Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3118/08 (M. R.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3118/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3118/08, rješavajući apelaciju M. R., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 248 od 18. jula 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-000709 od 24. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojega zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 248 od 18. jula 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000709 od 24. februara 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-II-
222/04 od 20. decembra 2004. godine usvojen je apelantov prijedlog podnesen protiv protupredlagača A. D. „Termomontaža“ Banja Luka radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, i utvrđeno je da apelant ima pravo na otkup stana koji se nalazi u Banjoj Luci u Ulici Josifa Pančića broj 8, stan broj 8, ukupne stambene površine 41 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te se obavezuje da plati otkupnu cijenu stana u iznosu od 3.642,03 KM, što može platiti starom deviznom štednjom u iznosu od 2.185,22 KM i gotovim novcem u iznosu od 1.456,81 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti ovog rješenja. Istim rješenjem utvrđeno je da je protupredlagač AD „Termomontaža“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: protupredlagač) dužan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 632,50 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je protupredlagač rješenjem broj 315 od 1. augusta 1995. godine apelantu dodijelio na privremeno korištenje predmetni stan, na osnovu čega je apelant sa MP „Zavod za izgradnju“ Banja Luka 25. augusta 1995. godine zaključio i Ugovor o privremenom korištenju stana broj 0303-3234/25, i u koji se uselio tog dana. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka je, rješavajući apelantov zahtjev radi obnove ugovora o korištenju predmetnog stana, donio Odluku broj 08-515/02 od 14. maja 2003. godine kojom je utvrdilo da je Ugovor o korištenju predmetnog stana, zaključen između Zavoda za izgradnju Banja Luka i apelanta pod brojem 0303-3234/95 od 25. augusta 1995. godine, na osnovu Rješenja protupredlagača o davanju na korištenje predmetnog stana broj 315 od 1. augusta 1995. godine, zakonit. Istom odlukom je utvrđeno da će OMI Banja Luka, na osnovu ove odluke, izvršiti nadovjeru navedenog ugovora. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je apelant stekao sve uslove za otkup predmetnog stana prema odredbi člana 13. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/00, 18/01 i 47/02, u daljnjem tekstu: ZPDS).
3. Odlučujući o žalbi protupredlagača podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-05-000709 od 24. februara 2006. godine žalbu protupredlagača uvažio, preinačio rješenje Osnovnog suda od 20. decembra 2004. godine, i odbio apelantov prijedlog da se utvrdi da ima pravo na otkup predmetnog stana, kao i zahtjev za naknadu troškova predmetnog postupka. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je, ispitujući prvostepeno rješenje u skladu s odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi odlučio kao u izreci presude. Iz stanja spisa prvostepenog suda Okružni sud je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da apelantu, u skladu s članom 13. stav 3. ZPDS, pripada pravo na otkup predmetnog stana, zbog toga što je odredbom člana 9. stav 1. ZPDS propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da apelant nije bio nosilac stanarskog prava u skladu s odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/93 i 12/99, u daljnjem tekstu: ZSO) jer mu je rješenjem protupredlagača predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje, na osnovu kojeg rješenja je apelant zaključio i ugovor o privremenom korištenju stana. Prema tome, Okružni sud je, postupajući na osnovu člana 235. tačka 3. ZPP-a, a u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89), odlučio kao u izreci ovog rješenja.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio Rješenje broj 118-0-Rev-06-001 248 od 18. jula 2008. godine kojim je revizija odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 11. i 27. ZSO žalbu protupredlagača uvažio, preinačio rješenje Osnovnog suda od 20. decembra 2004. godine i odbio apelantov prijedlog da se utvrdi da ima pravo na otkup predmetnog stana. S tim u vezi ovaj sud je ukazao da, prema odredbi člana 11. stav 1. ZSO, građanin stiče stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan. Pod zakonitim useljenjem se u smislu stava 2. ovog člana smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dakle, sticanje stanarskog prava u skladu sa stavom 4. istog člana, koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona, ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, iz navedene odredbe zakona proizlazi da je punovažan osnov za useljenje u stan pravosnažan akt davaoca stana na korištenje, kojim se određenom licu dodjeljuje stan na korištenje, a koji je osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. ZSO u članu 27. stav 1. također propisuje da se ugovor o korištenju stana zaključuje na neodređeno vrijeme ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a prema stavu 2. istog člana, ugovor o korištenju stana se može zaključiti i na određeno vrijeme samo ako se stan daje na privremeno korištenje, do obezbjeđenja drugog ugovornog stana ili ako se daje stan u zgradi koja se ima rušiti, u roku koji nije duži od 3 godine. Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant na osnovu rješenja o privremenoj dodjeli predmetnog stana na korištenje od 25. augusta 1995. godine, nije stekao pravo trajnog korištenja stana, nego ograničeno, i bez navođenja razloga takvog davanja stana na privremeno korištenje, koji se u smislu citirane odredbe člana 27. ZSO, kako je već rečeno, mogao dati na korištenje samo pod uslovima propisanim u tom članu, na koji način apelant na predmetnom stanu prema odredbi člana 11. stav 2. ZSO nije stekao stanarsko pravo, pa je stoga i ugovor o privremenom korištenju stana koji je zaključio na osnovu navedenog rješenja o privremenoj dodjeli suprotan odredbi člana 27. stav 2. navedenog zakona, pa kao takav u smislu članu 11. stav 4. ZSO ne proizvodi pravno dejstvo. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu s odredbom člana 9. stav 1. ZPDS, to mu u skladu sa članom 13. stav 3. istog zakona ne pripada pravo na otkup stana. Vrhovni sud je također ukazao da je tačna tvrdnja da je OMI Banja Luka donio odluku kojom je utvrđeno da je ugovor o privremenom korištenju stana zaključen između Zavoda za izgradnju Banja Luka i apelanta od 25. augusta 1995. godine zakonit, međutim Vrhovni sud je s tim u vezi zaključio da ovakva odluka upravnog organa ne veže sud, jer je u smislu odredbe člana 10. stav 1. ZSO isključiva nadležnost suda da u parničnom postupku utvrđuje pravnu valjanost ugovora o korištenju stana, a ne stambenog organa koji po ZSO odlučuje samo u slučajevima propisanim u odredbi člana 13, 16a, 17, 22, 25, 28, 30, 40, 42, 51, 52. i člana 56.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odredbi ZSO. Navodi da mu nije jasan razlog zašto mu je davalac stana dodijelio predmetni stan na privremeno korištenje, isto tako nikad nije tražio raskid navedenog ugovora, pa tvrdi da se zbog toga ima smatrati da je stekao stanarsko pravo kako je to utvrdio prvostepeni sud.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović