Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3414/08 (B.M.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3414/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 201. godine, u predmetu broj AP-3414/08, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-000 106 od 25. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke podnijela je 23. oktobra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-000 106 od 25. juna 2008. godine.
2. Zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banjaluka) broj I-08-82/03 i 02-221/00 od 21. januara 2005. godine utvrđeno je da je konačnim zaključkom Odsjeka Banjaluka broj I-08-82/03 i 02-221/00 od 16. aprila 2004. godine po službenoj dužnosti obustavljeno izvršenje i poništeno sprovedene radnje izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 701-102737-1/1 od 4. marta 2003. godine, donesene po zahtjevu apelantice, a kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine K.G.,umrli apelanticin otac, bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Tarasa Ševčenka broj 24/4, stan broj 12 u Banjaluci. Dozvoljeno je reizvršenje iseljenjem apelantice iz predmetnog stana i predajom tog stana u posjed Tomislavu Plavšiću. Apelantici je naloženo da predmetni stan preda mirnim putem u posjed Tomislavu Plavšiću u roku od 15 dana od prijema zaključka i to oslobođen od svih lica i stvari. Određeno je da ukoliko apelantica ne preda u posjed predmetni stan Toomislavu Plavšiću mirnim putem da će se izvršenje provesti tako što će apelantica predmetni stan osloboditi od svojih stvari lično ili putem drugih lica na svoj teret, a oslobađanje od lica izvršiće se neposrednim putem. Apelantica je upozorena da će, ukoliko ne napusti stan u roku od 15 dana, biti izložena plaćanju kazne u iznosu od 5000 KM.
3. Protiv zaključka Odsjeka Banjaluka apelantica je podnijela žalbu koju je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) rješenjem broj 18.02/4-
P-425/06 od 8. maja 2006. godine odbilo kao neosnovanu.
4. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je podnijela tužbu koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) presudom broj 011-0-U-06-000 581 od 22. marta 2007. godine uvažio i rješenje Ministarstva poništio.
5. U obrazloženju presude se navodi da je apelantica zahtjevom od 16. aprila 2003. godine zatražila izvršenje CRPC odluke broj 701-102737-1/1 od 4. marta 2003. godine, kojom je potvrđeno da je na dan 1. april 1992. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u ulici Tarasa Ševčenka broj 24/4 u Banjaluci bio apelanticin otac. Apelantici je kao članu porodičnog domaćinstva svoga oca dozvoljeno vraćanje u posjed tog stana. Zaključkom Odsjeka Banjaluka broj I-08-82/03 i 02-201/00 od 5. juna 2003. godine dozvoljeno je izvršenje CRPC odluke i isto je provedeno 15. septembra 2003. godine tako što je apelantica uvedena u posjed tog stana, a iz njega iseljen Tomislav Plavšić (u predmetnom upravnom sporu zainteresovano lice), tadašnji posjednik stana koji je u posjedu stana bio na osnovu rješenja vlasnika predmetnog stana broj 291/95 od 15. februara 1995. godine o dodjeli predmetnog stana na privremeno korištenje i ugovora o korištenju stana od 10. jula 1995. godine.
6. Istaknuto je da je Tomislav Plavšić kao zainteresovano lice pokrenuo postupak preispitivanja CRPC odluke od 4. marta 2003. godine, te da je protiv zaključka o dozvoli izvršenja CRPC odluke podnio je žalbu navodeći da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoga oca već sunosilac stanarskog prava na stanu u ulici Subotička u Banjaluci i da joj po tom osnovu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.
7. Nadalje je navedeno da je CRPC odlukom broj P-701-102737-1/1-90-1809 od 24. novembra 2003. godine stavljena van snage CRPC odluka od 4. marta 2003. godine i odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana u posjed. Stoga je zaključkom Odsjeka Banjaluka broj I-08-82/03 i 02-221/00 od 16. aprila 2004. godine donesenim po službenoj dužnosti obustavljeno administrativno izvršenje CRPC odluke od 4. marta 2003. godine i poništene sve sprovedene radnje u skladu sa članom 265. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02). Zahtjevom podnesenim 23. aprila 2004. godine Tomislav Plavšić je od Odsjeka Banjaluka zatražio reizvršenje vraćanjem u posjed predmetnog stana, a vlasnik stana je zatražio da mu se predmetni stan vrati na raspolaganje ističući da isti ne spada u kategoriju napuštene imovine i da nema nadležnosti tužene za iseljenje apelantice i useljenje zainteresovanog lica već da je taj postupak u nadležnosti vlasnika kao davaoca predmetnog stana. Istaknuto je da je zaključkom o reizvršenju broj I-08-82/03 i 02-221/00 od 21. januara 2005. godine dozvoljeno je traženo reizvršenje. Međutim po žalbi apelantice Ministarstvo je rješenjem od 5. maja 2005. godine taj zaključak oglasio ništavim, a Ministarstvo se oglasilo nenadležnim za odlučivanje po apelanticinom zahtjevu za izvršenje CRPC odluke i vraćanje u posjed predmetnog stana. Protiv rješenja Ministarstva od 5. maja 2005. godine Tomislav Plavšić je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Rješavajući po navedenoj tužbi Okružni sud je presudom broj U-430/05 od 24. marta 2006. godine poništio osporeni akt, te je utvrđeno da nadležnost za odlučivanje po zahtjevu za izvršenje CRPC odluke shodno odredbi člana 3. i u vezi sa članom 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC („Službeni glasnik RS“ br. 31/99, 39/00 i 65/01) pripada prvostepenom organu dok nadležnost tog organa da rješava po zahtjevu za reizvršenje proizlazi iz odredbe člana 272. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku.
8. Okružni sud je naveo da je osporeni akt (rješenja Ministarstva broj 18.02/4-P-425/06 od 8. maja 2006. godine) donesen u izvršenju presude broj U-430/05 od 24. marta 2006. godine Navedeno je da je apelantica protiv rješenja Ministarstva broj 18.02/4-P-425/06 od 8. maja 2006. godine podnijela tužbu u kojoj je istakla nove činjenice iz kojih proizlazi da je ona na osnovu odluke davaoca predmetnog stana ostvarila pravo na prenos stana i zaključila ugovor o zakupu stana 9. oktobra 2003. godine. Po mišljenju Okružnog suda navedene činjenice utiču na pravni status apelantice i na odluku u predmetnoj pravnoj stvari jer proizlazi da ona predmetni stan koristi na osnovu ugovora o zakupu koji predstavlja zakonom propisan osnov za korištenje stana (član 37. Zakona o privatizaciji državnih stanova, „Službeni glasnik RS br. 11/00, 18/01 i 35/01). Stoga po mišljenju Okružnog suda dok je taj ugovor na snazi nema ni pravne a ni faktičke mogućnosti da se provede predmetno izvršenje, te da se stoga zahtjevu za reizvršenje ne bi moglo udovoljiti.
9. Međutim budući da su navedene činjenice istaknute tek u tužbi po nalaženju Okružnog suda osnovanost tih činjenica mora se provjeriti u ponovnom postupku pa tek nakon toga odlučiti o zahtjevu Tomislava Plavšića, zainteresovanog lica za reizvršenje. Stoga je zaključeno da Ministarstvo u ponovnom postupku postupi po odredbi člana 50. Zakona o upravnim sporovima, te umjesto poništenog donose novi upravni akt najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude.
10. Protiv presude Okružnog suda Tomislav Plavšić je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje. Rješavajući po navedenom zahtjevu Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Uvp-07-000 106 od 25. juna 2008. godine zahtjev uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju presude se navodi da podnosilac zahtjeva s pravom ističe da je donošenjem presude Okružni sud povrijedio odredbu člana 29. stav 1. Zakona o upravnom sporu prema kojoj odredbi sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, uz izuzetke navedene u članu 19. stav 1. tog zakona.
12. Vrhovni sud je istakao da je odlukom CRPC od 29. novembra 2003. godine stavljena van snage odluka CRPC od 4. marta 2003. godine i odbijen zahtjev apelantice za izvršenje te odluke. Navedeno iz razloga što je utvrđeno da je apelantici kao sunosiocu stanarskog prava vraćen u posjed stan u ulici Subotička broj 82 u Banjaluci čime je po mišljenju Vrhovnog suda otpala pravna mogućnost izvršenja CRPC odluke od 4. marta 2003. godine bez obzira na eventualnu datu saglasnost za korištenje tog stana i zaključenje ugovora o zakupu sa davaocem stana na korištenje. Po nalaženju Vrhovnog suda i u slučaju da „taj ugovor“ nije raskinut izvršenje odluke CRPC od 4. marta 2003. godine pravno više nije moguće jer je ona stavljena van snage i odbijen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava jer je njoj i njenom suprugu vraćen u posjed stan koji se nalazi u Banjaluci u ulici Subotička broj 82.
13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evrospke konvencije. Ističe da u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana, kao član porodičnog domaćinstva preminulog oca, nije živjela, a ne živi ni danas u braku sa B.M. od koga se razvela. Navodi da se od B.M. razvela prije nego što mu je vraćen u posjed stan koji se nalazi u naselju Tunjice, Subotička broj 82, Banjaluka (stan mu je vraćen 4. marta 2003. godine). Na osnovu navedenog po mišljenju apelantice netačni su navodi Vrhovnog suda da je apelantica bila u braku sa B.M. u vrijeme kada mu je stan vraćen u posjed.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom, a koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Razmatrajući apelanticine navode Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, utvrđeno je da je apelantici kao sunosiocu stanarskog prava vraćen u posjed stan u Banjaluci u ulici Subotička broj 82, naselje Tuljice zbog čega ne postoji mogućnost izvršenja CRPC odluke od 4. marta 2003. godine.
18. Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantica navode o povredi ovog prava temelji na istim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje. Obzirom da je već dato obrazloženje u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra (i) da su navodi apelantice o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović