantice dovelo do povrede njenih navedenih ustavnih prava.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

21. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasniku BiH» broj 58/05).

22. U vezi navoda apelantice kojim osporava pravnu valjanost osporenih presuda zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su sudovi na temelju izvedenih dokaza i primjenom čl. 29., 30. i 33. Zakona o prodaji stanova, koji je lex specialis, udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice utvrđujući da je pravno valjan sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem je postojalo stanarsko pravo zaključenim 25. oktobra 1999.godine, kada su ga potpisale ugovorne strane, tj. Mehmed Šapčanin kao nosilac stanarskog prava i zakonski zastupnik prvotuženog. Dalje je utvrđeno da navedeni ugovor nije prestao postojati nakon nastupanja smrti kupca (član 359. ZOO), a da su pravo kupca iz navedenog ugovora naslijedila lica iz prvog nasljednog reda odnosno tužiteljica i drugotuženi tako da imaju pravo zahtijevati da prvotuženi kao prodavac ovjeri kod suda potpis svog zakonskog zastupnika, te trpi da i tužiteljica ovjeri svoj potpis, u cilju ispunjenja ugovora upisom prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili razloge zašto je naknadni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između tuženih 31. januara 2000. godine ništav u smislu člana 103.ZOO u vezi sa članom 109.istog zakona, ocjenjujući da Mehmed Šapčanin u momentu svoje smrti nije imao status nosioca stanarskog prava, te da slijedom toga ni drugotuženi nije mogao imati status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je nakon toga mogao biti određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a slijedom toga ni otkupiti stan (čl. 7., 9. i 33. Zakona o prodaji stanova u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima). Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi razloge za svoje odlučenje jasno i nedvosmisleno obrazložili, a da apelacioni navodi ne ukazuju da su zaključci do kojih su sudovi došli ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava nelogični i proizvoljni.

23. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom

24. U konkretnom slučaju apelantica se takođe žali da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

25. S obzirom na činjenicu da je apelantica zajedno sa drugotuženim kao suprugom živjela u predmetnom stanu kojeg je otkupio nosilac stanarskog prava Mehmed Šapčanin–kupac koji je preminuo 28. novembra 1999. godine, može se zaključiti da je predmetni stan predstavljao dom apelantice. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo njeno pravo, jer je odlukama sudova utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 25. oktobra 1999. godine između Mehmeda Šapčanina kao kupca i prvotuženog kao prodavca, te je prvotuženi kao prodavac obavezan da omogući tužiteljici kao zakonskoj nasljednici ovjeru potpisa kupca, kao i izvrši ovjeru potpisa svog zakonskog zastupnika na predmetnom kupoprodajnom ugovoru, s tim što će u suprotnom konkretna presuda zamijeniti ovjeru potpisa, te će se na osnovu iste presude izvršiti uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu na kupca Mehmeda Šapčanina. Istovremeno je u smislu člana 103. ZOO u vezi sa članom 109. istog zakona (kao i odredbama čl. 7., 9. i 33. Zakona o prodaji stanova u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima) utvrđeno da je ništavan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je naknadno zaključen 31. januara 2000. godine između drugotuženog i apelantice s jedne strane, i prvotuženog s druge strane. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama. Ustavni sud takođe smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu (tužiteljici) od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca (tuženih među kojim je i apelantica) u uživanje njenih prava proisteklih iz ugovora o kupoprodaji od 25. oktobra 1999. godine, pri čemu po ocjeni Ustavnog suda nije narušen ni princip proporcionalnosti budući da osporenim odlukama apelantici nije naloženo iseljenje iz predmetnog stana. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

26. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje i pravom na dom, za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelantica, nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2865/08 (H. Š.) | Sudska praksa | Aktio