Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/08 („Trgoprodukt “ d.o.o Konjic, “GPI” d.o.o. Konjic i “Konjic bus” d.o.o. Konjic)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3251/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3251/08, rješavajući apelaciju „Trgoprodukt“ d.o.o. Konjic i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Trgoprodukt“ d.o.o. Konjic, GPI d.o.o. Konjic i „Konjic bus“ d.o.o. Konjic podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 015494 08 Pz od 24. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 015494 06 Ps od 21. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Trgoprodukt“ d.o.o. Konjic, GPI d.o.o. Konjic i „Konjic bus“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Čupina, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 015494 08 Pz od 24. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 015494 06 Ps od 21. marta 2008. godine.

2. Odlučujući o tužbi tužitelja „Šipad Nova Pilana“ d.o.o. u stečaju Konjic (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženog DI „Neretva“ d.o.o. Konjic u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), uz učešće apelanata kao umješača, Općinski sud je 21. marta 2008. godine donio Presudu po priznanju broj 07 58 Ps 015494 06 Ps kojom je utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik objekata (red. br. od 1 do 20), iz nalaza vještaka-geometra pobliže opisanih i označenih dispozitivom navedene presude, pa je tuženi obavezan da trpi da tužitelj izvrši izdvajanje naprijed navedenih nekretnina i upiše se kao njihov vlasnik i posjednik, te da tužitelju u tu svrhu preda ispravu podobnu za uknjižbu u zemljišne knjige. Tačkom 2. dispozitiva presude je utvrđeno da sastavni dio presude čini nalaz i mišljenje vještaka geometra sa kopijom katastarskog plana i skica lica mjesta.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužitelj pokrenuo postupak protiv tuženog koji je konačno precizirao na ročištu od 27. februara 2008. godine, a u skladu sa nalazom vještaka. Navedeno je da je stečajni upravnik, kao zakonski zastupnik tuženog, priznao tužbeni zahtjev u cijelosti. Općinski sud je naveo da je, u skladu sa članom 180. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu priznanja, bez daljnjeg raspravljanja donio odluku.

4. Protiv prvostepene presude apelanti kao umješači na strani tuženog su izjavili žalbu.

5. Kantonalni sud je 24. jula 2008. godine donio Rješenje broj 58 0 Ps 015494 08 Pz od 24. jula 2008. godine kojim je odbačena kao nedopuštena žalba apelanata kao umješača u ovoj pravnoj stvari.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su apelanti kao umješači na strani tuženog izjavili žalbu iz svih zakonskih razloga sa prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, ili da se presuda preinači tako što će se tužbeni zahtjev tužitelja odbiti. Kantonalni sud je naveo da su se apelanti žalili na proceduralne greške u postupku (član 180. stav 2 i član 3. stav 2. ZPP - odlučenje izvan tužbenog zahtjeva i o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati i drugo), kontradiktornost izreke presude za dispozitivom i drugo. Kantonalni sud je naveo da su apelanti u žalbu istakli da je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo pa stečajni upravnik tuženog nije mogao priznati tužbeni zahtjev, jer je to suprotno članu 113. Zakona o stečaju, s obzirom na to da tužitelj nije pružio dokaz o blagovremenoj prijavi svog potraživanja u stečajnu masu.

7. Ispitujuću osporenu presudu, Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanata nedopuštena. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 371. ZPP kojom je propisano da umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu, a u daljnjem toku parnice, nakon što se pridruži jednoj od stranaka u parnici, umješač ima pravo da stavlja prijedloge i preduzima sve radnje u rokovima koje bi mogla da preduzme i stranka kojoj se pridružio. Navedeno je da je stavom 4. člana 371. ZPP utvrđeno da radnje koje preduzme umješač imaju pravni učinak za stranku kojoj se pridružio ukoliko nisu u suprotnosti sa radnjama stranke.

8. Kantonalni sud je naglasio da umješač u parnici nije stranka i da on može da preduzima samo radnje koje su povoljne za stranku kojoj se pridružio, a njegov cilj je da stranka kojoj se pridruži uspije u sporu. Dalje, Kantonalni sud je istakao da umješač, s obzirom na to da nije stranka, ne može da disponira postupkom, odnosno da preduzima dispozitivne parnične radnje. Kantonalni sud je istakao da u slučaju kontradiktornih radnju stranke i umješača mjerodavna je parnična radnja koju je preuzela stranka.

9. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da u konkretnoj pravnoj stvari postoje kontradiktorne radnje tuženog i apelanata kao umješača, jer je tuženi priznao tužbeni zahtjev i nije imao razloga za žalbu, a da apelanti kao umješači na njegovoj strani nisu bili zadovoljni presudom, pa su izjavili žalbu tvrdeći da je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da osim kontradiktornih radnji postoji i suprotan interes stranke i umješača - tuženi priznaje da nekretnina nije ni njegova ni apelanata, a apelanti tvrde da je nekretnina njihova po osnovu ugovora kupoprodaji sa tuženim.

10. Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije mogao donijeti odluku bez raspravljanja, a s obzirom na odredbe Zakona o stečaju koji je lex specialis, te je morao utvrditi činjenice od značaja za pokretanje stečajnog postupka tužitelja i tuženog, ali, prema mišljenju Kantonalnog suda, to nije od utjecaja na rješavanje ove pravne stvari i može biti predmet nekog drugog postupka povodom tužbe apelanata ili postupka o odgovornosti organa stečajnog postupka (član 22. Zakona o stečaju). Zbog svega navedenog žalba apelanata je odbačena.

11. Apelanti su naveli da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da je Kantonalni sud pogrešno primijenio pravo i da su apelanti imali poziciju jedinstvenih materijalnih suparničara u skladu sa članom 362. ZPP, s obzirom na to da njihova prava proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova kao tuženog, te su u skladu sa tim, mogli i da preduzimaju radnje suprotne od radnje tuženog. Apelanti se žale da je sud odlučio o zahtjevu kojim stranke nisu mogle raspolagati, kao i da je odlučeno izvan postavljenog tužbenog zahtjeva, preciziranog u pismenu, odnosno raspravi od 27. februara 2008. godine. Apelanti osporavaju način na koji je sud saslušao vještaka geometra. Apelanti ističu da sporna nekretnina nikada nije bila vlasništvo tužitelja, te da je njihovo vlasništvo. Apelanti navode da se radi o kontradiktornoj, nejasnoj i neizvršivoj presudi, te ističu i prigovor apsolutne nenadležnosti suda za odlučivanje. Osim toga, apelanti ističu propuste stečajnog upravnika tuženog u postupku, kao i da se radi o neblagovremenoj tužbi tužitelja.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju presudu kojom je tuženi priznao tužbeni zahtjev tužitelja, kao i odluku Kantonalnog suda kojom je njihova žalba odbačena. Apelanti se žale na povredu materijalnog prava, kao i povredu procesnog prava u postupku.

15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio odluku na osnovu priznanja tuženog, a Kantonalni sud je odbacio žalbu apelanata – umješača kao nedozvoljenu. Pri tome je Kantonalni sud jasno definisao poziciju umješača – da umješač nije stranka u postupku, ali ima pravni interes da pomogne jednoj od strana u postupku da uspije u sporu, u konkretnom slučaju tuženom. Kantonalni sud je naveo razloge zašto je žalba apelanata nedozvoljena i utvrdio da se ne radi samo o kontradiktornim radnjama tuženog i apelanata koji su bili umješači na strani tuženog, već i o suprotnim interesima jer je tuženi smatrao da je imovina tužitelja (pa je priznao tužbeni zahtjev) a apelanti da je imovina njihova. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud povodom žalbe apelanata u vezi sa proceduralnim greškama u prvostepenom postupku naveo da su one počinjene i da prvostepena presuda nije mogla biti donijeta bez održavanja javne rasprave, ali to nije bitno za konkretni postupak između tužitelja i tuženog. Kantonalni sud je jasno uputio apelante da svoja prava mogu ostvariti u drugim odgovarajućim postupcima, parničnim, povodom tužbe apelanata, te u postupku o odgovornosti organa stečajnog postupka.

17. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ponavljaju žalbene navode na koje je detaljno i u potpunosti odgovorio Kantonalni sud kroz obrazloženje svoje presude, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su im na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu u postupku u kojem su imali poziciju umješača na strani tuženog, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom postupku apelanti u svakom slučaju nisu mogli „ostvariti“ svoja prava, pogotovo pravo vlasništva na objektima za koje tvrde da im pripadaju.

18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/08 („Trgoprodukt “ d.o.o Konjic… | Sudska praksa | Aktio