Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3153/08 (D. B.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3153/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3153/08, rješavajući apelaciju Devlete Bošnjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Devlete Bošnjić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000481 07 U od 28. augusta 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-
03/1-41-723/07 od 16. juna 2007. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla broj 11-41-UP/PI/1-166/05 od 19. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Devleta Bošnjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 8. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000481 07 U od 28. augusta 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03/1-41-723/07 od 16. juna 2007. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 11-41-UP/PI/1-166/05 od 19. augusta 2005. godine.
2. Rješenjem Općinske službe broj 11-41-UP/PI/1-166/05 od 19. augusta 2005. godine odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu iza umrlog sina-demobilisanog branioca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje doneseno u skladu sa članom 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 33/04, u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je, između ostalog, propisano da se porodicom umrlog branioca smatra porodica lica koje je umrlo do 23. decembra 1996. godine od posljedica rane, povrede ili bolesti zadobijene vršeći vojne dužnosti za ciljeve odbrane. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelanticin sin demobilisan i da je umro 13. januara 1997. godine, odnosno nakon 23. decembra 1996. godine, te da apelantica ne ispunjava uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu u smislu relevantnih odredaba citiranog Zakona.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03/1-41-723/07 od 16. juna 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, te da su neosnovani navodi žalbe jer je nesporno utvrđeno da je apelanticin sin bio pripadnik oružanih snaga u periodu od 14. novembra do 3. decembra 1993. godine, da je proglašen nesposobnim za vojnu službu 28. decembra 1995. godine i da je umro nakon demobilizacije, tj. 13. januara 1997. godine. Također je istaknuto da, kako se apelantica ne može smatrati članom porodice umrlog branioca, ne može ostvariti ni pravo na porodičnu invalidninu, zbog čega je žalba na osnovu člana 237. Zakona o upravnom postupku odbijena kao neosnovana.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000481 07 U od 28. augusta 2008. godine apelanticina tužba protiv rješenja drugostepenog organa je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani navodi tužbe da je pobijano rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konstatirajući da je zakonodavac odredbama člana 4. stav 1. Zakona dao precizne uslove pod kojima se porodica poginulog, umrlog, nestalog branioca ima smatrati porodicom u smislu navedenog Zakona. Također je navedeno da se pravilnim tumačenjem naprijed navedene zakonske odredbe majka branioca može smatrati članom porodice umrlog branioca ako je njen sin umro do 23. decembra 1996. godine. Sud je konstatirao da u upravnom postupku nije sporno, a što ni apelantica ne dovodi u pitanje, da je njen sin umro 13. januara 1997. godine. Sud je, također, naveo da, s obzirom na nespornu činjenicu da apelanticin sin u momentu smrti nije imao priznat status ratnog vojnog invalida, apelantici ne pripadaju ni ona prava koja su po Zakonu o pravima branioca i članova njihovih porodica priznata članovima porodice umrlog ratnog vojnog invalida. Najzad, sud je zaključio da osporenim rješenjem nije odlučeno na apelanticinu štetu jer je osporeno rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih odlučnih činjenica uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u navodima apelacije izlaže hronologiju događaja vezanih za utvrđenje statusa porodice umrlog branioca, navodeći da je očigledno da je njen sin bio branilac, da je nakon stupanja u Armiju BiH teško obolio na nervnoj bazi zbog čega je 28. decembra 1995. godine proglašen nesposobnim za vojnu službu. Apelantica je, također, navela da je njen sin bolest «drastičnog posttraumatskog stresnog sindroma» zadobio u Armiji BiH, te da se zbog posljedica te bolesti objesio. Najzad, apelantica je istakla da kao majka sina koji je teško obolio u Armiji BiH, koja bolest je imala i tragičan ishod, ispunjava sve uslove propisane Zakonom za priznavanje prava na porodičnu invalidninu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović