Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2951/08 (V. K.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2951/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2951/08, rješavajući apelaciju Višnje Kelečević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Višnje Kelečević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000-468 od 16. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-002-131 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-001-021 od 24. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Višnja Kelečević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srpca, koju zastupa Zoran Opačić, podnijela je 22. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000-468 od 16. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002-131 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001-021 od 24. septembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001-021 od 24. septembra 2007. godine solidarno su obavezani tuženi „Kosig“ d.d. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Milivoje Savić (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) da na ime nematerijalne štete isplate apelantici ukupan iznos od 16.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. U preostalom dijelu apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete je odbijen u odnosu na navedene tužene, a u cijelosti je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete u odnosu na tužene „Krajina osiguranje“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Fahrudina Zukarčića (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, u iznosu od 300, 00 KM mjesečno, počevši od 22. septembra 1993. godine kao dana nastanka štete pa do odluke suda, sa pripadajućom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos, odbijen je kao neosnovan u odnosu na sve tužene. Obavezani su prvotuženi i četvrtotuženi da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.457,76 KM sa pripadajućom kamatom, dok je njen zahtjev preko navedenog iznosa odbijen. Istom presudom obavezana je apelantica da naknadi troškove parničnog postupka; drugotuženom u iznosu od 19.445,00 KM, a trećetuženom u iznosu od 5.375,00 KM, sve sa pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja, dok je odbijen zahtjev ovih tuženih za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da se desila saobraćajna nezgoda 22. avgusta 1993. godine, na lokalnom putu Srbac – Lj. Razboj, u kojoj je učestvovalo putničko vozilo „zastava jugo 55“ kojim je upravljao Radivoje Krčmar, te vozila koja su se direktno sudarila: teretno vozilo „FAP 13-K“ za koje je apelantica tvrdila da je vlasništvo trećetuženog, kojim je upravljao četvrtotuženi, i putničko vozilo „Lada“, vlasništvo Jovana Prokopića, kojim je upravljao Branko Bundalo, koji je tom prilikom poginuo, a čiji je suvozač bila apelantica. Dalje je navedeno da je četvrtotuženi proglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nezgodu pravosnažnom krivičnom presudom Osnovnog suda u Gradišci K-139/94 od 10. marta 1995. godine, jer je postupio protivno odredbama članova 41. i 164. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (vozio pod utjecajem alkohola krećući se na nedozvoljenoj strani kolovoza). Tom prilikom je apelantica koristila sigurnosni pojas, imala je 18 godina, i pretrpjela je teške tjelesne povrede u vidu iščašenja vrata, prijeloma lijeve nadlaktične kosti, prijeloma lijeve potkoljenice i donjeg kondila butne kosti lijeve noge sa dislokacijom, zbog čega se dugo liječila i zbog čega je trpjela fizički i duševni bol i strah. Apelantica se za naknadu štete, van suda, obratila samo prvotuženom (ne i drugotuženom) kao osiguravajućoj organizaciji, imajući u vidu odredbu člana 99. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90 i 82/90, u daljnjem tekstu ZOSOIL), budući da je vozilo kojim je uzrokovana predmetna saobraćajna nezgoda u trenutku nezgode bilo neosigurano, ali prvotuženi nije udovoljio njenom zahtjevu. Dalje je utvrđeno da trećetuženi nije vlasnik predmetnog vozila jer ga je još 1991. godine prodao i predao u posjed Milovanu Magliću, od kada nema faktičku, a ni pravnu vlast nad vozilom.
4. Na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da su prvotuženi i četvrtotuženi odgovorni za naknadu predmetne štete; četvrtotuženi po osnovu krivice, u smislu odredbe člana 154. stav 1, člana 158. i člana 178. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/92, 37/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), jer je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđena njegova krivica za nastanak saobraćajne nezgode, a prvotuženi u smislu odredbe člana 99. ZOSOIL-a, jer je šteta prouzrokovana upotrebom neosiguranog vozila na teritoriji na kojoj on vrši obavezno osiguranje od autoodgovornosti. Istovremeno, apelantica koja je bila suvozač i bila vezana sigurnosnim pojasom, svojim ponašanjem nije doprinijela nastanku ili povećanju obima i visini štete svojom greškom. U odnosu na drugotuženog i trećetuženog, tužbeni zahtjevi su odbijeni jer trećetuženi nije vlasnik predmetnog teretnog vozila kao opasne stvari, slijedom čega nema njegove odgovornosti u smislu odredbe člana 174, ni u smislu odredbe člana 176. ZOO-a, a da apelantica nije, u smislu odredbe člana 99. ZOSOIL-a, zahtijevala naknadu štete od drugotuženog. Prihvatajući nalaze i mišljenje vještaka medicinske struke, ocjenom značaja povrijeđenog dobra i cilja naknade koja predstavlja satisfakciju, polazeći od kriterija koji utječu na visinu te naknade, a prije svega od intenziteta i dužine trajanja pretrpljenog fizičkog i duševnog bola, te straha i stepena smanjenja životne aktivnosti od 42 %, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude. Obrazlažući odluku u dijelu zahtjeva za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da li je i gdje je zaposlena, da li je i kakvu je vrstu poslova obavljala prije povređivanja, da je apelantica tvrdila da je završila srednju tekstilnu školu, da se naknada ne utvrđuje na temelju postotka umanjenja radne sposobnosti kao posljedice štete, već na temelju stvarne štete koja se ukazuje u razlici prihoda koje je apelantica primala prije i koje ostvaruje poslije štetnog događaja, te da su takvi dokazi izostali.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002-131 od 28. decembra 2007. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženog ukinuta u odbijajućem dijelu odluke o naknadi materijalne štete zbog izgubljene zarade, kao i u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na čatvrtotuženog i predmet je u odnosnom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu o naknadi nematerijalne štete tako da su prvotuženi i četvrtotuženi obavezani da apelantici solidarno isplate ukupan iznos od 23.000,00 KM. U preostalom dijelu apelanticina žalba, u pogledu nematerijalne štete, preko dosuđenog iznosa, u odnosu na ove tužene i u cjelini u odnosu na drugotuženog i trećetuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Apelanticina žalba je djelimično uvažena i u pogledu odluke o naknadi troškova parničnog postupak u odnosu na drugotuženog, dok je u preostalom dijelu odluke o troškovima apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu, u odnosu na trećetuženog, potvrđena.
6. Okružni sud je ocijenio pravilnim činjenično i pravno utvrđenje Osnovnog suda u pogledu osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženog, ali je ocijenio da je apelantici trebalo dosuditi iznos kao u dispozitivu presude s obzirom na intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenog fizičkog i duševnog bola, te straha i stepena smanjenja životne aktivnosti od 42 %. U pogledu dijela apelanticinog zahtjeva za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, Okružni sud je ocijenio da se ovaj dio tužbenog zahtjeva odnosi na naknadu štete na ime izgubljene zarade koju oštećeni ne može ostvarivati zbog posljedica povređivanja, a ne razliku između prihoda ostvarenih prije i poslije povređivanja, te je prvostepeni sud trebao ovu pravnu stvar ocijeniti u svjetlu odredbe člana 188. ZOO-a. U tom smislu, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud u svojoj odluci nije dao razloge o odlučnim činjenicama, jer se zahtjev odnosi na rentu na ime izgubljenog izdržavanja. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno sudio kada je apelantici u cjelini odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije i za svoju odluku u tom dijelu je dao valjane razloge.
7. Apelantica je protiv pravosnažnog dijela Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002-131 od 28. decembra 2007. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0- rev-08-000-468 od 16. jula 2008. godine apelanticinu reviziju djelimično uvažio, Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002-131 od 28. decembra 2007. godine preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.
9. Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud, polazeći od činjenica utvrđenih u postupku i okolnosti štetnog događaja, te apelanticinog svojstva i cilja naknade nematerijalne štete, za pretrpljene fizičke i duševne bolove i pretrpljeni strah pravilno primijenio odredbu člana 200. ZOO-a i apelantici dosudio ukupnu naknadu od 23.000,00 KM koja je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, adekvatna i primjerena šteti koju je ona pretrpjela, te ne predstavlja simboličnu naknadu kako je to apelantica u reviziji navela, a kreće se u okvirima koje je postavila dosadašnja sudska praksa u primjeni pravnog standarda „pravične novčane naknade“ sadržanog u odredbi člana 200. ZOO-a.
10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da je uskraćivanjem prava Zoranu Opačiću da je zastupa pred sudom (primjenom pravila argumentum a contrario) iz razloga sadržanih u odredbi člana 301. ZPP, ona nije onemogućena da raspravlja pred sudom. Apelantica je, naime, za zastupanje kao punomoćnika odmah angažovala advokata Milutina Đorđevića, a zatim Bogdana Toljagu, također advokata, na čiji rad tokom postupka nije imala primjedbi, a i da jeste, taj odnos je odnos između nje i njenog punomoćnika, te je ona mogla otkazati punomoć i angažovati nekog trećeg advokata u kojeg „ima povjerenje“ i čija bi „stručnost“ bila ravna ili veća od stručnosti Zorana Opačića.
11. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su joj zbog očigledno proizvoljne ocjene dokaza sudovi dosudili ponižavajuće nisku naknadu imajući u vidu težinu povreda koje je zadobila u 18. godini života. Osim toga, ističe da je uvjerena da bi dosuđena naknada sigurno bila veća da njenom punomoćniku, advokatu Zoranu Opačiću, nije uskraćeno pravo na zastupanje. Apelantica navodi da je sud ne samo krajnje proizvoljno ocijenio provedene dokaze već je pogrešno primijenio materijalno pravo kada joj je dosudio naknadu štete i uskratio njenom punomoćniku Zoranu Opačiću pravo da je zastupa u postupku, te joj je na taj način povrijedio pravo na pristup sudu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelanticine navode da joj je u predmetnom sudskom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog toga što je Zoranu Opačiću uskraćeno pravo na zastupanje, Ustavni sud zapaža da je apelantica u reviziji isticala navode u tom smislu, te da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto ove apelanticine navode smatra neosnovanim ističući da su apelanticu u konkretnom postupku zastupali ovlašteni i stručni punomoćnici-advokati, a koje je apelantica sama odabrala i na čiji rad nije imala primjedbi tokom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović