Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3476/08 (S.M.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3476/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 201. godine, u predmetu broj AP-3476/08, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001206 od 29. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 225 od 29. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 00 8975 06 P od 5. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, koga zastupa Zlatko Milović, advokat iz Prozora, podnio je 30. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001206 od 29. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 00 8975 06 P od 5. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 008975 06 P od 5. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 225 od 29. marta 2007. godine, odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa broj 14/04 od 3. jula 2006. godine koju je donio UNIS „Tadiv“ d.o.o. Konjic u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je također tražio da se vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj kvalifikaciji i radnom iskustvu, te da mu se na ime neisplaćene plaće za period od 30. juna 2006. godine do 1. decembra 2006. godine isplati iznos od 2.914,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2006. godine do isplate i troškovima parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno da je apelant bio zaposlen u firmi UNIS „Tadiv“ d.o.o. Konjic, te prema ugovoru o radu od 15. januara 2002. godine bio raspoređen na radno mjesto glavnog kontrolora. Istaknuto je da je nad imovinom ove firme otvoren stečaj rješenjem Općinskog suda u Mosatru broj ST-14/04 od 8. novembra 2004. godine. Navedenim rješenje Velija Sabljić je imenovan za stečajnog upravnika.

4. Navedeno je da je apelant osporio da je firma koja je donijela rješenje o otkazu uopšte postojala. Međutim utvrđeno je da apelant postojanje te firme nije dovodio u sumnju kada je dobio rješenje od 30. decembra 2004. godine. S tim u vezi utvrđeno je da iz rješenja od 30. decembra 2004. Godine proizlazi da je stečajni upravnik rasporedio apelanta na obavljanje određenih poslova, sa istim nazivom i pečatom kao i na pobijanom rješenju: PD TADIV d.d. u stečaju Konjic. Po mišljenju suda nije od značaja kakav je naziv firme naveden jer je sa sigurnošću utvrđeno da je rješenje o otkazu donio stečajni upravnik, da se ono odnosi na apelanta i njegov prestanak radnog odnosa u firmi u stečaju u kojoj je on do tada imao radni odnos. Navedeno je da je stečajni postupak zaključen rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj St-14/04 od 14. avgusta 2006. godine, te su prema tački II tog rješenja prestala ovlaštenja stečajnog upravnika (osim vršenja nadzora nad provođenjem stečajnog plana). Utvrđeno je da je rješenje o otkazu apelantovog ugovora o radu doneseno 3. jula 2006. godine što po ocjeni Općinskog suda upućuje na neosnovanost navoda tužbe da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita jer je donesena od nepostojećeg pravnog subjekta i da u vrijeme donošenja te odluke stečajni upravnik nije imao više nikakvih ovlaštenja.

5. Nadalje je utvrđeno da je u toku stečajnog postupka firma Graewe Tadiv d.o.o. Konjic ponudila zaključivanje ugovora o radu svim dotadašnjim zaposlenicima firme u stečaju. Općinski sud nije poklonio vjeru apelntovom iskazu da njemu nije bilo ponuđeno zaključenje ugovora jer je u samoj tužbi naveo „da očigledno tužilac nije mogao pristati na zaključenje ugovora mimo zakonom propisanog načina“, a po mišljenju suda nema ni nekih logičnih razloga da apelant bude izuzet od ove ponude. Pored navedenog Općinski sud je istakao da apelant navodi da mu je ponuđen ugovor u kojem se kao poslodavac pojavljuje vlasnik Graewe Tadiv d.o.o. Konjic ali da to nije potkrijepljeno dokazima već se prema izjavi pomenute firme od 4. oktobra 2006. godine može zaključiti upravo suprotno da je „GRAEVE TADIV d.o.o. KONJIC ponudila ugovor na potpis“.

6. Općinski sud je naveo da se prema ponuđenim dokazima ne može zaključiti na osnovu čega je firma Graewe Tadiv d.o.o. Konjic na sebe preuzela obavezu zapošljavanja radnika stečajnog dužnika, ali da se može zaključiti da tuženi niti jednim aktom nije preuzeo ovu obavezu. Istaknuto je da tuženi ni stečajnim planom niti odlukama suda u stečajnom postupku, a ni po statutu nije obavezan da sa radnicima firme u stečaju zaključi nove ugovore o radu.

7. Po mišljenju Općinskog suda budući da je pobijano rješenje doneseno u toku stečajnog postupka zakonitost tog rješenja može se cijeniti samo sa aspekta odredbi Zakona o stečajnom postupku a ne Zakona o radu. Utvrđeno je da je stečajni upravnik imao pravo otkazati ugovor o radu po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. Stoga po mišljenju Općinskog suda nije od značaja što je u rješenju o otkazu pogrešno naveo da je apelantu ponuđeno zaključenje ugovora sa „novim vlasnikom društva, što je on odbio“.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant nije dokazao da je tuženi imao potrebu za njegovim uposlenjem pa je stečajni upravnik donio odluku broj 14/07 od 3. jula 2006. godine kojom je apelantu prestao radni odnos sa preduzećem „Tadiv“ d.d. u stečaju. Po mišljenju Kantonalnog suda navedena odluka je donesena u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku odnosno noveliranom odredbom člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečaju („Službene novine FBiH“ broj 32/04) prema kojoj poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravitelj mora pismenim putem u roku od 60 dana raskinuti radni odnos s uposlenikom stečajnog dužnika na osnovu procjene da nema potrebe za radom uposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka.

9. Po mišljenju Kantonalnog suda nije opravadan žalbeni prigovor apelanta da stečajni upravitelj nije mogao donijeti takvu odluku jer je njegova dužnost trajala do 14. avgusta 2006. godine kada je rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj St-14/04 zaključen stečajni postupak, a stečajni upravitelj razriješen dužnosti. Utvrđeno je da je radni odnos sa apelantom raskinut prije razriješenja dužnosti stečajnog upravika.

10. Kantonalni sud je istakao da je stečajni upravitelj morao u skladu sa pomenutom odredbom Zakona o stečaju i na osnovu procjene da nema potrebe za radom uposlenika donijeti odluku o prestanku radnog odnosa. Iako je zakonski rok od 60 dana za otkaz radnog odnosa protekao po ocjeni Kantonalnog suda to ne znači da stečajni upravitelj ne može uposlenicima stečajnog dužnika raskinuti radni odnos ako je procijenio da nema potrebe za njihovim radom u toku stečajnog postupka. Zaključeno je da se ne radi o prekluzivnom roku izvan kojeg se ne bi mogle preduzimati određene radnje propisane zakonom. Prema tome propuštanjem roka od 60 dana stečajni upravitelj ne gubi pravo koje mu je dato članom 3. stav 1. Zakona o izmejnama i dopunama Zakona o stečajnom postupku za raskidanje radnog odnosa s uposlenikom, a na osnovu procjene da nema potrebe za njegovim radom.

11. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-001206 od 29. jula 2008. godine odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju revizione presude se navodi da je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud pravilno ocijenio da je neispoštovani rok od 60 dana, koji je dat stečajnom upravniku da donese odluku o prestanku radnog odnosa, samo koristio apelantu kojem je zbog toga kasnije prestao radni odnos. Istaknuto je da je stečajni upravnik bio ovlašten da donese takvu odluku u vrijeme trajanja stečajnog postupka jer je apelant odbio da zasnuje radni odnos sa novim vlasnikom društva pri čemu apelant ničim nije dokazao da je tuženi imao potrebu za njegovim radom. I po mišljenju Vrhovnog suda stečajni upravnik je u vrijeme trajanja stečajnog postupka koristio svoje zakonsko pravo da apelantu donese odluku o prestanku radnog odnosa što je i učinio na osnovu procjene da nema potrebe za njegovim radom.

13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da osporene odluke ne sadrže valjan pravni osnov na osnovu kojeg su donesene. Smatra da stečajni upravnik nije pravilno naznačio pravni osnov za prestanak radnog odnosa apelantu. Također ističe da apelantu „nikada niko nije ponudio novi ugovor o radu, a pogotovo tvrtka „Tadiv“ d.d. Konjic nikada nije dobila novog vlasnika“.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3476/08 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio