Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3123/08 (F. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3123/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3123/08, rješavajući apelaciju Fadila Kubata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Kubata podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-000100 od 1. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-K-

07-000539 od 11. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Kubat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sulejman Kapetanović, advokat iz Zenice, podnio je 3. oktobra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000100 od 1. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-K-07-000539 od 11. januara 2008. godine. Apelant je 19. januara 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-K-07-000539 od 11. januara 2008. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10; u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je, na osnovu člana 62. KZ FBiH apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je za izvršeno krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i odredio da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Osim toga, Općinski sud je, na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezao apelanta da plati troškove krivičnog postupka i paušala, a oštećenog je, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH, sa imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nakon održanog glavnog pretresa utvrdio da je apelant 13. decembra 2006. godine, oko 00,10 h, ispred ugostiteljskog [apelantovog] objekta „Mažestik“ u Zenici, nakon kraće prepirke sa Almirom Hecom (u daljnjem tekstu: oštećeni) i Asmirom Hecom, iznenada bacio betonski komad u pravcu oštećenog i pogodio ga u predjelu glave, nanijevši mu tom prilikom tešku i laku tjelesnu povredu, koje su pobliže opisane u dispozitivu presude. Općinski sud je naveo da je cijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti i zaključio da su se u radnjama apelanta stekli elementi bića krivičnog djela teške tjelesne ozljede. Navedeno je da je svjedočenje oštećenog i njegovog brata Asmira Hece jasno, potpuno uvjerljivo i logično te potkrijepljeno materijalnim dokazima optužbe. Ovim svjedocima se, po ocjeni suda, može pokloniti potpuna vjera, a također je navedeno da je i svjedok odbrane i supruga apelanta Emina Omerčević jednim dijelom iskaza potvrdila njihova svjedočenja. Naime, svjedokinja je istakla da nije vidjela da su oštećeni ili njegov brat pali na stepenicama ugostiteljskog objekta, a također je izjavila da su u to vrijeme, na kući bili u toku građevinski radovi, te da je oko kuće bilo i betonskih blokova. Osim toga, sud je obrazložio zašto je zaključio da je drugi dio izjave ove svjedokinje tendenciozno dat sa namjerom kako bi apelant izbjegao odgovornost. Dalje je navedeno da iskazi svjedoka odbrane Fuada Avdića i Tehvide Beganović nisu od značaja za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari, jer su njih dvoje bili izričiti da nisu izlazili napolje u kritično vrijeme i da nisu vidjeli šta se dešava ispred ugostiteljskog objekta. Osim toga, sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke Rasima dr. Skomorca, utvrdio vrstu povreda koje je zadobio oštećeni.

4. U pogledu odbrane apelanta, sud je zaključio da je tendenciozno data sa namjerom da apelant izbjegne odgovornost za krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da je u cijelosti opovrgnuta dokazima optužbe. Također, u presudi je navedeno da provedeni dokazi ukazuju da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio krivično odgovoran. Navedeno je da nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi isključivale ili bitno umanjivale apelantovu uračunljivost a također i da je apelant bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje. Općinski sud je naveo da je sa sigurnošću zaključio da je apelant počinio radnju i prouzrokovao zakonom zabranjenu posljedicu, bliže opisane u dispozitivu presude i da je na taj način ostvario obilježja krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je naveo da je imao u vidu visinu propisane kazne, težinu krivičnog djela i stepen odgovornosti apelanta kao i postojanje, u presudi pojedinačno navedenih, olakšavajućih okolnosti.

5. Kantonalni sud u Zenici je, odlučujući o žalbi apelanta podnijetoj protiv prostepene presude, na sjednici vijeća održanoj 1. jula 2008. godine donio Presudu broj 004-0-Kž-08-000100 kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je istakao da je cijenio sve žalbene navode i utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio zakon a da pri tom nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Osim toga, prema stavu Kantonalnog suda prvostepena presuda je razumljiva, jasna i konkretna i dala je valjane razloge o svim odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u donesenoj odluci dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pa i iskaza svjedoka, na koje se žalba poziva tj. Fuada Avdića, Tehvide Beganović i Emine Omerčević, kao i razloge zašto tim svjedocima, nije mogao u cijelosti povjerovati. Navedeno je i da iskazi oštećenog, Asmira Hece i Asmira Brkića nesumnjivo ukazuju da se događaj desio na način i pod okolnostima kako je to utvrdio i obrazložio Općinski sud. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da ni apelant u žalbi ne nudi nove dokaze u pogledu činjeničnog stanja već samo komentariše izjave saslušanih svjedoka i daje svoju ocjenu koje iskaze je Općinski sud trebao prihvatiti a koje nije.

6. Kantonalni sud je, također, istakao da je razmatrao i nove činjenice i dokaze koje je branilac istakao u toku javne sjednice, a odnose se na zdravstveno stanje apelanta. S tim u vezi je navedeno da iz dostavljenog rješenja PIO - Kantonalne administrativne službe Zenica od 2. juna 2004. godine proizilazi da je apelant penzionisan zbog gubitka radne sposobnosti i da je razvrstan u I kategoriju invalidnosti, a kao uzrok invalidnosti je navedena bolest, ali da nije konkretizovano o kojoj bolesti se radi. Takođerje navedeno da ni iz otpusnog pisma bolnice Službe za psihijatriju Zenica od 21. jula 2003. godine ne proizlazi da se radi o neuračunljivoj osobi s obzirom da boluje, kako kaže apelant od bolesti psychosis paranoides, jer da se, po ocjeni Kantonalnog suda, radi o „tako teškoj bolesti“ sigurno bi zdravstvena ustanova preduzela liječenje apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio i da apelant u toku vođenja prvostepenog postupka nije tražio neuropsihijatrijsko niti drugo vještačenje radi utvrđivanja njegove vinosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dalje je navedeno da je, imajući u vidu ponašanje apelanta u toku prvostepenog pa i drugostepenog postupka, Kantonalni sud zaključio da ne postoji razlog za dodatno vještačenje apelanta, s obzirom da je i dr. Skomorac Rasim kontaktirao sa apelantom u toku glavnog pretresa. Prema mišljenju Kantonalnog suda, kod apelanta se ne primijeti da je osoba koja ukazuje na određene zdravstvene probleme, nego suprotno, da se radi o zdravoj, normalnoj i sposobnoj osobi.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom predmetu. Apelant smatra da je presuda nerazumljiva jer je dispozitiv presude „protivrječan razlozima“ obzirom da je sud zaključio da je apelant mogao, bacanjem betonskog komada, oštećenog pogoditi i u tijelo, te da je apelant bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje. Očito Općinski sud „ovu mogućnost odnosno pretpostavku svodi na direktni umišljaj učinioca što je apsurd u pravu“, umjesto da primijeni princip in dubio pro reo, na koji način je apelantu povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Nadalje je apelant u apelaciji analizirao iskaze saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, te je naglasio da smatra da redovni sudovi nisu u obrazloženjima dali valjane razloge za utvrđivanje odlučnih činjenica. Osim toga apelant smatra da je Kantonalni sud trebao da „otvori glavni pretres“ i utvrdi pravo činjenično stanje na kojem je trebao da provede i nove predložene dokaze, pa je i na ovaj način učinjena povreda prava apelanta iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pored toga, apelant ističe da je Kantonalni sud bio dužan da u presudi obrazloži koje činjenice uzima kao dokazane a koje ne, te da ocjeni vjerodostojnost „protivrječnih dokaza“ kao i da obrazloži iz kojih razloga nije uvažio navode žalbe o tome da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost apelanta. Apelant ističe i da je Kantonalnom sudu dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje proizilazi da boluje od teške bolesti Psychosis paranoides kao novu činjenicu, sa prijedlogom da se provjeri apelantova uračunljivost u vrijeme počinjenog krivičnog djela, što Kantonalni sud nije prihvatio, radi čega je počinjena povreda odredaba člana 313. stav 1 ZKP FBiH. Apelant smatra da sve naprijed navedene činjenice ukazuju da mu je tokom postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant je 19. januara 2011. godine Ustavnom sud dostavio Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja od 22. aprila 2010. godine, koji je urađen u postupku rješavanja apelantovog prava o penzijskom i invalidskom osiguranju

8. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, istakao da su redovni sudovi dali valjane razloge o svim izvedenim dokazima koje su prihvatili i zašto i kojim svjedocima su dali prioritet i značaj i čiji iskazi su, po ocjeni sudova realni, objektivni i tačni. Također je Kantonalni sud istakao da je neosnovana konstatacija apelanta da je postupao sa nehatom i da je neuračunljiv. Naime, u toku postupka pred Općinskim sudom tu činjenicu apelant nije isticao a u žalbi je istakao navodeći da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je imao u vidu iskaz ljekara dr. Rasima Skomoraca da se ne radi o neuračunljivoj osobi, da apelant ima i vodi ugostiteljsku radnju, da zaključuje građansko-pravne odnose, da je poslovno sposoban jer bi mu, da je u stanju koje navodi u apelaciji, u tom slučaju u upravnom postupu bila oduzeta poslovna sposobnost i postavljen staralac.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U vezi s prednjim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvojbene razloge iz kojih je izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno. Dalje, Ustavni sud konstatira da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud temeljito cijenio sve izvedene dokaze te pravilno izvršio analizu dokaza i u obrazloženju presude dao valjane razloge za odlučne činjenice, te je utvrdio da je iskaz oštećenog uvjerljiv i logičan te potkrijepljen materijalnim dokazima a u izvjesnoj mjeri i iskazom apelantove supruge, a nijednim drugim dokazom nije doveden u sumnju. Dalje, sud je obrazložio zašto su neosnovani navodi žalbe vezani za iskaze svjedoka Fuada Avdića, Tehvide Beganović i Emine Omerčević, kao i razloge zašto tim svjedocima, nije mogao u cijelosti povjerovati. S druge strane sudovi su cijenili i odbranu apelanta te, suprotno tvrdnjama apelanta, dali jasne razloge zbog čega nije prihvaćena i na osnovu čega su zaključili da je odbrana apelanta tendenciozna i sračunata na izbjegavanje krivične odgovornosti.

13. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud trebao održati pretres radi utvrđivanja pravog činjeničnog stanja na kojem je trebao izvesti „nove“ predložene dokaze, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Kantonalni sud razmatrao te „nove činjenice i dokaze“ koje je branilac apelanta istakao u toku javne sjednice koju je Kantonalni sud održao povodom apelantove žalbe, a odnose se na zdravstveno stanje apelanta. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zašto dostavljeni dokazi nisu uticali na odluku suda kojom je utvrdio apelantovu uračunljivost.

14. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi, dakle, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelanta da u postupku nije primijenjeno načelo in dubio pro reo Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

16. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da redovni sudovi nisu imali sumnju u pogledu krivice apelanta za šta su u osporenim odlukama dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3123/08 (F. K.) | Sudska praksa | Aktio