Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3112/08 (R. Z.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3112/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3112/08, rješavajući apelaciju Reufa Zukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Reufa Zukanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001 190 od 26. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-06-001 156 od 29. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Reuf Zukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001 190 od 26. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-06-001 156 od 29. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001 156 od 29. februara 2008. godine obavezani su apelant i drugotužena Raza Zukanović (u daljnjem tekstu: drugotužena) da na ime duga za utrošenu vodu i usluge kanalizacije za period od 4. decembra 2003. godine do 20. septembra 2005. godine isplate JKP «Vodovod i kanalizacija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 294,10 KM sa zateznom kamatom. Višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 736,90 KM odbijen je kao neosnovan. Također je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Navedenom presudom obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu kako je precizirano u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je tužitelj apelantu i drugotuženoj tokom utuženog perioda kontinuirano vršio usluge snabdijevanja vodom. Odlučujući o osnovanosti prigovora zastarjelosti tužiteljevog potraživanja, koji su istaknuli apelant i drugotužena, Općinski sud je našao da je prigovor djelimično osnovan. Dalje je navedeno da se potraživanja cijene za utrošenu vodu i usluge kanalizacije obračunavaju mjesečno, da su samostalna potraživanja i da zastarjelost teče posebno za svako potraživanje odvojeno. Imajući u vidu odredbu člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj potraživanje naknade za utrošenu vodu i usluge kanalizacije za potrebe domaćinstva zastarijeva za jednu godinu, kao i da je tužba podnesena 11. novembra 2005. godine, Općinski sud je zaključio da su zastarjela sva tužiteljeva potraživanja koja su dospjela prije 11. novembra 2004. godine, pa je zaključio da je prigovor zastarjelosti koji su istaknuli apelant i drugotužena u tom dijelu osnovan.

4. Općinski sud je iz priloženih kartica i računa za utrošenu vodu, a primjenom člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, obavezao apelanta i drugotuženu da tužitelju na ime duga za utrošenu vodu i usluge kanalizacije isplate iznos od 294,10 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da, prema odredbama člana 312. st. 1. i 2. ZOO-a, kad između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik, najkasnije prilikom ispunjenja. Kada nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Iz priloženih kartica i priznanica se vidi da su apelant i drugotužena plaćali cijenu za predmetne usluge, a da pri tome nisu označavali period – mjesec za koji vrše plaćanje, odnosno nisu označavali račun koji se plaća, pa su stoga tim uplatama, kako je utvrdio Općinski sud, izmirivali ranije dospjela dugovanja, u smislu citirane zakonske odredbe. Općinski sud je smatrao da u situaciji kada apelant i drugotužena nisu pismenim putem prigovarali tužitelju na visinu ispostavljenih računa, to su njihovi navodi o tome da ispostavljeni računi ne odgovaraju pravom stanju potrošnje vode paušalni i neprihvatljivi.

5. Apelant se žalio protiv prvostepene presude Kantonalnom sudu. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-001 190 od 26. augusta 2008. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako da su dosuđeni iznosi duga za utrošenu vodu i usluge kanalizacije sniženi, te su apelant i drugotužena obavezani da tužitelju umjesto iznosa od 294,10 KM isplate iznos od 256,21 KM, a dosuđeni troškovi postupka apelantu su povećani sa iznosa od 144,21 KM na iznos od 156,58 KM. Također, tužitelj je obavezan da apelantu na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 38,64 KM.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud postupio povodom tužbe koja ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je utvrdio da iz sadržaja tužbe, koju je tužitelj uredio 2. augusta 2006. godine, proizlazi da ona sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), činjenice na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev, označenje vrijednosti spora, dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, pravni osnov tužbenog zahtjeva i druge podatke koje, u skladu sa odredbom člana 334. ZPP, mora imati svaki podnesak. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da predmetna tužba sadrži sve potrebne elemente za postupanje zbog čega je apelantov navedeni žalbeni prigovor odbio kao neosnovan. Također, Kantonalni sud je utvrdio da su paušalni i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud presudu donio na osnovu kartica komitenta, jer iz prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud visinu tužiteljevog potraživanja utvrdio na osnovu računa. Kantonalni sud je našao osnovanim apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu ocjene prigovora zastarjelosti potraživanja. Naime, prema članu 378. ZOO-a, zastarijevaju za jednu godinu potraživanja naknade za isporuku vode kada je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je utvrdio da su zastarjela tužiteljeva potraživanja po računima za period od 17. septembra do 18. oktobra 2004. godine i za period od 18. oktobra do 17. novembra 2004. godine, imajući u vidu da je tužba podnesena 11. novembra 2005. godine. Za iznos navedenih računa Kantonalni sud je umanjio dug apelanta i drugotužene na koji su obavezani prvostepenom presudom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da nije zastarjelo tužiteljevo potraživanje za period od 11. novembra 2004. godine do 20. septembra 2005. godine, navodeći brojeve računa i konkretne iznose za navedeni period.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da mu je prvostepeni sud dostavio tužbu na odgovor bez priloga, te da su mu prilozi dostavljeni tek na pripremnom ročištu. Dalje je istakao da prvostepeni sud nije imao zakonske pretpostavke za raspravljanje povodom takve tužbe niti je mogao po njoj provesti postupak, te da je obrazloženje drugostepenog suda u tom smislu nepravilno i nezakonito. Apelant navodi da je izreka prvostepene presude protivrječna obrazloženju presude. Naime, kako je naveo apelant, u izreci presude je naveden period na koji se dug odnosi od 4. decembra 2003. godine do 20. septembra 2005. godine, a imajući u vidu usvojeni prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, u obrazloženju je navedeno da se dug računa od 11. novembra 2004. godine. Također je naveo da se iz osporenih presuda ne može saznati struktura naznačenog navodnog duga, to jeste iz kojih se pojedinačnih računa dug sastoji, zatim da se bez izvršenog postupka vještačenja vještaka ekonomske struke nisu mogli utvrditi dosuđeni iznosi navodnog duga. Osim toga, apelant ističe da tužbu nije podnio tužiteljev zakonski zastupnik nego neko drugo nepoznato lice sa nerazumljivim potpisom, zbog čega je povrijeđen član 334. stav 2. ZPP. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud je povredom odredbe člana 53. stav 2. tačke 2. i 7. ZPP proveo postupak na osnovu nerazumljive i nepotpune tužbe, a što je prihvatio i drugostepeni sud.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelantove navode da tužbu u konkretnom slučaju nije podnio tužiteljev zakonski zastupnik, zatim da u postupku nije angažiran vještak ekonomske struke, Ustavni sud nalazi da apelant ove prigovore nije isticao u prethodnim fazama postupka uslijed čega ih redovni sudovi i nisu mogli raspraviti pa ih apelant ne može sa uspjehom iznositi tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud naglašava da je apelant ove prigovore, ukoliko ih je želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima, što, prema predočenoj dokumentaciji, očigledno nije učinio.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3112/08 (R. Z.) | Sudska praksa | Aktio