Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3214/08 (Z. Č.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3214/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. svibnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3214/08, rješavajući apelaciju Zajke Čive, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajke Čive podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07- 000829 od 13. lipnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-06-446 od 8. siječnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajko Čiva (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Emir Prcanović, Udruženje „Vaša prava BiH“, Sarajevo, podnio je 13. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000829 od 13. lipnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-06-446 od 8. siječnja 2007. godine.
2. Apelant je 30. siječnja 2006. godine podnio tužbeni zahtjev protiv Željezare „Ilijaš“ iz Ilijaša kao tužene (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja da je na snazi odluka prednika tužene od 8. rujna 1986. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka), kojom je apelantu dodijeljen na trajno korištenje stan u Ilijašu, u ul. Hašima Spahića br. 5, garsonijera, u površini od 27 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan). Istim tužbenim zahtjevom apelant je tražio i utvrđenje svojstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu, te da mu tužena prizna sva prava i obveze koja imaju nositelji stanarskih prava po Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, «Službeni list RBiH» broj 2/93 i «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99), a koji su ovo pravo stekli prije 6. prosinca 2000. godine.
3. Presudom Općinskog suda broj P-06-446 od 8. siječnja 2007. godine utvrđeno je da je na snazi sporna odluka, a odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio utvrđenje statusa nositelja stanarskog prava. Istom presudom određeno je da svaka strana snosi svoje troškove. Obrazlažući odluku, Općinski sud je istakao da iz iskaza svjedoka S.P. slijedi da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan sagrađena 1954. godine, da je imala naziv „Samačka“, te da je stanovanje u ovim zgradama bilo isključivo vezano za rad kod tužene. Dalje je istaknuto da iz apelantovog iskaza proizlazi da je on od 1986. godine stanovao sa dvoje djece u spornom stanu u zgradi „Samačka“, koja je tijekom rata zapaljena, da je 2000. godine ta zgrada prodata Kantonu Sarajevo, da nisu samo djelatnici tužene tu stanovali nego i liječnici, uposlenici općine i drugi, da je većina njih bila onemogućena podnijeti zahtjev za povrat stana jer su nakon što bi se obratili tuženoj dobili odgovor da je arhiva izgorjela. Općinski sud je naveo da iz rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) slijedi da je apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da je doneseno rješenje kojim se dopušta vraćanje u posjed, te utvrđen prestanak prava korištenja privremenom korisniku. Dalje, da je Ministarstvo za rad i socijalnu politiku i izbjeglice Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) podnijelo prijedlog za obnovu postupka, u kojem je utvrđeno da je Ministarstvo kupilo od tužene zgradu u kojoj se nalazi sporni stan, radi kolektivnog smještaja raseljenih osoba. Rješenjem Uprave od 23. veljače 2005. godine apelantu je potvrđen status korisnika spornog stana i dopušteno vraćanje u posjed, ali iz odgovora Uprave slijedi da, budući je došlo do promjene vlasništva na zgradi, ne može se provesti izvršenje, tako da je apelant upućen da svoja prava ostvaruje u nadležnom sudu.
4. Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant 8. rujna 1986. godine uselio u sporni stan i koristio ga do 1992. godine kada ga je napustio, da je nesporno da je tužena na temelju ugovora o kupoprodaji raspolagala cijelom zgradom, tako što je prenijela pravo raspolaganja i korištenja na Kanton Sarajevo, koji je investirao u zgradu i preuredio je za smještaj izbjeglih i raseljenih osoba, koji i danas ovaj prostor drži u posjedu. Dalje, da nema dokaza da je apelantu nakon donošenja sporne odluke izdato posebno rješenje, niti da je zaključen ugovor o korištenju stana. Odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je utemeljen prvi dio tužbenog zahtjeva, odnosno da je na snazi sporna odluka, jer nema dokaza da je stavljena izvan snage, posebno ne u periodu u kojem je apelant koristio sporni stan.
5. Očitujući se na utemeljenost drugog dijela tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je tužena 1999. godine prenijela pravo raspolaganja nad zgradom u kojoj se nalazio sporni stan na Kanton Sarajevo, da se ne može utvrditi stanarsko pravo nad nepostojećim stanom, te da nema utemeljenja ovaj dio tužbenog zahtjeva niti na temelju zakonitog useljenja, niti na temelju bespravnog korištenja protekom roka od osam godina u smislu Zakona o stambenim odnosima.
6. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000829 od 13. lipnja 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, a žalbu tužene uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporni stan na temelju sporne odluke dodijeljen apelantu 1986. godine, koji je apelant koristio do izbijanja rata, tj. do 1992. godine, da je sporna odluka nakon pravosnažnosti trebala postati osnov za donošenje rješenja o dodjeli spornog stana, međutim, prednik tužene nije donio rješenja o dodjeli spornog stana, tako da sporna odluka nije proizvela pravno dejstvo, budući da samo rješenje o dodjeli stana predstavlja, u smislu čl. 2. i
11. Zakona o stambenim odnosima, valjan pravni osnov za useljenje. Kantonalni sud je zaključio da kako nikada nije doneseno rješenje o dodjeli spornog stana, važnost sporne odluke je prestala 8. rujna 1986. godine, zbog čega je preinačio prvostupanjsku odluku kojom je utvrđeno da je sporna odluka još uvijek na snazi.
7. Dalje, kako apelant nije dobio rješenje o dodjeli stana, niti je zaključio ugovor o korištenju spornog stana, ne može se smatrati da je legalno uselio u stan i da ga je legalno nastavio koristiti do 1992. godine, a time niti da je stekao prava koja pripadaju nositelju stanarskog prava u smislu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant bio bespravni korisnik spornog stana koji kao takav korisnik korištenjem stana od 1986. godine do 1992. godine nije mogao steći stanarsko pravo jer nema kontinuitet življenja od osam godina u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima. Kako se započeto bespravno korištenje spornog stana nije nastavilo, to apelant do 6. prosinca 2000. godine (do kojeg dana u smislu članka
46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo se moglo steći stanarsko pravo) nije mogao steći svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu jer nije protekao rok od osam godina, nakon kojeg roka tužena više ne bi mogla tražiti apelantovo iseljenje.
8. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u nezakonitim odlukama sudova, jer je nesporno da je on bio u faktičkom posjedu spornog stana, da je imao pravni osnov za useljenje, smatrajući ga svojom domom šest godina, da je cijelo vrijeme izmirivao obveze kao da je zaključio ugovor o korištenju stana, da Zakon o stambenim odnosima predviđa i ovakvu situaciju, odnosno da ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor u roku od 30 dana od iseljenja, stranke se mogu obratiti nadležnom stambenom organu, koji bi donio rješenje koje bi zamijenilo ugovor. U predmetnom slučaju takav zahtjev nije podnesen, što upućuje na zaključak da su obje strane pristale na ovakvo stanje. Apelant ističe da sudovi previđaju činjenicu da je sporni stan obnovljen i da ga koristi raseljena osoba, te da tužena nije priložila nikakav dokaz da je doneseno rješenje o dodjeli spornog stana ili da nije doneseno, što je nemoguće, jer je dokumentacija dobrim dijelom uništena. Apelant navodi da je tijekom postupka predloženo dovoljno dokaza da se utvrdi da je sporni stan njegov dom, te da je nesporno da je sporni stan njegova imovina, jer predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na dom
13. Apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom u smislu članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Europske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49).
14. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim domom, što je svrha članka 8. Europske konvencije, nesporno je utvrđeno da je apelant u sporni stan uselio u rujnu 1986. godine u kojem je živio do 1992. godine. Dakle, apelant je tijekom cijelog tog perioda živio u spornom stanu, obavljao svoje uobičajene aktivnosti, i to njegovo pravo niko ne osporava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom, u smislu članka 8. Europske konvencije i tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05, stavak 21). Do miješanja u apelantovo pravo na uživanje doma je došlo osporenim odlukama sudova, koji su primjenom Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a u svezi sa Zakonom o stambenim odnosima, zaključili da apelant od 1986. godine do 1992. godine nije mogao steći svojstvo nositelja stanarskog prava, te da nije protekao rok od osam godina bespravnog korištenja nakon kojeg tužena više ne bi mogla tražiti njegovo iseljenje. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantavo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom na to da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama čija primjena nije bila proizvoljna. Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom na to da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma (s obzirom na to da je postupak proveden prema zakonom utvrđenoj proceduri uz primjenu važećih odredaba materijalnog prava), a nije narušen ni princip proporcionalnosti s obzirom na to da se sporni stan nalazi u zgradi koja je u cijelosti namijenjena za smještaj izbjeglih i raseljenih osoba. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović