Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3284/09 (R. R., Š. B., M. Č., E. L., K. T.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3284/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3284/09, rješavajući apelacije Ramize Rahimić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ramize Rahimić, Šerifa Bulića, Mirsade Čolić, Edinke Lizde, Kadire Tinjak, Semhide Mustafi, Šerife Ačkar, Fadila Hete, Emine Čelebić, Emine Jazvin, Senade Čehić, Hame Memića, Đemile Ćupine, Mustafe Alendara, Jagode Patak, Zejne Gosto, Elvedina Boškailo, Ahmeta Mehremića, Zerine Krupić, Adise Kremo, Aide Kajtaz, Esada Elezovića, Jasminke Stranjak, Hasana Balića, Emine Čolaković, Safeta Čane, Zumrete Ćiber, Enesa Čolakovića, Sulejmana Fazlića, Omera Širića, Sidike Behmen, Senada Zolja, Edine Balalić, Sabine Beganović, Zijade Šapuh, Indire Mehremić, Omera Bijelića, Mirsada Lakišića, Amera Đulića, Ibrahima Omanovića, Alme Pendan, Nedžada Vuka, Amele Studenović, Arifa Šehića, Seada Mušića, Vahide Pekušić, Sabine Memić, Adisa Rizikala i Kevsere Humačkić podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru: broj 58 0 P 001952 09 Gž od 9. septembra 2009. godine; broj 58 0 P 001893 09 Gž od 19. novembra 2009. godine; broj 58 0 P 002233 09 Gž od 26. novembra 2009. godine; broj 58 0 P 001468 09 Gž od 12. novembra 2009. godine; broj 58 0 P 001529 09 Gž od 14. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001894 09 Gž od 14. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001438 09 Gž od 14. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001905 09 Gž od 15. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001959 09 Gž od 22. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001792 09 Gž od 11. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001648 09 Gž od 16. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001470 09 Gž od 12. novembra 2009. godine; broj 58 0 P 002338 09 Gž od 16. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001897 09 Gž od 15. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001645 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001467 09 Gž od 16. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001951 09 Gž od 3. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001521 09 Gž od 23. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001463 09 Gž od 15. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001483 09 Gž od 23. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001781 09 Gž od 16. decembra 2009. godine; 58 0 P 001 653 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001 890 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 002265 09 Gž od 24. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001 954 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001 516 09 Gž od 12. januara 2010. godine; broj 58 0 P 001655 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 049498 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001457 09 Gž od 27. januara 2010. godine; broj 58 0 P 001650 09 Gž od 27. januara 2010. godine; broj 58 0 P 001481 09 Gž od 2. februara 2010. godine; broj 58 0 P 002284 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001955 09 Gž od 12. janauara 2010. godine; broj 58 0 P 001531 09 Gž od 11. februara 2010. godine; broj 58 0 P 001536 09 Gž od 23. marta 2010. godine; broj 58 0 P 001961 09 Gž od 25. marta 2010. godine; broj 58 0 P 001517 09 Gž od 4. marta 2010. godine; broj 58 0 P 0023 09 09 Gž od 11. marta 2010. godine; broj 58 0 P 001400 09 Gž od 8. aprila 2010. godine; broj 58 0 P 002258 09 Gž od 1. aprila 2010. godine; broj 58 0 P 001556 10 23. aprila 2010. godine; broj 58 0 P 001948 09 Gž od 6. aprila 2010. godine; broj 58 0 P 001958 09 Gž od 6. aprila 2010. godine; broj 58 0 P 002027 09 Gž od 8. aprila 2010. godine; broj 58 0 P 002288 09 Gž od 30. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001420 09 Gž od 26. novembra 2009. godine; broj 58 0 P 001523 09 Gž od 14. decembra 2009. godine; broj 58 0 P 001786 09 Gž od 2. februara 2010. godine; broj 58 0 P 001480 09 Gž od 20. janaura 2010. godine; i presuda Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 001952 05 P od 11. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001893 05 P od 8. maja 2009. godine; broj 07 58 P 002233 05 P od 4. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001468 05 P od 8. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001529 05 P od 4. maja 2009. godine; broj 07 58 001894 05 P od 28. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001438 05 P od 28. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001905 05 P od 8. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001959 05 P od 28. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001792 05 P od 29. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001648 05 od 26. marta 2009. godine; broj 07 58 P 001470 05 P od 8. maja 2009. godine; broj 07 58 P 002338 05 P od 7. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001897 05 P od 8. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001645 05 P od 4. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001467 05 P od 29. juna 2009. godine; broj AP 07 58 P 001951 05 P od 30. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001521 05 P od 6. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001463 05 P od 5. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001483 05 od 2. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001781 05 P od 27. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001653 05 P od 11. juna 2009. godine; broj 07 58 P 001890 05 P od 8. maja 2009. godine; broj 07 58 P 002265 05 P od 6. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001954 05 P od 4. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001516 05 P od 5. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001655 05 P od 7. maja 2009. godine; broj 58 0 P 049498 08 P od 21. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001457 05 P od 31. marta 2009. godine; broj 07 58 P 001650 05 P od 30. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001481 05 od 2. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 002284 05 od 10. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001955 05 P od 11. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001531 05 P od 9. jula 2009. godine; broj 07 58 P 001536 05 od 15. oktobra 2009. godine; broj 07 58 P 001961 05 P od 13. novembra 2009. godine; broj 07 58 P 001517 05 P od 2. jula 2009. godine; broj 07 58 P 002309 05 P od 10. juna 2009. godine; broj 07 58 P 001400 05 P od 24. marta 2009. godine; broj 07 58 P 002258 05 P od 5. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001556 05 P od 23. marta 2009. godine; broj 07 58 P 001948 05 P od 21. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001958 05 P od 28. maja 2009. godine; broj 07 58 P 002027 05 P od 23. novembra 2009. godine; broj 07 58 P 002288 05 od 10. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001420 05 P od 18. maja 2009. godine; broj 07 58 P 001523 05 P od 3. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001786 05 P od 29. aprila 2009. godine; broj 07 58 P 001480 05 od 8. juna 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiza Rahimić, Šerif Bulić, Mirsada Čolić, Edinka Lizda, Kadira Tinjak, Semhida Mustafi, Šerifa Ačkar, Fadil Heta, Emina Čelebić, Emina Jazvin, Senada Čehić, Hamo Memić, Đemila Ćupina, Mustafa Alendar, Jagoda Patak, Zejna Gosto, Elvedin Boškailo, Ahmet Mehremić, Zerina Krupić, Adisa Kremo, Aida Kajtaz, Esad Elezović, Jasmina Stranjak, Hasan Balić, Emina Čolaković, Safet Čano, Zumreta Ćiber, Enes Čolaković, Sulejman Fazlić, Omer Širić, Sidika Behmen, Senad Zolj, Edina Balalić, Sabina Beganović, Zijada Šapuh, Indira Mehremić, Omer Bijelić, Mirsad Lakišić, Amer Đulić, Ibrahim Omanović, Alma Pendan, Nedžad Vuk, Amela Studenović, Arif Šehić, Seada Mušić, Vahida Pekušić, Sabina Memić, Adis Rizikalo i Kevsera Humačkić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin, advokati iz Mostara, podnijeli su u periodu od 21. oktobra 2009. godine do 8. marta 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta, broj AP 3284/09; AP 3898/09, AP 3899/09, AP 3981/09, AP 4130/09, AP 4137/09, AP 4169/09, AP 154/10, AP 155/10, AP 156/10, AP 159/10, AP 173/10, AP 186/10, AP 193/10, AP 206/10, AP 211/10, AP 214/10, AP 215/10, AP 221/10, AP 313/10, AP 368/10, AP 383/10, AP 385/10, AP 388/10, AP 409/10, AP 559/10, AP 560/10, AP 588/10, AP 705/10, AP 708/10, AP 729/10, AP 819/10, AP 829/10, AP 976/10, AP 1232/10, AP 1364/10, AP 1464/10, AP 1466/10, AP 1980/10, AP 1982/10, AP 1983/10, AP 2263/10, AP 2264/10, AP 2265/10, AP 2861/10, AP 4310/10, AP 4659/10, AP 4717/10, AP 4750/10, AP 5166/10, AP 5167/10, AP 5170/10, AP 5381/10, AP 5382/10, AP 5383/10, AP 5384/10, AP 5385/10, AP 5419/10, AP 5420/10, AP 5499/10, AP 5500/10, AP 5501/10, AP 5502/10, AP 5674/10, AP 5878/10, AP 5879/10, AP 5880/10, AP 5881/10, AP 5882/10, AP 5892/10, AP 19/11, 20/11, AP 21/11, AP 22/11, AP 351/11, AP 352/11, AP 353/11, AP 354/11, AP 356/11, AP 431/11, AP 432/11, AP 433/11, AP 656/11, AP 884/11, AP 885/11, AP 886/11, AP 890/11, AP 891/11, AP 1136/11 i AP 1137/11, ukupno 90 apelacija, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3284/09.

3. Apelanti su kao zaposlenici Gradske uprave Grada Mostara pokrenuli postupke protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Općinskim sudom radi isplate razlike isplaćene i pripadajuće plaće i regresa za period preciziran u izrekama osporenih prvostepenih presuda. Apelanti su tužbene zahtjeve temeljili na Pravilniku o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik u organizaciji), a kojima je, između ostalog, utvrđen način obračuna i visina plaće, te visina regresa za korištenja godišnjeg odmora.

4. Presudama Općinskog suda preciziranim u izreci ove odluke tužbeni zahtjevi apelanta su djelimično usvojeni na način da je taj sud svim apelantima utvrdio pravo na regres za period od 2002. do 2007. godine i isplatu po tom osnovu u iznosima preciziranim u izrekama prvostepenih presuda, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa druge strane uglavnom u cijelosti odbijao tužbene zahtjeve u odnosu na isplatu razlike isplaćene i pripadajuće plaće. Općinski sud je u svim postupcima obavezao tuženog da apelantima naknadi troškove postupke.

5. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da su stupanjem na snagu Odluke kojom se proglašavaju izmjene i dopune Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Mostara donesenim na temelju Odluke Visokog predstavnika broj 186/04 od 28. januara 2004. godine, (u daljnjem tekstu: Odluka) prestale da postoje Gradske općine kao pravna lica,te da je tuženi, kao pravni sljednik, preuzeo sva prava, dužnosti, obaveze i odgovornost bivših gradskih općina. Uvidom u Odluku Općinski sud je utvrdio da je odredbom člana 18. precizirano da zaposlenici uprave bivših gradskih općina od 16. marta 2004. godine postaju zaposlenici uprave tuženog sve do donošenja konačne odluke u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja u upravi tuženog. Odredbama čl. 19. i 20. navedene Odluke propisano je da će Gradsko vijeće do 30 juna 2004. godine usvojiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji utvrđen Statutom Grada Mostara kao i plan racionalizacije administrativnog osoblja tuženog, te izvršiti sistematizaciju svih radnih mjesta unutar uprave i obuhvatiti koeficijente za svako radno mjesto što će poslužiti kao osnov za kalkulaciju plaća u skladu sa važećim zakonima, odnosno da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji sva postojeća radna mjesta popuniti putem internih oglasa, u skladu sa važećim propisima.

6. U obrazloženjima je istaknuto i to da su 25. avgusta 2004. godine doneseni Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o plaćama, te da su odredbom člana 1. Pravilnika o plaćama utvrđeni platni razredi i koeficijenti za obračun plaća državnih službenika i namještenika tuženog, dodaci na plaću, nagrade kao i druge naknade koje nemaju karakter plaće. U obrazloženjima prvostepenih presuda Općinski sud se pozvao na Zaključak gradskog vijeća tuženog, broj 01-02-91/07 od 18. maja 2007. godine kojim su, u cilju privremenog usklađivanja plaća, do konačnog raspređivanja namještenika gradske uprave, u Budžetu tužene osigurana finansijska sredstva za isplatu razlika plaća za zaposlenike koji imaju manju plaće od iznosa koji bi imali da je izvršeno raspoređivanje po usvojenoj sistematizaciji. Prema ocjeni Općinskog suda Odlukom je osiguran prelazni period u pogledu statusa zaposlenika bivših gradskih općina, koji su na dan 15. marta 2004. godine postali zaposlenici gradske uprave tužene, sve do donošenja konačne odluke u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja, a različite plaće zaposlenika su posljedica ranije zaključenih ugovora o radu, a apelanti su se sa tim saglasili jer su nastavili raditi kod tuženog čime su prihvatili uslove utvrđene rješenjima o zasnivanju radnog odnosa. Apelanti nisu zaključili novi ugovor o radu sa tuženim u smislu odredbe člana 21. Odluke kojim ugovorima bi bili iskazani uslovi koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji. Prema mišljenju Općinskog suda kako nije izvršen izbor zaposlenika prema Odluci, ni pravilnici tuženog se ne mogu primjenjivati, ni u pogledu plaće zaposlenika koji su zadržali svoj raniji posao. U obrazloženju je još istaknuto da apelantima nije povrijeđeno pravo na imovinu jer bi do povrede ovog pravo, prema mišljenju Općinskog suda, došlo eventualno u slučaju da su apelanti nakon ujedinjenja gradskih općina primali plaće u manjim iznosima od onih koje bi primali kod ranijeg poslodavca po ranijim ugovorima, a po kojima su i nastavili da rade kod tuženog.

7. Odlukom o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plaća zaposlenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka o privremenom usklađivanju) od 28. juna 2007. godine, kako je navedeno u obrazloženjima prvostepenih presuda, određeni su koeficijenti po pojedinim stepenima obrazovanja, dok su Pravilnikom o plaćama određeni različiti koeficijenti i za jednak stepen obrazovanja u zavisnosti od vrste poslova koje će zaposlenici obavljati. Prema ocjeni Općinskog suda Odluka o privremenom usklađivanju je donesena iz razloga što postupak o prijemu na nova radna mjesta unutar uprave nije završen, te da bi se izvršilo privremeno raspoređivanje koeficijenata do konačnog raspoređivanja, kada će se sa izabranim zaposlenicima zaključiti novi ugovor o radu primjenom donesenih pravilnika. Budući da u cijelosti nije izvršeno usaglašavanje sa Pravilnikom o plaćama, prema mišljenju Općinskog suda, Odluka o privremenom usklađivanju i Zaključak ne predstavljaju priznanje duga, u smislu odredbe člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Apelanti su prvostepene presude u odbijajućem dijelu osporavali žalbama Kantonalnom sudu koji je donio osporene presude iz izreke ove odluke kojima je uglavnom žalbe odbijao i prvostepene presude u osporenom dijelu potvrđivao. U nekim predmetima Kantonalni sud je preinačavao prvostepene presude u odnosu na dosuđene troškove postupka.

9. U obrazloženjima osporenih drugostepenih presuda je istaknuto da je nesporno da je Odlukom izvršena političko-teritorijalna reorganizacija tuženog, na način da su prestale postojati dotadašnje općine i da je njihove ingerencije preuzeo tuženi. Kantonalni sud je naveo da je nesporno i to da je tuženi usvojio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o plaćama, ali da nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja zaposlenika, iako je bio raspisan interni oglas. Prema ocjeni Kantonalnog suda prelazni period za sve apelante još uvijek traje, budući da niko od zaposlenika tuženog nije zaključio novi ugovor o radu, shodno odredbi člana 21. Odluke, pa je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji još uvijek neprimjenjiv, iako je stupio na snagu, iz razloga što je uvjetovan postavljenjem na novo radno mjesto, pa se shodno tome ne mogu primijeniti ni odredbe o plaćama na zaposlenike koji su zadržali svoj raniji posao.

10. Protiv osporenih drugostepenih presuda apelanti su izjavili revizije koje je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštene u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćnih presuda ne prelazi propisani novčani cenzus. Vrhovni sud je ocijenio i da odlučivanje o revizijama ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, te da shodno navedenom nema mjesta dopustivosti revizija, ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav 3. ZPP-a.

11. Apelanti se žale da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelanti u apelacijama nisu izričito pozvali na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije iz navoda apelacije to proizlazi, budući da smatraju da su se našli u diskriminatorskom položaju u odnosu na druge zaposlenike tuženog jer za iste poslove apelanti primaju manje plaće. Apelacijom se ističe da su sudovi pogrešno cijenili postojeće činjenice u predmetima što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti smatraju da obrazloženja osporenih presuda nisu utemeljena na objektivnim činjenicama, te da samim tim, «ni zaključci redovnih sudova nisu rezultat objektiviziranog uvjerenja, već isključivo subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti». Apelanti smatraju da su sudovi zbog paušalne i selektivne primjene zakona donijeli nezakonite odluke. U vezi sa odlukama Vrhovnog suda apelanti naročito ističu da su u revizijama insistirali da se izjavljene revizije uvaže u smislu odredbe člana 237.stav 3. ZPP-a, ali da ih je taj sud,ipak, odbacio jer vrijednost pobijanog dijela osporenih drugostepenih odluka ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Na kraju apelanti su zatražili usvajanje apelacija i ukidanje osporenih odluka.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1 i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud zapaža da su apelanti u svim predmetima, osim u predmetima, br. AP 186/10, AP 206/10 i AP 588/10, u kojima su osporili presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, podnijeli nove apelacije kojima osporavaju isključivo rješenja Vrhovnog suda kojim su njihove revizije protiv presuda Kantonalnog suda navedenim u dispozitivu ove odluke, odbačene kao nedopuštene iz razloga navedenim u tačci 10. ove odluke. Budući da su u svim predmetima revizije bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke u svim predmetima presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na tvrdnji o pogrešo i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazloži da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća, te da su Pravilnik o sistematizaciji i Pravilnik o plaćama još uvijek neprimjenjivi, iako su stupili na pravnu snagu iz razloga jer još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih Pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Ustavni sud je u citirnoj odluci zaključio i to da su navodi apelanatice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od strane Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2968/06.

17. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3284/09 (R. R., Š. B., M. Č., E. L., K. T.) | Sudska praksa | Aktio