Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3255/08 (M. Đ.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Banka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3255/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 201. godine, u predmetu broj AP 3255/08, rješavajući apelaciju M. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Đ., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 003188 08 Rev od 7. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 17. oktobra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 003188 08 Rev od 7. augusta 2008. godine.

2. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 58 P 003188 06 P od 23. augusta 2007. godine odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev koji je glasio da je tužena Unicredit Zagrebačka banka d.d. Mostar dužna u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja isplatiti apelantu iznos od 58.675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. juna 2005. godine pa sve do isplate; te iznos od 58.675,00 KM po osnovu izgubljene dobiti sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa sve do isplate, i isplatu troškova postupka od dana donošenja presude, pa sve do isplate.

3. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i njegovi srodnici majka S. Đ. i braća V. Đ. i M. Đ. (u daljnjem tekstu: srodnici apelanta) kod tužene Unicredit Zagrebačke banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) imali deponovana sredstva na štednim knjižicama u iznosima od po 29.500,00 KM, osim srodnika apelanta V. Đ., koji je imao 28.250,00 KM, a da im je tužena odbila dozvoliti raspolaganje navedenim sredstvima koja su se nalazila na njihovim računima, što proizlazi iz potvrda koje je izdala apelantu i njegovim srodnicima 30. augusta 2005. godine, zbog toga što joj je Nalogom za privremenu obustavu transakcije Državne agencije za istragu i zaštitu Finansijsko-obavještajnog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Državne agencije za istragu i zaštitu FOO) broj 14.03-79/05 od 30. augusta 2005. godine, naloženo da bez odlaganja privremeno obustavi isplatu novca sa štednih uloga apelantovih srodnika. Iz Izjave ovjerene kod Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ov.613/05 od 29. augusta 2005. godine utvrđeno je da su apelantovi srodnici dali svoju saglasnost, da svoja sredstva kod tužene daju na raspolaganje apelantu radi kupovine stana u Zagrebu, u Ulici Oranice broj 34, za koji je apelant s prodavcem M. Š. (u daljnjem tekstu: prodavac) 30. juna 2005. godine zaključio Predugovor o kupoprodaji, s ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 110.000,00 eura. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant na temelju zaključenog Predugovora, prodavcu stana na ime kapare isplatio iznos od 30.000,00 eura (tačka III Predugovora), što je prodavac i potvrdio svojim potpisom na zaključenom Predugovoru, a da je preostali dio kupoprodajne cijene, iznos od 80.000,00 eura, apelant bio dužan platiti prodavcu do 1. septembra 2005. godine, te ukoliko to ne učini do navedenog datuma i ne zaključi osnovni ugovor, da gubi datu kaparu (tačka IV Predugovora). Također, utvrđeno je da su Predugovor potpisale ugovorne strane i da je ovjeren kod javnog bilježnika Paške Repušića iz Imotskog dana 30. juna 2005. godine, pod brojem OV- 2482/05. Apelant je tokom postupka tvrdio da nije prodavcu isplatio preostali dio ugovorene cijene u ugovorenom roku krivicom tužene, jer mu je onemogućila raspolaganje novčanim sredstvima i da je radi toga izgubio kaparu od 30.000,00 eura, a isto tako, budući da je u međuvremenu došlo do porasta cijena stanova u Zagrebu, to je i iz navedenog razloga pretrpio štetu. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, ocijenio da je među parničnim strankama sporan osnov odgovornosti tužene za štetu nastalu privremenom obustavom transakcija, odnosno da li je tužena odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio usljed nemogućnosti raspolaganja svojim sredstvima i sredstvima svojih srodnika, pa je nakon brojnih izvedenih materijalnih i nematerijalnih dokaza zaključio da tužena nije apelantu po njegovom nalogu isplatila novac sa štednih uloga njegovih srodnika, jer joj je Državna agencija za istragu i zaštitu Finansijsko-obavještajnog odjeljenja (u daljnjem tekstu: FOO), Nalogom za privremenu obustavu transakcije broj 14.03-79/05 od 30. augusta 2005. godine, naložila da bez odlaganja privremeno obustavi isplatu novca sa štednih uloga apelantovih srodnika, i da je tužena dužna postupiti po ovom nalogu. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 30. stav 2. Zakona o sprečavanju pranja novca („Službeni glasnik BiH“ broj 29/04), kojom je izričito propisano da tuženi nije odgovoran za štetu nastalu njegovim korisnicima u izvršavanju naloga Državne agencije za istragu i zaštitu FOO, te kako je prema citiranoj zakonskoj odredbi isključena odgovornost tužene za štetu koju je apelant pretrpio zbog privremene obustave transakcija jer je postupao u skladu s nalogom FOO, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

4. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 007-0-Gž-07- 001 227 od 9. novembra 2007. godine apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu je preinačio tako da je obavezao tuženu da je dužna apelantu na ime naknade štete isplatiti iznos od 58.675,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. septembra 2005. godine pa do konačne isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.261,32 KM, sve u roku od 15 dana.

5. Kantonalni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku utvrdio da je nesporno da su apelant i njegovi srodnici kod tužene imali 30. august 2005. godine položen novčani iznos, da su Izjavom ovjerenom kod Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ov.613/05 od 29. augusta 2005. godine njegovi srodnici dali apelantu svoju saglasnost da mu svoja sredstva kod tužene daju na raspolaganje radi kupovine predmetnog stana, za koji je apelant 30. juna 2005. godine zaključio Predugovor o kupoprodaji, i na temelju tačke III Predugovora na ime kapare isplatio prodavcu 30.000,00 eura, što je prodavac potvrdio svojim potpisom na zaključenom Predugovoru. Preostali dio kupoprodajne cijene apelant je bio dužan platiti prodavcu do 1. septembra 2005. godine, a ukoliko to ne učini do navedenog datuma da gubi isplaćenu kaparu. Da tuženi tokom postupka nije osporavao činjenicu da je odbio da dozvoli apelantu i raspolaganje novčanim sredstvima njegovih srodnika, ovaj sud je utvrdio uvidom u potvrde koje je tužena izdala apelantu 30. augusta 2005. godine. Postupajući prema odredbi člana 158. ZOO kojom je propisano da krivica postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, i cijeneći utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju može govoriti samo o nepažnji s obzirom da ne smatra da je tuženi namjerno skrivio štetu apelantu, kao i da nepažljivo postupa onaj ko ne želi da nastupe štetne posljedice, niti na njih pristaje, ali se ipak ne ponaša onako kako to pravni poredak od njega očekuje, odnosno on smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja), ili pak uopće ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu, a trebao bi biti toga svjestan (nesavjesna nepažnja). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 158. u vezi sa članom 154. ZOO za odgovornost tužene po osnovu krivice, da je tužena pričinila štetu apelantu nepažnjom kao oblikom krivnje, pa je prema tome u obavezi da je i naknadi apelantu u skladu s članom 185. stav 2. ZOO. Kantonalni sud je na kraju konstatovao da je u konkretnom slučaju do štete došlo zbog toga što apelant u ugovorenom roku (1. septembra 2005. godine) nije isplatio ostatak kupoprodajne cijene prodavcu, čime je izgubio položenu kaparu, kako je to regulisano tačkom IV zaključenog Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 30. juna 2005. godine.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 003188 08 Rev od 7. augusta 2008. godine reviziju tužene uvažio, drugostepenu presudu preinačio, apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

7. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u okvirima razloga revizije i člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/95 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude, zaključivši da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 154. ZOO kojom je propisano da onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbom člana 158. istog zakona propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili iz krajnje nepažnje. Osim toga, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je tužena kriva za štetu koju je apelant pretrpio i koja se ogleda u tome što je, prema njegovim tvrdnjama, izgubio kaparu koju je dao po zaključenom Predugovoru prodavcu za kupovinu stana. Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred redovnim sudom, Vrhovni sud je ocijenio da tužena nije isplatila apelantu po njegovom nalogu novac sa štednih uloga njegovih srodnika, zbog toga što joj je Nalogom za privremenu obustavu transakcija Državne agencije za istragu i zaštitu FOO broj 14.03- 79/05 od 30. augusta 2005. godine naloženo da bez odlaganja privremeno obustavi isplate novca sa štednih uloga apelantovih srodnika, da je tužena dužna postupiti po ovom nalogu. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je tužena samo postupila u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o sprečavanju pranja novca, kojim članom je izričito propisano da tuženi nije odgovoran za štetu nastalu njegovim korisnicima u izvršavanju naloga Državne agencije za istragu i zaštitu FOO. Imajući u vidu citiranu odredbu zakona, a u vezi sa čl. 154. i 158. ZOO kojim je propisano, da štetnik odgovara samo ako je kriv, a da krivica postoji ako je šteta pričinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje, čega po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nema s obzirom na odredbu Zakona o sprečavanju pranja novca, to je ovaj sud na osnovu člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci.

8. Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da je odredbom člana 158. ZOO jasno propisano da krivica postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, što jasno upućuje na odgovornost tužene, a da je odredba člana 30. stav 2. Zakona o sprečavanju pranja novca na kojoj Vrhovni sud temelji svoju presudu neustavna, jer smatra da je u suprotnosti s odredbama ZOO. Dalje, apelant tvrdi da je tužena postupila protivno članu 7. Zakona o sprečavanju pranja novca, jer kako navodi, nije imala obavezu da o izvršenoj transakciji obavještava Državnu agenciju FOO. Također ističe da iz potvrde koju je dobio od tužene proizlazi da mu upravo banka kao tužena nije dozvolila da raspolaže svojim sredstvima, pa je zbog toga i nastala šteta, što također ukazuje na odgovornosti banke kao tužene. S tim u vezi apelant također ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je ostao bez 30.000,00 eura, za koju štetu je također odgovorna banka, te da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju.

9. Zakon o sprečavanju pranja novca («Službeni glasnik BiH“ broj 29/04) u relevantnom dijelu, glasi:

Član 3.

(1) Mjere za otkrivanje i sprečavanje pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti preduzimaju se u skladu s ovim zakonom ako ih vrše dolje navedeni obveznici.

(2) Pod obveznicima podrazumijevaju se sljedeća pravna i fizička lica:

1. banke, u skladu sa Zakonima o bankama, [...] Član 7.

(1) Pored svega što je propisano odredbama u daljem tekstu ovog zakona, identifikacija se uvijek vrši kada je transakcija, stranka ili lice sumnjive prirode. Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ministar) može dati smjernice u smislu pokazatelja koji ukazuju na sumnjive poslove.

(2) Identifikaciju stranke obveznik vrši kada joj otvara račun ili s njom uspostavlja poslovni odnos.

Član 27.

(1) Organi nadležni za reguliranja rada i vršenje inspekcijske kontrole banaka, osiguravajućih društava i advokata, kao i ostali organi nadležni za inspekcijsku kontrolu obveznika (u daljem tekstu: nadzorni organi), u saradnji s obveznikom, pod njihovom kontrolom sastavljaju liste pokazatelja za prepoznavanje sumnjivih transakcija. (2) Lista pokazatelja navedena u stavu 1. ovog člana bit će dostavljena FOO-u od strane obveznika.

Član 28.

FOO može koristiti informacije, podatke i dokumentaciju pribavljenu u skladu s ovim zakonom samo u svrhe utvrđene ovim zakonom.

Član 29.

(1) Obveznik i njegovi zaposleni ne smiju otkriti stranci ili trećem licu da je informacija, podatak ili dokumentacija o stranci ili transakciji dostavljena FOO-u, niti da je FOO, u skladu s odredbama člana 18. ovog zakona, privremeno obustavio izvršenje transakcije ili obvezniku dao uputstva za postupanje.

(2) Informacije o zahtjevu od strane FOO ili o dostavljanju informacija, podataka ili dokumentacije FOO-u, te o privremenoj obustavi transakcije, odnosno o datom uputstvu iz stava 1. ovog člana, smatraju se službenom tajnom.

(3) O skidanju oznake službena tajna odlučuje FOO.

Član 30.

(1) Prilikom dostavljanja informacija, podataka i dokumentacije FOO-u, prema odredbama ovog zakona, obaveza čuvanja bankarske, poslovne i službene tajne ne odnosi se na obveznika, državne organe Bosne i Hercegovine, Federacije, RS i Distrikta, organizaciju s javnim ovlaštenjima, tužioca, sud i njihovo osoblje, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Obveznik ili njegovo osoblje ne odgovaraju za štetu prouzrokovanu strankama ili trećim licima niti će biti krivično odgovoran zbog dostave informacija, podataka ili dokumentacije FOO-u, ili zbog izvršenja naredbe FOO-a o privremenom obustavljanju transakcija, ili uputstva datog u vezi s tom naredbom, u skladu s odredbama ovog zakona ili na osnovu propisa donesenih na osnovu tog zakona.

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u navodno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, i to u činjenici da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio odredbe Zakona o sprečavanju pranja novca, umjesto odredbi ZOO prema kojoj je bio dužan da utvrdi odgovornost tužene za štetu koju mu je pričinila obustavom isplata novca sa štednih knjižica njegovih srodnika. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi s apelantovim navodima o kršenju pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Razmatrajući ove apelantove navode Ustavni sud nalazi da apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u konkretnom slučaju apelant bio diskriminisan prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović